Predrag Dubravčić – Prepuštam se sudbini


Predrag Dubravčić rođen je u Zagrebu, gdje je umjesto namjeravanog studija fizike upisao kameru na filmskoj akademiji. U to doba bio je i bubnjar u nekoliko manje-više (ne)poznatih zagrebačkih bandova, a predstavlja se i s prvim izložbama minimalističkih crno-bijelih fotografija. Godine 1988. nakon studija odlazi u New York, gdje se pokušava potvrditi kao reklamni fotograf. Sredinom ’90.-ih počinje snimati filmove i tv reklame, i do sada ih je snimio preko 300, za različite klijente u SAD-u i Europi te desetak kratkih filmova. Kontinuirano se bavi fotografijom u osobne, nekomercijalne svrhe, te 2009. godine objavljuje knjigu „Small Images of Nothing“. Godine 2013. snima igrani film „Kauboji“ u Zagrebu, a 2015. godine film Nika u Kopru.

  • Dragi Predrag, možeš li se nakratko osvrnuti na godine svoga odrastanja u Zagrebu, stjecanja prvih životnih iskustava, obrazovanja, društvenog života?

Uh, prvo pitanje pa već imam problem odgovoriti! Nisam nikada, ili barem dugo već, o tome razmišljao. Pospremio sam sve u neku «mlad i glup» kategoriju. Kažem to dobrohotno i sa simpatijama, jer su naivna glupost, egomanija, pretjerana oduševljenja novootkrivenim stvarima u životu, pokušaji samodokazivanja i značaja na lokalnoj društvenoj pozornici, sve je to nešto strašno lijepo i korisno za kasniju životnu dob. Naravno, ako ne i potraje do tih dana!

  • Kako bi, kada govorimo o društvenom životu, usporedio tadašnju društvenu klimu u svom rodnom gradu s današnjom?

Društvena klima je jedna objektivna stvar, a objektivnost je s ovakve nostalgične vremenske udaljenosti nemoguća. Ondašnju klimu doživljavam, sjećam je se, u velikoj većini samo preko  sasvim subjektivnih utisaka, i kroz bezbrojne emotivne koprene koje vjerujem svatko ima prema svojoj prošlosti. Ono što preostaje su malobrojne činjenice u koje se mogu pouzdati, bili smo jedna nadobudna generacija, ja sam u neko doba puberteta otkrio tu komunikaciju s transcendentnim (koju obično zovemo umjetnost) koja me je izludila strašću za životom. Sve je bilo manje i naravno manje povezano bez interneta, teže je bilo promovirati i podijeliti svoj rad, ali možda je postojao neki entuzijazam da se sve to nadoknadi drugim putevima, kao «pješice»… ima neke simbolike u tome da je u to doba svaku večer bio bar jedan koncert lokalnih bandova u zagrebačkim klubovima.

  • Napustiti svoj rodni grad i otići u svijet vrlo je hrabra odluka. Kako si se odlučio otići u New York 1988. godine?

Mislim da se nikada ne bih mogao odlučiti, nisam dovoljno hrabar da ostavim poznati svijet u korist jednog nepoznatog. Ili nisam bio dovoljno depresivan i u ratu protiv poznatog svijeta… Tako da mi je to sve sudbina sredila, otišao sam u ljubavi za djevojkom.

  • Kako su izgledale Tvoje prve godine u New Yorku i jesi li se ikada tamo osjećao kao stranac?

