Sve je slika


Dvadeset i prvo stoljeće je  stoljeće slike. Fotografija je preplavila svijet, jer tako diktira suvremena globalna kultura.  Sve je u slikama i sve je slika.

Snimati nikada nije bilo lakše, osobito uz   današnje uređaje. Danas se vrlo lako mogu  načiniti tehnički odlične snimke i fotografije   koje imaju dominantno dokumentarističku vrijednost. 

Ipak, fotografija ima i neslućene umjetničke mogućnosti kada je čin snažnog  kreativnog napora s utkanim likovnim elementima koji su usloženi i vođeni unutarnjom emocijom kreativca i njegov su izričaj, a tada govorimo o umjetničkoj fotografiji.

Takva fotografija nije samo puko vizualno predstavljanje, već donosi  neki viši smisao.

Baveći se dugo godina  umjetničkom fotografijom, nametnulo mi se pitanje pozicije, dosega i odlika mojeg fotografskog izričaja. 

Nadahnute misli  cijenjenog književnika Alojza Majetića povodom jedne izložbe aktova,  sažeto donose neka razmišljanja na tragu tih pitanja na kojima sam mu iznimno zahvalan te ovom prigodom prenosim čitateljima Epohe njegove riječi:

Fotonska dinamika Željka Koprolčeca

“Pred nama je stvarnost za koju smo sigurni da je odmah prepoznajemo. Ali, od svih čula vid je najvarljiviji. Pitamo li se je li ova Koprolčecova stvarnost dvodimenzionalna ili je možda trodimenzionalna. I tu počinje naše putovanje u tajnu ove stvarnosti koju upravo gledamo. Formalno pred nama su fotografije u svom zadanom dvodimenzionalnom svijetu. Ipak, kad bolje pogledamo sve više izranja još jedna dodatna dimenzija, neki puta kao bareljef, ali vrlo često kao klasična skulptura. Upravo ta skulpturalnost Koprolčecove umjetnine dovodi nas u prostor koji ima višeznačnost. Iz više slojeva autor nas uvodi u akorde i harmonije svjetla i tame, pokreta i geste, pogleda i lepršavosti. 

Digitalna tehnologija donijela je bezbrojne filtere, editore snimljenih materijala i čuveni photoshop kojim se mogu modelirati snimke do nadrealističkih opcija. Koprolčec se ne želi služiti svim tim brojnim pomagalima: ne trebaju mu, jer njegovi fotoaparati u potpunosti slušaju naredbe njegovog  pogleda.

Fotografije koje gledamo prenositelji su svjetlosti. Koprolčec  ne hvata mikrosekundu u statičnom polju, nego hvata dolazak svjetlosti, njeno osvajanje objekta i gotovo da nam želi reći da će ona u sljedećem trenutku otputovati tko zna kamo i tko zna gdje. 

Svjetlost ne može stajati kao ukopana na jednom mjestu. Ona živi u suglasju s likovima koje je upravo upoznala. Koprolčec zna prenijeti dinamiku ove čarobne priče, oslikava naše vizije, reproducira naše vrijeme i snove. Njegove umjetnine govore riječima i sintaksom fotona.

Često se na ovim fotografijama suočavamo s tijelom u pokretu. U njima se ne kreće samo svjetlost nego i tijelo koje svjetlost otkriva. Autor koreografira koreografiju, umjesto glazbe tu je opet ona čudesna energija koja je – kažu astrofizičari – osam minuta putovala od Sunca do ljudskog bića. Tradiciji ćemo zahvaliti umijeće koje je na kraju stavilo te slike pred nas. Spisak bi bio dug, ali čini mi se da u ovim prostorno – vremenskim kreacijama ima i slikarskih dodira kistom Vlahe Bukovca i libidinoznih opservacija Roberta Auera. Svoje lepeze hrvatska umjetnička fotografija kroz  vrhunske vrijednosti očituje se i u Koprolčecovim zjenicama i u lećama njegove fotografske tehnike.

Uživajmo u tajnama ljepote!”

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp