Svijet u kojem živim… Tko sam ja u tom svijetu? Što sam u njemu? Gdje sam ja u tom svijetu? 

Sjećam se, davno je to bilo, možda i prije četrdeset i pet godina kada su me roditelji poslali u Englesku na mjesec dana učiti engleski jezik. 

Bilo nas je iz cijeloga svijeta. Što to znači? Dakle, bili su tamo Talijani, Francuzi, Nijemci, Španjolci te ljudi iz još nekih, da se u ovom trenutku ne trudim razmišljati, iz kojih još zemalja, ali ono što sam htio reći je to da je bilo više nas iz tadašnje Jugoslavije. Kad smo se predstavljali jedni drugima, sjećam se toga još i danas, kad je na mene došao red, ja sam rekao: Ja sam iz Zagreba, iz Hrvatske. Danas nisam siguran da li je to ikome (osim nekolicini nas iz bivše Juge) išta značilo.  Ja sam u tom trenutku bio ponosan i sretan.

Razmišljam kako svijet izgleda danas u odnosu na vrijeme moga odrastanja. Pitam se – da li je više ikome bitno odakle si, a ako to i jest nekome važno danas, hoće li mu to biti važno sutra?

Toliko toga se promijenilo. Svijet je postao „mali“. Ova naša zemaljska kugla sa svim svojim raznolikostima po različitim kontinentima, u odnosu na klimu, prirodne resurse, ljepote, različite kulture, religije, nacije, boje kože, navike, odjednom je postala mala planeta s puno, puno tema i dilema na njoj. Sva se pomiješala, zahvaljujući tehnologiji, znanju, avioprometu. Ulicom bilo kojeg grada na planeti danas hoda čovjek iz Afrike, Azije, Južne Amerike, Europe, s Bliskog istoka.

Možete tako slobodno šetati Bruxellesom, Londonom, Parizom i sve bi vam se ulice tih gradova mogle učiniti sličnima. I, zamislite sada da netko, u određenom trenutku dok žurite, probijajući se kroz masu ljudi da čim prije stignete na vlak ili dok polako šetate ulicom prepunom dućana sa svim mogućim svjetskim markama u jednom trenutku zamrzne tu sliku vas u toj gužvi nekog velegrada i zaustavi tok vaših misli. Pomislite samo koje bi to bile misli koje vas u nekom trenutku okupiraju. U tom vam trenutku ili prolaze misli na temu – hoćete li stići uhvatiti vlak za 10 minuta, što će biti ako zakasnite, zašto je danas takva gužva.. ili gdje je više taj dućan s torbom koju želite kupiti jer ste ju vidjeli u časopisu i želite baš takvu i nije vam teško toliko hodati i gurati se sa svim tim ljudima, jer danas ćete ostvariti vašu želju (ne želite niti pomisliti da ih nema u dućanu, jer su možda rasprodane.. ), dakle – zaustavio se taj uobičajeni tijek misli i u vašu glavu smo postavili sljedeće pitanje:

• Gdje ste, što radite, zašto ste tu? 

Postavljanje ovakvih pitanja uvijek budi o nama neke čudne osjećaje. Da li je to strah, nelagoda, nesigurnost, neizvjesnost ili nešto čemu u ovom trenutku ne mogu dati jasan naziv, ne znam, ali znam da nas takva i njima slična pitanja uvijek zateknu.

Postoje li danas, kada razvoj svega ide tolikom brzinom da to prosječan čovjek ne stiže niti primjetiti, neke nove emocije, neki novi osjećaji kojih možda nismo niti svjesnj, neka nova stanja koja su u nama, a mi ih nismo primjetili i zapravo niti pokušali spoznati, shvatiti, a kamoli prihvatiti?

Ovo postaje komplicirano i po našoj uvriježenoj ljudskoj logici, vratimo se natrag na jednostavniju temu i pitanje – a to je: kako danas izgleda svijet u kojem živimo i gdje je u tom suvremenom svijetu onaj glavni lik, važan i svemoćan čovjek?