Te prve godine su bila najveća škola poniznosti na svijetu, pogotovo u kontrastu sa samovažnošću i adolescentskom prepotencijom koju sam sa sobom donio. Odmah se pokazalo da bi bilo bolje da sam to sve ostavio u Zagrebu. Jer kad čovjek ne dođe u novi svijet s dovoljno planiranja, i posebno s dovoljno novaca, odmah se cijeli svemirski ustroj postavi naglavačke. Postane jasna vlastita bezvrijednost u usporedbi sa svim talentiranim ljudima koji su koncentrirani u ovako velikom gradu, čovjek prihvaća svakojake poslove (konobara recimo) da bi preživio, i, naravno, živi na jednom standardu puno nižem od onoga kojeg je ostavio. Pitam se ponekad da li je ovakvo uništavanje ega imalo negativnih posljedica na moju karijeru, da li je uništilo previše samopouzdanja. (Jer ego nije najgora stvar na svijetu). Međutim, nadam se da je uništilo samo ono bahato lažno predimenzionirano samopouzdanje na kojemu sam doletio ovamo, a što ostane je onda nešto dosta stvarnije.

  • Kako izgleda Tvoj društveni život u New Yorku u odnosu na Tvoja druženja u Zagrebu?

Na ovu temu se često šalimo, da je u NY potrebno dogovoriti svaki susret barem tjedan dana unaprijed i zapisati ga u kalendar, inače ništa. I onda se sjednem u auto (ili na motor, ako imam sreće s meteorologijom) pa vozim jedan sat nekamo da nekoga vidim, istovremeno pokušavajući iskombinirati što više drugih stvari u taj izlet, neki muzej, koncert, inače se malo poraženo osjećam ako se nađem kako nakon jednosatnog sastanka opet vozim natrag kući. Društveni život je definitivno bolji u manjim sredinama, jer u nekoj fazi ekspanzije (a Zagreb je na primjer vrlo blizu te faze) te akumulacije ljudi postanu jednostavno nepraktične, a ništa dalje dobroga ne donose, jer ionako sve što nudi jedan grad veličine NY-a fizički nije moguće pratiti. Zato u gradovima veličine New Yorka i postoji tendencija da se formiraju mali kvartovi unutar čijih granica ljudi ambuliraju i pretpostavljam zamišljaju da žive u manjem gradiću, nečemu po proporcijama humanijem.

  • Kada si shvatio da se želiš baviti snimanjem i fotografijom?

I to se dogodilo slučajno, jer djeca slučajno dobiju fotoaparat na poklon, pa onda imaju prilike probati fotografiju. Možda niti nije važno što dobiju na poklon, glavno da se uhvate nečega što im dozvoljava izraz, ventil kroz kojeg to neko unutarnje može doći van, ne samo na oči svijeta, nego i na njihove vlastite oči, to je možda još važnije (ako i sebično?) jer tako se čovjek spozna.

  • Baviš se umjetničkom fotografijom, snimaš filmove raznih žanrova, glazbene spotove, ali vrlo često i reklamne spotove. Koji Ti je dio Tvoga stvaralaštva najdraži – u čemu ipak najviše uživaš?

Uživam sve, naravno. Nekako se logično čini da je uzbudljivije raditi nešto intimnije, nešto s manje kompromisa, što bi bila moja fotografija, koja mi je najbliža, i koju radim sam sa sobom. Međutim, to je nešto poput moje vječne dileme između izoliranog pustinjačkog života (kojeg neizmjerno uživam i imam sreće živjeti u šumi), i uronjenosti u komunikaciju s društvom (što uživam jednako i evo mi problema!). Samoća je odlična za mir i koncentraciju, no nedostaje joj – provokacije. Ta buka u kanalu, te imperfekcije koje se dogode kad se tuđe mišljenje i osjećaji sudare s našima, to je nešto što često podcjenjujemo. Mislim da je u tome vrijednost sve te kolektivne kreativnosti, i također konzekventno i primijenjene kreativnosti.

  • Radio si dosta i s hrvatskim i svjetskim oglašivačkim agencijama. Kakva su Tvoja iskustva u radu s njima i koliko umjetničke slobode imaš u ovoj sferi svoga djelovanja?

