• Dragi Stanko – što je za Tebe glazba, što Ti ona znači i kako bi je definirao? 

Za mene je glazba život, horoskop, ogledalo duše i ogledalo društva.

• Kada si osjetio da svoj život i karijeru u potpunosti želiš posvetiti glazbi?

U nesvjesnoj fazi vjerojatno od malih nogu, tko zna, možda i u majčinoj utrobi. A u svjesnoj fazi, kada sam završio fakultet. A završio sam španjolski, talijanski i književnost.

• Kako je izgledao Tvoj obrazovni put i tko Te najviše inspirirao na tom putu?

 Išao sam tokovima koji su normalni za prosječnog dječaka, tražio se, gubio se, nalazio se, pa se opet gubio… I naravno, zaljubljivao se. I to me je zasigurno inspiriralo na mojem putu. Danas kada razmišljam o tome da li sam trebao ići na glazbenu akademiju, i da li bih zbog toga bio bolji, da li bi mi bilo lakše, još uvijek sam vrlo neodlučan. Mislim da sve ima svoje prednosti i mane, a treba samo ići srcem i iskreno i, naravno, predano. Ipak, svoje obrazovanje mogu najviše zahvaliti svojim roditeljima, naročito  majci. 

•  Jesi li ikada razmišljao o nekoj drugoj karijeri osim glazbene, možda profesora talijanskog i španjolskog jezika i književnosti – što je inače Tvoja struka?

Kao mlađi imao sam puno previranja, naravno, ali nekako je srce odlučilo. Na koncu, znao sam da nije jednostavno živjeti od glazbe, a i završio sam samo osnovnu glazbenu školu. Ali jedino sam bio sretan dok sam svirao ili bio s glazbom. A samo jednom se živi.

• Za glazbu si vezan od malena, no koji je bio prijelomni trenutak koji Te odredio kao glazbenog umjetnika?

Za sve to treba užasno puno rada i često odricanja, iako to nikada ne bih nazvao odricanjem, prije nadograđivanjem, (ipak se radi o nečemu što volim, što me ispunjava). Ali, često kada razmišljam o tome što mi je pomoglo u odluci da budem to što jesam, puka sreća je nešto što ne bih smio izostaviti.  Ja, naime, nisam iz glazbene obitelji, a neke puste glazbene škole nisam imao. Ali, nekim konstelacijama zvijezda ili ne znam čime, u presudnom trenutku, u onom u kojem sam razmišljao da li da se bavim ovim ili onim, ipak sam se odlučio za glazbu. Sada kada o tome razmišljam, veliku zaslugu za to ipak imaju neki ljudi koji su sigurno zapečatili moj život ovakav kakav je i stoga sam im neizmjerno zahvalan. Tu je prvenstveno Tvrtko Sarić, sjajni gitarist, koji me prvi pozvao da odem s njim svirati u München na cestu prije mnogo godina. Ja sam naime već totalno bio otpisao čelo kao neki instrument s kojim ću se ikada više baviti, međutim Tvrtko me nagnao da ga opet uzmem u ruke, i u noge, i da opet krenem. Bilo mi je strašno klimavo u početku, ali strašno zanimljivo ponovno se baviti čelom nakon jedno sedam godina što ga uopće nisam svirao. Taj život proveden u Münchenu na cesti, sva ta sloboda, glazba, ljudi, sreća, sve je to bilo za mene strašno motivirajuće da ponovno zavolim čelo, tj. da ga konačno zavolim, a i da ga naučim. A zarade na cesti su mi počele ulijevati neku nadu u odluku da bih se možda mogao time i baviti. Drugi čovjek je svakako Max Juričić, koji se pojavio baš u trenutku kad sam diplomirao i počeo  tražiti posao u struci. On me, naime, pozvao da sviram u jednom bandu koji se zvao „Šo! Mazgoon“. Ta glazba mi se strašno dopala i ja sam pristao. Kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve više plaćenih svirki sa „Šo! Mazgoonom“ pa sam jednostavno odustao od traženja posla u struci. Nikada nisam zažalio.