Karakteristike svijeta danas su sljedeće: on više nije podijeljen, on je pomiješan. Pomiješan je prisustvom ljudi sa svih kontinenata na svim kontinentima. Toj pomiješanosti zasigurno uvelike doprinosi prisutnost globalnih kompanija po cijelom svijetu. Velike sile su svuda prisutne. Klimatske promjene dovele su također do toga da nevremena više nisu na jednome mjestu. Orkanske oluje, vjetrovi, poplave danas su prisutni svuda po planeti.

Karakteristike čovjeka danas su sljedeće: u nekim dijelovima svijeta on se žestoko bori da zadrži neke karakteristike i osobine koje su ga određivale nekada. Pokušava terorizmom, zakonima, tvrdim zadržavanjem tradicije i to, nažalost, dovodi do velikog broja sukoba po cijeloj planeti.

Sukobi više nemaju lokalni karakter, a nemaju ga zato, jer su u njih upletene skupine iz raznih dijelova svijeta, jednom riječju – velike sile. Pobornici sukoba nalaze se  po cijelom svijetu, nisu prisutni samo lokalno i kao pobornici ideologije sukoba, pružaju jedni drugima na globalnoj razini i materijalnu i moralnu podršku.

S druge strane, kao što smo rekli, niz razloga doveo je do globalne pomiješanosti stanovništva. Jednostavnost putovanja (avion i cijena leta) omogućila je ljudima da se bez ikakvih problema presele radi učenja, sklapanja brakova, promocija roba i usluga, ekonomskih i poslovnih razloga i ta pozitivna interakcija dovela je do toga da je većina ljudi postala fleksibilnija, tolerantnija…

Dakle, danas na planeti imamo jedan veliki „čušpajz“ i kao što kuhari dobro znaju dodatkom nekog tajnog sastojka mijenjati okus jelima i obogatiti ih, nedostatkom nekog drugog sastojka, ne može se postići željena konzistencija.

Dakle to je svijet i čovjek danas. Nalazimo se na vagi gdje je nemoguće postići stabilnu ravnotežu, gdje stalno treba nešto dodavati, oduzimati i mijenjati.

Današnjica traži naše prisustvo više nego ikada, a naše je prisustvo, priznajmo to, znatno manje nego ikada prije.

Taj vrtlog se vrti sve brže i brže, uzima putem sve više ljudi, stvari, događaja, dok se cjelokupni sustav kreće u nepoznatom i nepredvidljivom smjeru.

Tu čovjek vidi još samo sebe, bori se za samoočuvanje, preživljavanje, ne razmišljajući puno o bilo čemu drugome osim o spomenutom.

I sada, vratimo se natrag na našu ulicu, pokrenimo opet nastavak filma (jurimo na vlak, tražimo dućan s torbicom..). Sjetimo se ove poučne vizualizacije zaustavljanja nas i naših misli u jednom sasvim običnom trenutku. I, ponekad, kada malo usporimo ritam, kada zastanemo i kada nam se u glavi ponovno  jave ona poznata pitanja (tko smo, gdje smo, kamo idemo i zašto), opet ćemo možda osjetiti taj novi nepoznati osjećaj u tijelu, ali sada ćemo znati da je on vezan s novim dobom, s novim svijetom u kojem živimo, sa svim promjenama koje nam svakodnevno donosi i probat ćemo ga definirati, naći novi naziv za taj osjećaj i nećemo pokleknuti tako da ga jednostavno definiramo na neki od tradicionalnih načina – nazivajući ga strahom ili tjeskobom. 

To ni u kojem slučaju ne bismo smjeli činiti, nego bismo trebali u tom osjećaju tražiti i pronaći novu svjetlost, novu ljepotu i energiju koja će nam pomoći da  ispočetka krenemo naprijed, motivirani da stvaramo nove vrijednosti i dajemo svoj vrijedan doprinos budućnosti.