Najbolje suradnje su one u kojima svatko od sudionika podigne nivo misli za samo jednu stepenicu – nakon čega ovaj drugi napravi isto, i cijeli projekt se tako kolektivno nađe na puno višem nivou od očekivanoga. Takav jedan proces naravno ne zna za zemljopisne granice, jer je inherentno ljudski. Ono što ga zaustavlja, a to opet univerzalno svugdje, je praktičan strah od mišljenja nadređenih u velikim korporacijama, tako da se uvijek vidi taj sindrom konzervativnosti proporcionalne s veličinom agencije/klijenta, ne samo u oglašavanju nego i u televiziji i filmovima. Ako se želimo tih okova osloboditi, bit će potrebna vjera u koncept autorstva, gdje se više odluka bezuvjetno i s punim povjerenjem prepušta jednom autoru, koji bi ovdje bio kreativni direktor u agenciji, i onda redatelj na snimanju. Često se s nostalgijom sjetim ere autorskog filma u ’60-ima i ’70-ima. To doba slobode je toliko jasno donijelo gomile remek djela na život da me čudi da se nitko do sada nije sjetio od njega nešto naučiti.

  • Kako izbjegavaš klišeje u snimanju reklamnih spotova?

Vrlo jednostavno: ne želim se dosađivati. Užasno rijetko mi se dogodi da snimim nešto što mi se ne sviđa, i onda mi se to čini kao prilična katastrofa. Bez obzira radi li se o  reklami ili filmu, pokušavam pronaći način, pristup, da mogu reći da mi se snimljeno sviđa, da osjećam što to snimljeno emotivno znači, i da je ta emocija izvorna. To, naravno, nije moguće ako se samo ponavljam. Ponekad je, naravno, teško kad se čovjek nađe u situaciji koja je sama po sebi klišej, koju sam već trebao snimiti toliko puta. Ali se uvijek iznenadim kad vidim da još uvijek postoji neki novi način: često mi emotivna namjera scene pokaže put prema tom novom načinu za kojega nisam znao da postoji. S druge strane i (polu)paradoksalno, i ponavljanje zapravo može biti zanimljivo, kao parodija recimo. Bitno je, naravno, to znati, osjetiti, i onda napraviti tako da je ta parodija svima jasna, da ne pomisle da je to sve napravljeno po receptu iz čiste lijenosti kako to često zna biti.

  •  Kada bi među svim svojim dosadašnjim radovima morao izabrati jedan koji Te najbolje predstavlja kao snimatelja i kao fotografa, koji bi to radovi bili i zašto?

Uh, ja automatski razmišljam na toliko apstraktnom nivou da mi je nemoguće izabrati bilo što konkretno što počinje s «naj». Često bih volio da nije tako, da mogu nekome dati primjer ideje koju imam u glavi. Ali to je nemoguće, jer je ideja apstraktna, i jedini mogući, najsavršeniji od nesavršenih primjera bit će ono što će se snimiti. Zato također volim davati instrukcije za kolor korekciju u prozi, radije nego s kolekcijom vizualnih primjera koju skinem s interneta.

  •  Koje su dobrobiti, a koje loše strane napretka tehnologije u Tvojoj sferi djelovanja?

Mislim da nema loših strana napretka, sve dok nam je još uvijek omogućen izbor starije tehnologije ako je ta bolja za određenu svrhu. čak i kad nije, za što je najbolji primjer to da je sve teže snimati na filmu, mislim da je količinom mogućnosti i raznolikošću izbora koje je čista količina nove tehnologije danas stvorila naša situacija danas bolja. I zanimljivija, i uzbudljivija!

  •  Dobitnik si brojnih nagrada i priznanja za svoj rad – pomažu li Ti nagrade u dogovaranju novih projekata?

Nemam pojma… Lijepo je vidjeti nekakav odziv za svoj rad, ne? Kad si pogledam biografiju vidim da nisam snimio puno filmova, ali je skoro svaki dobio nagradu za kameru, i to me skoro iznenadi i naravno usreći. Da li je tko drugi ikada osjetio slično iznenađenje i zaposlio me zbog njega ne znam. Svakako bi mi još uvijek bilo važnije njegovo mišljenje o mojem radu, nego impresioniranost tim «potvrdama kvalitete».