• Na koji dio svoga životnog puta i karijere si posebno ponosan?

Toliko mi je lijepo sve što radim, da ne bih mogao izdvojiti ništa određeno. Baš ta šarolikost je zapravo ono što mi se najviše sviđa. Jednostavno i kad dođe do nekog zasićenja, promjenim ploču. A kada bih baš morao izabrati neki poseban dio, onda bi to svakako bilo rođenje moje kćeri Kaje.

• Svirao si bas gitaru i čelo u brojnim glazbenim skupinama i s velikim brojem glazbenika, komponiraš i aranžiraš glazbu za kazalište, film i radio, nastupaš u kazalištu, komponiraš glazbu za reklame, Tvoja je glazba na brojnim nosačima zvuka, već dugi niz godina njeguješ svirku na ulici kojoj su također posvećena dva Tvoja CD-a, rado sviraš na eventima za razne tvrtke i organizacije sam ili s kolegama glazbenicima i ostalim umjetnicima – izvodeći glazbu raznih žanrova (od klasike, jazza, rocka, pa sve do pop glazbe), komponirao si „Uspavanke za djecu i odrasle“ koje su također izašle na nosaču zvuka… Koji Ti je tip glazbene suradnje jedan od dražih i u čemu najviše uživaš?

Kao što sam rekao u prijašnjem odgovoru, najzanimljivija mi je baš ta šarolikost poslova. U principu svaki „projekt“ radim mjesec do dva, a onda uljećem u novi projekt i tako stalno već jedno 20-tak i više godina. Neki „projekti“ su konstantniji, a neki naprosto kratko traju. Najvjerojatnije bi mi u nekom trenu dozlogrdilo da radim konstantno isti „projekt“. Ali to mi se ne događa. U početku me baš ta kratkoća „projekata“ zabrinjavala. Imao sam strah od toga da ću ostati bez posla, iako sam mislio da uvijek mogu na cestu kad sve ode k vragu, (još u to doba dok se od ceste moglo živjeti). Ali sada sam sve sigurniji u sebe i u ono što radim. A poslovi jednostavno ne staju. 

• Svirka na ulici jedan je divan oblik mijenjanja jednog djelića svijeta na bolje svojom glazbom. To je jedna od najplemenitijih borbi za bolji svijet. Kakav je to osjećaj – bojenja ulica i trgova bojama za koje ljudi često zaboravljaju da postoje – a to su boje ljubavi, prijateljstva i iskrene životne radosti?

Da, cesta je jedno čudo za mene. Osjećaj slobode, ideje da nešto mijenjaš, da nekog usrećuješ, da oplemenjuješ, uključujući i sebe samoga… Na koncu – na cesti nikome ne polažeš nikakve račune, a radiš to što voliš. I nikoga ne prisiljavaš ni na što, nitko nije kupio kartu i ne mora ostati do kraja. Cesta mi je stvarno dala toliko toga. Opustila me. Nagledao sam se toliko sretnih faca, nasmiješenih i ganutih, rasplakanih. Moram priznati da mi je bilo divno. Naravno, da se razumijemo, bilo je tu i dosta faca koje negoduju, ali Bože moj, to je sve život. Cesti puno toga dugujem i kao takav sam osjetio dužnost da joj dam nešto, pa sam joj posvetio svoja dva CD-a („Street cello“ i „Rock cello“). Na žalost, cesta danas nije ista. Zato me na njoj sve manje ima.

• Koliko glazba danas u općenitom smislu mijenja svijet na bolje, a u kojoj mjeri su suvremeni glazbeni izričaji samo odraz vremena u kojem živimo?

Ja duboko vjerujem da je, između ostalih stvari, glazba ta koja mijenja svijet. Da li na bolje ili na gore, to je pitanje. Nekako sam mišljenja da ima puno glazbe koja svijet mijenja na gore. Baš s tim u vezi osjećam snažan poriv, kao neku misiju koju moram izvršiti za života, da se borim protiv toga. Duboko vjerujem da loša glazba može učiniti mnogo štete društvu, narodu, obiteljima, generacijama,… I kako vrijeme prolazi sve više sam uvjeren u ispravnost te moje teze. Glazba je za mene stvarno ogledalo društva u kojem živimo. I, jednako kako ju ne smijemo zanemariti, ne smijemo niti dozvoliti da ispliva samo ona loša, tj. da samo takva prevladava.

