Zašto u nas izostaje dijalog?


Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, a posebno na društvenim mrežama ukazuju na prisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije. Tome uvelike pridonosi i orijentacija naših dnevnih ili tjednih listova gdje su na naslovnicama uglavnom senzacija, skandal, zamagljene činjenice ili izmišljeni događaji. Fenomen našeg vremena su i fake news. Sloboda izražavanja pretvorena je u zloupotrebu medija: Otvorena je Pandorina kutija iz koje su izašli zli duhovi – bez realne mogućnosti da se uspostavi normalna kontrola. Zli duhovi izrodili su se u opaki senzacionalizam, žutilo najvećeg dijela novinstva,  koji se u konačnici obija o glavu začetnicima i pokretačima takvoga medijskog pristupa. Međutim, nanijete su velike štete novinarstvu i novinarima i teško ćemo ih se riješiti.

Nama je stoga danas, možda više no ikada dotad, potreban dijalog i angažiranje svih intelektualnih potencijala, a da bismo u tome donekle uspjeli, potrebno je njegovati kulturu dijaloga. U našem društvu, koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije,  razoreni su neki sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. 

U toj duhovnoj praznini dijalog je  nešto za čime ovo društvo vapi na svim razinama. Međutim, traži se civilizacijski dijalog, koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To, prije svega, podrazumijeva uvažavanje sugovornika, dijalog bez uvreda, podmetanja, nipodoštavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava snaga  argumenta i činjenice, a ne argument snage i političkoga, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojega drugog nasilja nad sugovornikom. 

Civilizirani pristup dijalogu pokazuje da zapravo i nema tako nasilnoga stanja koje se ne bi moglo riješiti – ili pokušati riješiti – dijalogom. U multietničkoj i multikulturalnoj sredini – a to jest i hrvatska zbilja – takav odnos prema dijalogu je i nužan i jedino održiv.

Kakva je, međutim, naša stvarnost?

Ono što se u nas javlja kao dijalog najčešće se iskazuje u obliku neopozivih sudova o stvarima, pojavama ili ljudima. Razlog takvom pristupu je u tome što smo navikli da dijalog smatramo borbom u areni iz koje netko mora izaći kao poraženi ili pobjednik. Zapravo, svijest o dijalogu u našim glavama još i sad robuje preduvjerenjima. Mentalitet isključivosti i svojevrsni dogmazitam, vrlo prisutan na našim prostorima, onemogućavali su da se dijalog shvati kao uvjet slobodnog nadmetanja u mišljenjima i da se pri tome služimo činjenicama kao najmoćnijim i jedinim opravdanim oružjem.

Kod nas se u dijalogu sugovornika hoće pretvoriti u ‘neprijateljski’ objekt, čime je bitni smisao dijaloga odmah poništen. U takvoj interakciji nema razvoja ideja i njihove konfrontacije, već je to razgovor neistomišljenika i dijalog se pretvara u običnu polemičku isključivost.  

Za dijalog – ako do njega uopće dođe – veliko je opterećenje nesposobnost da se sugovornika ‘čuje do kraja’. Odavno je zapaženo da najgore čuju oni koji i ne žele  čuti, jer to remeti tvrdokornost njihovih okoštalih predrasuda i odomaćenost monologa kao najraširenijega oblika komunikacije. 

Kamen spoticanja dijaloga – u nas svakako –  politički je govor, koji je gotovo uvijek disonantan. U politici se vrlo teško prihvaća logika koja ne počiva na nadmoći i hegemoniji. Smisao dijaloga jest da se postojeći stavovi mogu ne samo podvrgnuti kritičkom sagledavanju ili promijeniti već i integrirati u neke nove stavove,  nova ishodišta. Nevolja je često u tome što stav, kao krajnja točka vjerovanja, blokira mogućnost komunikacije s drugima. Čvrstina i neporecivost stava zatvaraju prostor za komunikaciju.  

Jorge Louis Borghes piše: “Dva čovjeka koji umiju razgovarati mogu sebe i druge neizmjerno obogatiti i razviti. Ono što izlazi iz mene ne iznenađuje me toliko koliko ono što izlazi od drugoga.”

Zapravo, dijalog najviše koristi kad postaje oblik raskrinkravanja vlastitih i tuđih predrasuda. Martin Buber u svom djelu “Ja i Ti” kaže da “vještinu umnog razgovora ostvaruju samo oni koji znaju pitati i koji znaju slušati. Duh dijaloga nije sadržan u pojmu JA već između JA i TI. On nije poput krvi koja kola u Tebi nego poput zraka koji udišeš.”   

Svakako, problematičan je onaj dijalog koji hoće samo rušiti, a ne i stvarati. 

Logički, na osnovi ovako postavljenih odnosa prema dijalogu, njegovoj kulturi i svrhovitosti,  s osobitostima etosa samog poziva novinar, proizlazi da se zalažemo za visoke standarde, prava i odgovornosti u poslu koji obavljamo. Praksa, međutim, pokazuje da načela i život nisu jednoznačni i da se kretanja u medijima kad je riječ o kulturi dijaloga kreću u različitim pravcima.  

Društveni dijalog je, zapravo, svojevrsni put do zamišljene istine. Sve to moramo imati na umu kad govorimo o odnosima medija i ljudi. Naime, etika univerzalne solidarnosti, povratak dostojanstva čovjeku i sociološko osmišljavanje smisla života postaju na neki nov način najveći izazovi 21. stoljeća. U uvjetima opće globalizacije ta pitanja dolaze u prvi plan ljudskih nastojanja. Otvoreno je pitanje u kojoj će novostvoreni sustavi vrijednosti kroz globalizaciju utjecati na naš ukupni način življenja. To je prvorazredno političko, gospodarsko, socijalno i demografsko pitanje koje zadire u sve pore ljudskog življenja i na koji ljudski umovi moraju dati konkretne odgovore.

S obzirom da je središnja tema današnjice «Čovjek i društvena odgovornost u suvremenom društvu» bitno je naglasiti i ulogu medija u tom procesu stvaranja novih sustava vrijednosti. Nova medijska strategija trebala bi, zapravo,  počivati na načelima uspostave informirane, budne i aktivne javnosti. U toj strategiji najveću važnost i odgovornu ulogu imaju nevladine organizacije koje potiču ljudska prava i dostojanstvo čovjeka, zatim slobodu medija i izražavanja kao bitan dio tih prava. No, sve te velike misli ne bi smjele izostaviti sustavnu brigu za čovjeka, koji je ipak stožer oko kojega se sve okreće. Nažalost, mi to činimo svakoga dana i uloga medija je tu objektivno zakazala. Puna su nam usta velikih načela, visoke politike, problema globalizacije i internacionalizacije, a sam čovjek ostaje po strani u tim procesima.

Cijeli sustav medijskog djelovanja trebalo bi zapravo postaviti na način da omogućava upravo građanima spoznaju o događajima, da im pruža dovoljno argumenata i činjenica kako bi o tim događajima mogli razmišljati, odlučivati i nadzirati svaku aktualnu vlast i, na kraju, kroz svoju funkciju birača, glasovati za najbolje programe. To znači da informativni sustav – kao značajan dio ukupnoga sustava vrijednosti svakog društva, a danas i univerzalno – ne bi smio biti okrenut prema političarima i strankama već prema javnosti i građanima, koji moraju postati aktivni čimbenici u stvaranju novih sustava društvenih vrijednosti.

U skladu s tim promjenama mijenja se i odnos prema izlaznom proizvodu novina odnosno medija. Formula vijesti poznata pod klasičnom sintagmom 5W  mijenja se i pretvara u novi oblik koji označava 5 P + 1, ali se ne mijenja samo oblik već i sadržaj vijesti. O čemu je riječ?