  •  Kao umjetnik i autor sam planiraš svoje vrijeme i biraš projekte na kojima ćeš raditi. Kako izgleda Tvoj radni dan?

Možda više samostalni nego umjetnik, što znači da obično prihvatim prvi posao koji dođe. čini mi se možda i amoralno birati: mislim da sam dužan prihvatiti posao ako sam slobodan, a onda ako sutra dođe neki «bolji» projekt, onda sam ga jednako tako dužan odbiti jer je onaj prvi došao prije. No uvijek se projektu potpuno posvetim bez obzira na to kako na prvi pogled izgleda, i često (možda za nagradu takvom strpljenju) projekti ispadnu bolji nego što sam očekivao. Možda se samo izvlačim od odgovornosti izbora, i puštam sudbini da umjesto mene bira!

Što se tiče radnog dana, tu nema puno kontrole niti planiranja. Od kako sam se posvetio snimanju, znam da mi je nemoguće planirati dalje od tjedan dana unaprijed. Stvari se neprestano mijenjaju i jedino što sam se uspio naučiti u tom procesu je biti fleksibilan, ići s tokom, naći u njemu ljepote svakog dana. Možda zato volim rutine u neradnim danima, kad se povučem tu u svoju šumu, i znam kad idem u šetnju, kad sviram, navečer obično pogledam neki film na Blu-rayu i tako to.

  •  Svaki će fotograf, fotografirajući zadanu temu, svojom fotografijom ispričati neku svoju priču o toj temi, kao što i svaki snimatelj, snimajući zadanu temu, donosi nešto svoje toj temi – prikazujući je na neki svoj način. Kako bi Ti opisao svoj stil kao istaknutog fotografa i snimatelja?

To je smiješna i znana stvar da su snimatelji valjda jedina profesija koja se busa u prsa da nemaju stil. To jest, da se mogu prilagoditi svakom projektu i svakom stilu, kameleonski, glumački. Međutim, i glumci neke uloge igraju bolje od drugih, s nekim načinima gledanja i razmišljanja se možemo bolje poistovjetiti, oni nam se cine bliskima, i u rezultirajućoj samorealizaciji nalazimo užitak. Taj užitak mi se naravno čini dubljim od onog ponosa da sam napravio nešto sasvim nebulozno van svojeg karaktera, «jer mogu».

  •  Tvoje su umjetničke fotografije poput zagonetki, poput igre koju igraš s promatračem, možeš ih dugo promatrati, smjestiti svoj pogled u njima i odmarati se, razmišljati što je na njima najviše privuklo Tvoju pozornost i što si svakom od njih htio reći. Svaka je od njih jedna priča koju nastojiš ispričati na jedan poseban način. Kako nastaju Tvoje umjetničke fotografije – u trenu, ili nakon dugog promišljanja i promatranja nekog pejzaža i pronalaženja zanimljivih detalja unutar njega?

Točan odgovor je ovo drugo, jer slikam spontano, i kao u nekom transu, koji je s godinama postao vrlo dostupan, uključuje se sam od sebe i ponekad i neprimjetno. Moguće je da u tom transu provedem smiješno dugo oko jedne slike, jer protoka vremena nisam svjestan. Ali u svakom slučaju ne upotrebljavam svjesnu promišljenost i bilo kakav oblik racionalnog pristupa. Mislim da su ti alati inferiorni tom prije spomenutom «kontaktu s transcendentnim» sto je zapravo samo nezgrapnije ime za taj spomenuti trans.

  •  Za svoje si fotografije osmislio termin „čiste fotografije“ – kako bi to objasnio?

Ah, stara priča, iz dana filmske akademije u Zagrebu, gdje je nastao taj termin, malo smiješan, malo pretjeran, ali htio je označiti fotografiju koja djeluje samo svojim vizualnim sredstvima i ne oslanja se na prijenos nečega što već u stvarnosti ima emotivni naboj – a to su uglavnom ljudi, tako smo onda mislili. Na primjer, ako fotografija izbjeglica izazove žalost u nama, onda to nije čista fotografija, nego samo prijenos stvarne žalosti te situacije. 

  • Kako si se odlučio na izdavanje knjige „Small Images of Nothing“, koja je njena glavna poruka?

U jednom me je trenu lupilo u glavu kako je izložba, ma koliko lijepa i velebna manifestacija, nešto jako ograničeno, lokalno i temporalno. To ju čini teže izvedljivom, a po drugoj strani ograničava količinu publike. U knjigu sam tako strpao nekoliko godina moje fotografije, nekih 200 slika (od kojih bih vjerojatno izložio tek petinu u najboljem slučaju), koje će u ovom obliku biti dostupne jedno manje-više neograničeno vrijeme. Od te knjige je prošlo nekoliko godina, pa sad imam obilje materijala za novu, otprilike duplo deblju, međutim gnjave me misli o ekološkoj opravdanosti korištenja papira, i evo eksperimentiram s dijeljenjem online: http://inside.predrag.net

  •  Koji su Tvoji profesionalni uzori?

Svi i sve što me oduševljava, a toga ima puno, i nije samo ograničeno na vizualne medije. Želim reci da mi je teško naći model karijere koju bih želio slijediti, ali sam siguran da ako slijedim to oduševljenje, ne mogu zalutati.

  • Na kojim projektima trenutno radiš, a koji su u nekoj bliskoj budućoj perspektivi?

Nastavljam snimati reklame, ali me jako privlače igrani filmovi i nadam se da ću ih snimati još puno: osim narativne ljepote i duljine vremena u kojem se može neki vizualni koncept razviti i varirati, također priznajem da mi strašno godi osjećaj (barem malo većeg) etičkog sklada te situacije. Uz to ću svakako nastaviti i s fotografijama, sviranjem glazbe… Volim opaziti da imam stvari u životu koje jednostavno ne mogu prestati raditi!

  •  U kojoj je fazi Tvoja glazbena karijera bubnjara?

U fazi introvertnosti. Već godinama, ne, dekadama sviram skoro svaki dan kad ne radim, ovdje u podrumu imamo jedan lijepi studio u kojem se može galamiti i kasno u noć bez da koga gnjavim, susjedi su daleko. Mislim da se neprestano nekamo krećem u glazbenoj misli, nekamo napredujem. Ponekad imam sreće da dođe neki prijatelj na jam, ili mi se pridruži žena na klavijaturama, ali već jako dugo nisam svirao u bandu, i tko zna sto i kako bi to ispalo da se dogodi. Nadam se tome jednog skorog dana…

  •  Pišeš li još uvijek pjesme?

Ne, iako pišem. Pisanje mi je od malih nogu neka forma razgovora sa samim sobom, i pored očigledne terapeutske funkcije cesto rezultira kakvim zgodnim trenucima koji nisu toliko sebični nego imaju i neku literarnu vrijednost. Poeziju vjerujem da svatko proba u nekoj fazi života, zar ne? Tako sam i ja, i veselilo me biti u neprestanom kontaktu s riječima, misliti o njima danonoćno. Međutim danas imam druge stvari o kojima neprestano razmišljam, svoju fotografiju, film i glazbu, i na žalost za konstantni dodir s riječima nema mjesta. Međutim, osjećam jednu široku radost, i utjehu u činjenici da svi imamo rijeci, i imat ćemo ih ako i svega drugoga nestane, ako sve izgubimo.

  •  Misao koja Te vodi kroz život…

Bilo bi lijepo kad bi me misao mogla voditi kroz život. Nekako jednostavno i čisto. U stvarnosti, ako se ne radi o jednom opreznom plesu sa sudbinom, u kojem ionako sudbina često vodi, misli koje nas vode su raznolike, ponekad i kontradiktorne. Pitanja bez odgovora, nerazrješiva. Ali sreća, na svakom koraku.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.