• Kojem si glazbenom žanru najvjerniji kao slušatelj, kojemu kao autor, a kojemu kao interpretator?

Ja doista samo mogu razlikovati dvije vrste glazbe: dobru i lošu. Pod dobrom ne smatram da je iti jedan glazbeni žanr superiorniji od drugog. A pod lošom smatram svu onu glazbu za koju se osjećam inferiornim kao čovjek, kao ljudsko biće i za koju osjećam kako mi je duh posramljen. Kao slušatelj, autor i interpretator uživam samo u dobroj glazbi. Iako, naravno, teška srca, ali često moram poslušati i ono loše da bih znao cijeniti ono dobro, a i da bih znao koliko je moj „protivnik“ uznapredovao.

• Koja je glazba najčešće na Tvom repertoaru kao izvođača kada sviraš sam?

Dakle, kada sviram sam, sviram zaista sve, od klasike do avangarde, ali ono što mi je naročito važno je da ne guram svaku glazbu u svaki ambijent. O tome sam podosta naučio u kazalištu ili na filmu. Dakle, tamo gdje po atmosferi paše, na primjer, jazz glazba, trudim se ne gurati rock ili heavy metal. To je ono o čemu razgovaram kada se dogovaram za svirku. Kad se to dobro isplanira, onda uživam u svirci i ja i okupljeni. Naravno, ne sviram ono što ja smatram lošom glazbom, ako to uopće treba i spominjati. 

• Koje glazbenike najviše cijeniš i smatraš svojim uzorima?

Svojedobno sam imao mnoge uzore koji su sigurno obilježili moj pogled na glazbu (Pink Floyd, Velvet Underground, Sonic Youth, Gang of Four, Birthday party, Tom Waits, Lou Reed, J. J. Cale, čelo koncerti,…), no danas toliko glazbe radim da zapravo ni ne stignem slušati i nalijepiti se na neku. Kako kažu: „u postolara djeca bosa“. Danas su mi uglavnom uzor ljudi s kojima ili za koje neku glazbu radim.

• Jesi li kao glazbenik primoran prilagođavati se suvremenim trendovima u glazbi ili ostaješ vjeran nekom svom izričaju, neovisno o tome koji glazbeni žanr je trenutno popularan?

Žanr kao takav mi je posve nezanimljiv. Nemam baš nikakvih prioriteta. Niti mi je bitno što je u datom trenutku popularno. Uvijek gledam da budem u funkciji onoga što radim. Dakle, ako pjesmu radim na temelju nekog teksta, onda osluškujem koju vrstu glazbenog žanra taj tekst zove. Tekst, ako je dobar, odnese te sam u neki žanr. A ako se radi o nekoj atmosferi, onda sama slika povuče žanr za sobom. To je sve jako zanimljivo kad se potpuno unesemo u to i nerijetko nas odvede u razna područja za koja nismo ni znali da postoje u nama. Na kraju često ne prepoznaš ni samoga sebe, a kamoli neku svoju početnu ideju. Ali, ako ona funkcionira, nitko sretniji od mene. Najnoviji glazbeni trendovi itekako me zanimaju, a do njih je danas lako doći preko interneta. Nije kao nekoć. Ali nije da sam nešto opčinjen novim trendovima pa da se toga držim ko pijan plota.

• Kakav je po Tvom mišljenju utjecaj suvremene tehnologije na glazbenu industriju?