  • Pojam TKO (onaj poznati WHO) danas  označava PROBLEM.
  •  ŠTO (WHAT) zamjenjuju PRATEĆE okolnosti koje treba objasniti.
  • GDJE (WHERE) danas pokušava naznačiti PRAVCE rješenja problema. 
  • KADA (WHEN) sve se više okreće prema POSLJEDICAMA neke odluke ili čina. 
  • Konačno, ZAŠTO (WHY) dobiva najviše na značenju, jer ljudi žele jasna OBJAŠNJENJA.
  • Tome danas moramo dodati i novi, KAKO (HOW), jer o njemu ovisi stvarni sadržaj mogućeg rješenja. 

Prema tome, svi smo mi postavljeni u poziciju, bez obzira na razinu društvenog utjecaja, da se stalno susrećemo s pojmovima kao što su informiranje, motiviranje i, u konačnici, pridobivanje ljudi za određenu argumentaciju. I to je prava uloga medija.

Postavlja se opravdano pitanje. A što je s nama? Gdje je tu čovjek? To je pitanje koje tek očekuje odgovore! Zašto?

Tabloidi, žutilo u novinama i časopisima, naglašeni senzacionalizam, razgolićavanje osoba i događaja, narušavanje etičkih normi i standarda sve su prisutniji. Poneki  naglašavaju da mediji (uključivši i novine) svoju tržišnu poziciju uglavnom zasnivaju upravo na tim elementima i počivaju pretežito na tri ‘S’ – seks, sport, skandal, što zasigurno ima utjecaja na naklade novina, posebno tabloida, ali ne pridonosi razvoju kvalitetnog novinarstva, jačanju etičkih zasada i stvaranju potrebne vjerodostojnosti u novine i novinare kao šire društvene poslenike koji stvaraju ili bitno utječu na stvaranje javnoga mnijenja. S druge strane treba naglasiti da su u praksi upravo mediji  ambasadori u promicanju kulturnih i ukupnih humanističkih vrijednosti. Gdje onda nastaje raskorak prakse i teorije? 

U svakom slučaju,  prisutne su ne samo promjene, već se mijenja i ukupna percepcija o ulozi i mjestu medija u suvremenom društvu. 

«Mediji imaju za funkcioniranje suvremenoga demokratskoga društva središnju ulogu. Bez slobodnog protoka informacija ta društva nisu sposobna za funkcioniranje. Audiovizualnim medijima pripada i fundamentalna uloga u razvoju i posredovanju socijalnih vrijednosti. To nije samo zbog toga što oni odlučuju koje će činjenice o svijetu i koje će slike iz svijeta objavljivati već zbog činjenice da onipolitički, socijalno, etničkigeografski i drugačijejednostavno uspostavljaju pojmove i kategorije koje trebamo da bi te činjenice i slike postali prihvatljivim za široke mase korisnika. Oni, dakle, ne odlučuju samo ŠTO ćemo vidjeti iz svijeta, nego odlučuju i o tome KAKO ćemo ih vidjeti» – ističe dr. Vivien Rieding, bivša komesarica za kulturu i informiranje u Europskoj komisiji.

Mediji koji se sve više okreću komercijalizaciji i gdje se veći dio prihoda ostvaruje iz oglašavanja, moraju voditi računa da im profit ne uništi sam proizvod. U kojoj mjeri u tom pogledu odlučuju vlasnički odnosi, a koliko na to mogu utjecati sami novinari ostaje otvoreno pitanje i nema univerzalnog odgovora.

Ukratko, mediji su danas nesumnjivo na prekretnici. Novi čitatelji traže drugačije novine, drugačije sadržaje medija. Vrijeme će pokazati jesu li medijske kompanije pronašle ključ za odgovor na ove izazove i kako se nose s njima.  Medijima vlada profitna logika – informacija je postala roba. Sadržaji su sve više pod pritiskom komercijalizacije, što je velikim dijelom rezultat novih vlasničkih odnosa, interesa i utjecaja oglasne industrije. Mediji imaju moć stvaranja slike svijeta, ali tematika kojom se mediji pretežito bave razlikuje se od tema koje šira javnost doživljava potrebnim, razložnim i presudnim. Tu se, prije svega misli na socijalne teme i ‘malog  čovjeka’ koji postupno jednostavno nestaje iz novina. 

Konačno, s punim se pravom postavlja ključno pitanje: ostvaruju li mediji svoju misiju? 

S druge strane, pojam korporativne društvene odgovornosti i odgovornog ponašanja postaje stalni pratilac svih gospodarskih i drugih društvenih zbivanja i aktivnosti. Postaje, zapravo, jednim od presudnih elemenata kvalitete življenja i rada,  bez kojeg je teško zamisliti sutrašnji život. I tu je uloga medija izuzetno značajna.

«Medijsko područje može postati dominantnom industrijom 21. stoljeća» – ističe se u izvješću sa Svjetskog samita o održivom razvoju, održanom 2002. u Johannesburgu. «Naime, ni jedna druga industrija neće tako snažno utjecati na razmišljanja ljudi i političara o društvenoj odgovornosti i prioritetima održivoga razvoja. Mediji su, zapravo, među najutjecajnijim institucijama u svijetu. Tu svoju moć morali bi u većoj mjeri koristiti upravo za stalnu promidžbu tih ideja»

Izvješće kojem je sponzor bio UNEP  završava sa 10 preporuka za industriju medija, a preporuke se odnose se na upravljanje,  odgovornost, transparentnost i povjerenje što čini četiri bitna stožerna uporišta u podršci i afirmaciji pojma održivog razvoja. Tenor svih tih preporuka je da bi upravo mediji morali biti javni ‘psi-čuvari’ prema vladama i prema gospodarskim subjektima, kako bi se pojam održivog razvoja i korporacijske društvene odgovornosti pretvorio u moćno oružje u korist blagostanja i drugačiju raspodjelu gospodarske i financijske moći.      

Mediji, kao glavni promotori gospodarskih, ali i kulturnih pa time i ukupnih humanističkih vrijednosti, moraju se trajno uključiti u procese suradnje na tom plemenitom zadatku. Suradnja na tom programu daje novinaru dodatnu legitimaciju aktivnog pobornika i borca u očuvanju demokracije i ljudskog dostojanstva, ali i promocije stvarnih nacionalnih i međunarodnih vrijednosti. 

Pitanje je samo koliko suvremeno novinarstvo, okrenuto prije svega komercijalizaciji  ukupnoga života uopće, senzacionalizmu i stvaranju pogrešnih mjerila društvene vrijednosti, prihvaća ili ne prihvaća takvu svoju ulogu.

Komunikacija  je danas ne samo temeljna  pretpostavka međusobnog razumijevanja  već i nasušna potreba u uspostavljanju kvalitete življenja. Komunikacija u suvremenom svijetu danas nesumnjivo počiva na  tri temeljne poluge: na povjerenju, na razumijevanju i na dijalogu. U neposrednoj ljudskoj i profesionalnoj komunikaciji ta su tri temeljna stupa izuzetno naglašena i bez njih, zapravo, svaka se komunikacija svodi na manipulaciju ili indoktrinaciju ili lažnu sliku stvarnosti – bez obzira na to je li riječ  o pojedincu, naciji, ili općim društvenim kretanjima.

U  tom smislu je  neobično važno da otvoreno raspravljamo  o tim pitanjima, posebno o fenomenu etike i morala  u politici i novinarstvu. Svaki doprinos jačanju povjerenja, razumijevanja i dijaloga kao sredstva za  prihvaćanje argumenta nesumnjiv su doprinos i jačanju ukupne društvene etike, pa time i mogućnosti širenja međusobne komunikacije među ljudima  istoga naroda, ali posebno u međunarodnoj komunikaciji i u multikulturalnim društvima. A tu je uloga medija nenadomjestiva.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp