Danas smo povezani više nego ikada. Tako se barem čini. No, zbog brzine poslovanja, gubi se čarolija osobnih odnosa. Poslujući u Dohi te boraveći poslovno u Japanu, kada vidim ovu tako malu, a ipak za običnog čovjeka veliku planetu Zemlju, pitam se – gdje su se u ovoj dinamici života izgubile emocije?

Emocije danas možemo vidjeti na milijunima fotografija individualaca i njihova načina života, no – koliko je tih istih emocija u nama? 

U nedostatku vremena, primorani smo povezivati se digitalnim putem. 

Tješi me pomisao na to da možda mi u ovom dijelu Europe još uvijek gajimo emocije, jer vrednujemo obitelj iz koje proizlazi i sama osnova komunikacijskih vještina. 

Jedno je sigurno, ukoliko živimo mirniji, manje stresan ili manje ambiciozan život, lakše ćemo se predati emocijama.

Svatko treba naše vrijeme – treba ga šef na poslu, treba ga naše dijete, treba ga naš životni partner i u konačnici trebamo ga svi mi. Poklonimo jedni drugima naše vrijeme. Podijelimo naše emocije jedni s drugima u jednakoj mjeri kao što ih dijelimo na društvenim mrežama.

Svake godine profiti rastu, pa su samim time i komunikacijski ciljevi sve veći i veći. Kreativnost se nalazi u sadržaju video i foto produkcije te u kratkim rečenicama tržišnih poruka. 

U svom tom tsunamiju, izgleda da nas, nažalost, najsnažnije povezuje patnja ili bolest. Komunikacijski spremni, ujedinjujemo se kada je nekome potrebna naša pomoć, kada treba donirati sredstva i kada je veliki marketing, uz dobar PR na djelu. Ujedinjeni smo, nažalost, u patnji i strahu, pred bolešću. 

U tim trenucima otkrivamo naše skrivene emocije koje zbog brzine života inače ne dolaze do izražaja. 

Pitam se imaju li nove generacije, koje žive digitalno i individualno i za koje roditelji imaju sve manje i manje vremena, spoznaju o emocijama? 

Tako ćete i u arapskom svijetu, koji inače živi mirnim životom i u konačnici sve odrađuje, također naići na promjene. Njihova komunikacija svodi se također na društvene mreže, za razliku od Japana, u kojem je na prvom mjestu rad i prosperitet države. Svakako da i u Japanu ljudi komuniciraju putem društvenih mreža, što ne čudi, jer oni doista imaju jako malo vremena za druge oblike komunikacije. I onda kada usporedim naš ritam rada i života, mislim da se, nažalost, u urbanim sredinama u kojima je profit važniji od svega, emocije svode na obiteljske rođendane, ručkove ili pogrebe. 

Svijet se tehnološki usklađuje, ili bolje rečeno, pokušava uskladiti, dok umjetna inteligencija polako, ali sigurno ulazi u sve pore našega života i pitanje je što će se sve u bližoj budućnosti prepustiti toj inovaciji. 

Moramo biti sretni što živimo u vremenu globalnih i otvorenih komunikacija, kada se možemo povezati sa svakime, gdje god on bio, pod uvjetom da koristi jednu od digitalnih platformi. 

Svi znamo da su digitalne komunikacije promijenile način života i još će ga mijenjati, ali se pitam hoće li u tim promjenama zbog nedostatka vremena za osobnu komunikaciju licem u lice nestati emocije i kako ćemo ih doživljavati putem pametnih telefona, monitora i mobitela. 

Hoćemo li osjetiti onu pravu emociju čovjeka kada on komunicira i sjedi nasuprot ili pored nas ili ćemo ju izgubiti? 

Vrijeme će pokazati svoje, a mi ne smijemo zaboraviti da unatoč digitalnoj komunikaciji postoje milijuni nepismenih ljudi koji žive u potrazi za opstankom, u potrazi za hranom. 

Jesu li i oni ljudi koji se bave komunikacijama pali na ispitu čovječnosti? Možemo li svi mi zajedno učiniti više jedni za druge ako smo ujedinjeni? Naravno da možemo. To smo već više puta dokazali, a to je u konačnici usko povezano s emocijama. 

Kada gledamo i čitamo neku poruku ili video, naše emocije većinom su dostupne samo nama, a naše reakcije, kao i komunikacijska rješenja, ako su kreativna, postaju viralna. 

Unatoč svemu, moja poruka svim čitateljima portala Epoha glasi – nemojte zaboraviti na svoje emocije i na svoje vrijeme poklonjeno njima.