Kao što sam već rekao, sve ima svoje dobre i loše strane. You Tube je genijalan u tom smislu da u bilo kojem trenutku, samo jednim klikom, možemo saznati kakve glazbe ima u pustinji Gobi, ako to želimo. Ali, s druge strane, upravo je You Tube  uništio ono što smo imali nekoć, a to je ono uzbuđenje koje je sa sobom nosila nabavka nove ploče neke grupe ili neke glazbe koja nam se sviđala. Mjesecima bi se skupljala lova za ploču, a onda, kada bi se ploča kupila ili naručila preko tete iz Amerike, e onda bi se ta ploča i slušala. Od početka do kraja. I nije nam smetalo što je uvod neke pjesme bio dugačak i po deset minuta. Naprosto se slušalo. Danas se nema vremena, pa se sukladno s tim i pjesme drugačije pišu. Danas, vrlo često, iz straha da te netko na You Tube-u odmah ne preskoči, jer si dosadan, pjesme počinju odmah od refrena.  Sve je podložno mijenjanju, pa tako i glazba. To je ok, ali mi se čini da je baš You Tube nekako kao prisilno sve promijenio. Ne znam, možda se varam.

• Danas je svaki slobodni umjetnik primoran biti i menadžer samome sebi, ukoliko taj dio posla za njega ne odrađuje netko drugi. Kako Ti obavljaš taj dio posla oko planiranja Tvojih angažmana, sastanaka s ljudima, administracije i tome slično?

S obzirom na to da sam slobodni umjetnik – sve svoje nastupe i angažmane dogovaram sam. Menadžeri (pod tim najviše smatram nekog tko bi se bavio PR-om) su jedna sorta ljudi koja bi sigurno dobro došla svakom umjetniku, ali, na žalost, oni su zainteresirani uglavnom za materijalno, pa ja sam po sebi ispadam iz igre. Ali s time se ne opterećujem. Taj dio posla uglavnom ne volim, iako i on itekako može imati svoje zanimljivosti. 

• Koji se tip glazbe danas najviše traži kada radiš na korporativnim eventima?

Na eventima se uglavnom traži nešto svečano i lijepo, što god to značilo, tako da ja onda predložim, ovisno o prostoru i profilu ljudi koji dođu na event, što bi to moglo biti. Ljudi koji me angažiraju uglavnom vjeruju u moju procjenu.

• Kako je danas u vremenu krize biti slobodni umjetnik (koje su dobre, a koje loše strane takvog životnog izbora)?

Moram priznati da ja, u smislu količine posla, još nisam osjetio neku krizu. Angažmana imam jednako kao i prije, ako ne i više. Međutim, što se honorara tiče, tu se kriza fino osjeti. Na sreću, ja toliko uživam u tome što radim da često znam reći da bih i platio samo da mogu raditi. Naravno da me život natjera da ipak radim za neke honorare.

• Kako, s obzirom na veliki broj obaveza, izgleda Tvoj radni dan?

Dan mi krene negdje oko 8 ujutro s podočnjacima, a završi negdje oko 2 u noći s nesvjesticom. Znam imati i po 4 probe dnevno, a svaki dan popodne mi je rezerviran za kćer, rješavanje zadaća i razvoženje po raznim njenim slobodnim aktivnostima. Ni sam ne znam kako to sve stignem. Mislim da je tajna u nejedenju i nespavanju. Ali, da se razumijemo, nije uvijek tako.

• Glazba je univerzalni jezik kojega razumiju svi ljudi svijeta. Kada se koriste riječima – ljudi često lažu. Je li glazba osim tišine – jedini oblik izričaja istine?

Ja se iskreno nadam da nije.

• Živimo u vremenu multimedijalne komunikacije. Koji je medij Tebi najdraži i zbog čega?

S obzirom na obim i količinu poslova ne stignem se time baviti, ali služim se facebookom, vrlo neredovito. Koliko god mi išao na živce, moram priznati da mi je u nekim situacijama uvelike pomogao. On dođe kao jedan mali priručni menadžer. Ali, još uvijek sam pobornik one stare komunikacije: licem u lice. Valjda sam kao izumrli mastodont.

• Koliko je Internet po Tvom mišljenju doprinio izgradnji bolje komunikacije među ljudima, a koliko je unazadio međuljudske odnose?

Pretpostavljam da je ideja kompjutera i interneta bila da čovjeku olakša život, da malo više i češće sjedne na loptu i okrene se samome sebi. No, na neku foru, desilo se upravo suprotno, stvari su se još više ubrzale i nitko više jednostavno ne stiže ništa. Zašto je to tako, to je vjerojatno isto pitanje koje si postavimo i u vezi cijepanja atoma. 

• Koji bi Ti savjet dao mladim glazbenicima koji se danas pitaju – može li se živjeti od glazbe?

Može se živjeti i od gljivarenja, samo…

• Je li danas moguće slijediti svoj san i raditi posao koji volimo – ili smo primorani raditi kompromise kako bismo preživjeli?

             Ja sam živi dokaz da se može živjeti od snova i raditi posao koji volimo. I moja poruka sveopćem narodu je da u svakom slučaju radi posao koji voli. Ja mislim da je to ključ za sretnije čovječanstvo. Mislim da ovom narodu, kao i svakom drugom, ne fali novih političkih izmišljotina, reklamnih navlakuša i snobističkih prenemaganja, nego samo ljubavi. Gdje ljubavi nema, teško se može očekivati neko blagostanje. A ta ljubav mora krenuti od nas samih. Ne možemo očekivati da nas drugi vole, ako to sami nismo u stanju. A to ćemo biti u stanju, između ostalog, ako se bavimo onime što nas uveseljava, a ne onime zbog čega proklinjemo svaki dan kada se probudimo. Dobro, možda sam zabrijao, ali nadam se da se poanta može očitati. Kompromisi su dobrodošli, ali samo do neke mjere. A kolika je ta mjera može nam reći samo iskustvo.

• Glazba je uvijek neminovno vezana uz vrijeme u kojem nastaje – kada je vrijeme turbulentno, glazba je buntovna, kada su vremena mirna i stabilna, glazba je umirujuća i inspirativna,… John Lennon vjerovao je u uspostavu svjetskog mira, što je i opjevao u svojoj pjesmi Imagine. Glazba je osim tišine jedini univerzalni jezik kojega razumiju svi ljudi svijeta. S obzirom da živimo u konfliktnom i podijeljenom društvu, inspirira li i Tebe pomisao na to da djeluješ u sferi koja zbližava ljude poklanjajući im pozitivnu energiju i nudeći im jedan ljepši, humaniji pogled na svijet?

Apsolutno. To je vjera koja me pokreće. 

• Misao koja Te vodi kroz život?

Budi, i pusti druge da budu.

• Koji je Tvoj najdraži projekt na kojem si do sada radio?

To je  kao da pitaš roditelja koje dijete mu je najdraže. Stvarno uživam u svima. U svakom na svoj način, a ljepota i je u tome sto su ti načini različiti. Valjda i sama različitost je poseban dio u kojem posebno uživam. Ali, kad je već to pitanje postavljeno s obzirom da sam još uvijek pod dojmom, dakle emocije su jos vruće pa ne mogu ne spomenuti promociju mog posljednjeg albuma Punk Cabaret koju sam radio u ZKM-u 20.01.2020. godine s gomilom glumaca, svirača, plesača i umjetnika. Sve skupa njih 60-tak ljudi koje sam nekako pokušavao držati pod kontrolom. Bilo mi je strašno zanimljivo, ponekad naravno i naporno, ali već sam naučio da što je napor veći, to je osjećaj sreće nakon završena posla intenzivniji, ne zbog toga sto se sve završilo, nego zbog toga što se napravilo nešto za što se nije moglo ni pomisliti da se u stanju napraviti. A, zapravo, kada sam svirajući u ZKM-u svoje vlastite pjesme gledao svu tu gomilu lica glumaca, svirača i raznih umjetnika, koja ih skupa samnom izvodi te  kada sam uvidio da se na svakom ponaosob zrcali čista sreća, znao sam da je moj posao napravljen kako spada. To i je posao umjetnika i umjetnosti, poticati kako u sebi, tako i u drugima osjećaj sreće, strasti i ljubavi. 

Bar tako to ja vidim, a to se onda ne može prikriti, pa i publika to i te kako osjeti.