Ljudi i nickovi


Kada razmišljamo o glavnom obilježju interneta, najprije će nam na pamet pasti – neograničena sloboda kretanja, virtualnog pojavljivanja i izražavanja, zatim dostupnost svih mogućih informacija, mogućnost komunikacije s cijelim svijetom i tako dalje. No, govoreći, pak o tom našem prvom dojmu – neograničenoj slobodi kretanja, virtualnog pojavljivanja i izražavanja putem interneta i promotrimo li tu slobodu malo temeljitije s obzirom na internetske sadržaje, točnije njihove potpisnike, primijetit ćemo da je najveći broj tih pisanih i audiovizualnih sadržaja potpisan tzv. nickovima – nadimcima. 

Kako nam iz perspektive nepreglednog niza nadimaka izgleda ta sloboda koju nudi internet? Je li to ropstvo ili sloboda?

Pravu slobodu određenog društva, cijelog svijeta ili virtualnog prostora čovjek može osjetiti jedino potpisujući se svojim pravim  imenom i prezimenom i jedino tada može uvidjeti kakvo je to društvo ili svijet u kojem živimo i kolika je njegova sloboda te koja je njezina cijena. 

U skladu s tim spoznajama o prividnoj slobodi koju nudi suvremeno elektronsko izjašnjavanje, uviđamo jednu novu društvenu podjelu svjetskog stanovništva – na stvarne ljude koji žive i djeluju pod vlastitim imenom i prezimenom ne pitajući za cijenu slobode koju samim tim pokazuju, već ju propitujući, zazirući pritom od bilo kakvih sadržaja koji su nastali pod nečijom krinkom i lažnim imenom – i na one nestvarne nickove – ljude koji se u školskim, studentskim i poslovnim krugovima služe svojim pravim imenima, a u slobodno vrijeme iz tih istih institucionalnih krugova bježe izražavajući se kilometrima slobodarskih napisa iza kojih stoje njihovi tužni robovski nadimci umjesto pravih imena. 

Jer, što su ti nadimci, tzv. nickovi – doli potpisi suvremenih robova koji se boje vlastitih imena i objavljivanja medijskih sadržaja pod stvarnim imenima, jer smatraju da bi ih to moglo koštati školskih i studentskih klupa, ocjena ili uredskih fotelja institucija ili korporacija u kojima djeluju pod vlastitim imenima. 

Taj privid slobode virtualnog izražavanja doista je nevjerojatan, jer imena u tom prostoru prestaju biti važna, važna postaje sloboda kao proizvod, kao umjetno izazvani učinak, kao osjećaj koji čovjek ima dok se tako poigrava. 

Ti neslobodni autori, zarobljeni unutar vlastitih nadimaka, jednadžbi i šifri, zapetljani u računalne kablove iz kojih ni ne pokušavaju naći izlaz, obično u svojim prividno slobodnim napisima kritiziraju sve živo i neživo, upotrebljavajući u svojim kritikama stvarna imena ljudi koje kritiziraju. 

No, ti isti ljudi koje se uzima u usta, a to su najčešće naši političari i instantzvijezde, ako ništa drugo, barem djeluju pod svojim vlastitim imenima i prezimenima, nemajući potrebu za krinkom u svom javnom djelovanju. Bilo bi stoga pravedno pisati o njima ne pod lažnim, već pod stvarnim vlastitim imenima autora suvremene slobode izražavanja, kako bi se uspostavio ravnopravan dijalog – ljudi s ljudima. 

Pitam se kakav je to dijalog u kojem je jedna grupa ljudi maskirana, a druga razgolićena do kraja? Ovako dijaloga nema. Ljudi s imenom i prezimenom ne mare za nickove, jer im nisu vjerodostojni, a nickovi se čudom čude tim ljudima koji se i u radno i u slobodno vrijeme, kao i u medijskom izražavanju koriste samo svojim pravim imenima. Između nickova i ljudi ne vidim ništa drugo nego jaz i nerazumijevanje poruka koje tako međusobno nepročitane lebde poput nevidljivih monologa negdje u zraku, kao vrijedni zapisi našeg vremena. 

Kada pojedini novinari, na primjer, javno otkriju nick neke inače javne osobe, tada ona istog trena mijenja svoj nick i nastavlja svoje tajno djelovanje na javnoj virtualnoj pozornici pod novom krinkom. Kakva je to sloboda? Tužna i žalosna. To nije sloboda, to je najobičnije ropstvo! 

Želeći znati nešto više i razumjeti životne poruke nickova, zavirila sam u pojedine profile i napise potpisane nadimcima gdje se zapravo vidi da nemali broj tih pojedinaca inače ima u poslovnom svijetu vrlo poznato ime i prezime i radi u državnim službama i korporacijama, a pod nickovima u svoje slobodno vrijeme razvezuju gumbe svojih košulja i kostima, budeći tako svoj alter ego i iznoseći svojim virtualnim prijateljima – nickovima neslavne detalje sa svojih radnih mjesta na kojima, primjerice, glume lojalnost i privrženost određenoj stranci s kojom se privatno ne slažu, određenoj instituciji koju privatno mrze, tvrtki koju u biti podcjenjuju i slično. 

Određeni tekstovi tih tko zna kakvim lancima, najčešće lancima preživljavanja vezanih anonimnih autora divan su i najbolji pokazatelj i živi dokaz varljive slobode našeg društva na lokalnoj i globalnoj razini… 

Jer, prirodno je upitati se: ne ukazuju li ti bezbrojni bezimeni sadržaji samim svojim postojanjem i oblikom upravo na nepostojanje medijske slobode? Ti bezimeni sadržaji, zapravo nisu ništa drugo doli vapaji za slobodom koje još uvijek očito nema u onoj mjeri u kojoj bismo je htjeli.  Jer, kada bi sloboda uistinu postojala, tada bi svaki pojedinac mogao bilo gdje i bilo kada izreći bilo što pod vlastitim imenom i prezimenom i nastaviti mirno i bez straha dalje svoj život i djelovanje i tada svi oni koji žive i djeluju pod vlastitim imenima ne bi tako, po često puta, vrlo skupo plaćali slobodu za koju se na taj način bore. 

No, pitanje je želimo li osjetiti stvarnu slobodu života i staviti svoj potpis na svako svoje djelo i napis te jesmo li spremni ponosno stati iza svega što radimo i platiti cijenu te slobode gubitkom našeg radnog mjesta, uništavanjem našeg projekta ili nekim namještenim procesom, ili želimo biti robovi preživljavanja potpisujući se samo na službenim mjestima vlastitim imenima, pa onda neslužbeno koketirati sa slobodom izražavanja tek u prividno slobodno vrijeme pod krinkama nickova. No, sloboda nije i ne može biti proizvod i ne bi smjela imati cijenu. Ako sloboda ima cijenu, onda je to laž i prijevara, a ne sloboda. Sloboda ne bi smjela biti luksuz rijetkih pojedinaca. Ona bi trebala biti dostupna svima, pa tako i nekim divnim bezimenim autorima zauvijek skrivenima od javnosti, vezanima kojekakvim lancima preživljavanja koji si slobodu zbog tih lanaca ne mogu priuštiti. 

Prava sloboda nema veze sa strahom, ona je hrabra, jedinstvena i ima samo jedno ime, a to je ono s kojim se rađamo, s kojim ponosno živimo i djelujemo i s kojim umiremo odlazeći u vječnost.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp