Nema se puno toga reći, ali ono što se kaže mora se dovoljno puta ponoviti da probije zvučni zid čuvara javnosti. Živimo u doba licemjerja i ne treba bit niti posebno pametan niti hrabar da bi se to zaključilo ili napisalo. No ako imenujete bilo koga od tih licemjera, naravno, osuđeni ste na proces kakav ni Kafka u njegovo amatersko doba nije poznavao. 

Živimo dakle u doba licemjerja, svi pa i ja. I kako svi paze da se ne nađu na popisu onih koji će debljati prihode takozvanih političara (u osnovi nerijetko vozača, vodoinstalatera i sličnih inače časnih zanimanja) ni ja neću imenovati nikoga premda svi mi jako dobro znamo o kome je riječ.

Naši su političari licemjeri, vjerske su hijerarhije licemjerne, akademska je zajednica –  zajednica licemjera koja se poziva na autonomiju i akademsku čast. Poslovni ljudi su svoje licemjerje skrili iza ugovora i preimenovanih tvrtki. Banke svoje kamatarsko licemjerje skrivaju iza bankarske tajne i u sitnim redovima napisanim dodacima ugovora. Javni servis izigrava javni servis a licemjerno prikriva parastrukturu koja profesionalno odrađuje najvažnije kadrovske i financijske projekte.

Župani su licemjeri, lokalni šerifi otvoreno ismijavaju javnost, zdravi razum, ali i svoje šefove. Moral je skliznuo u vulkan politike koja se pretvorila u sredstvo sitnih prevaranata da legaliziraju svoju djelatnost i pritom zarade atribute kao što su ‘uvaženi’, ‘gospodin’, ‘zastupnik’

Licemjerni su branitelji i oni lažni i oni pravi. Pravi branitelji odavno su mogli shvatiti što se događalo dok su se oni borili. Znaju također da među njima ima toliko kukolja da je i sam pojam branitelja postao moralno dvojben. (Da ne govorimo o tome da do rata nije moralo doći…). Oni lažni branitelji, koji su u pravilu i najglasniji, licemjeri su prvoga reda. Oni uzimaju plodove nečega što im ne pripada i pritom nezajažljivo traže više moći, utjecaja, fotografija s važnim osobama, nadzornih odbora, šofersko-obavještajnih poslova koji se rade u fušu i sl.

Mediji su širitelji ideje licemjerja. Umjesto da na to licemjerje svakodnevno ukazuju i raskrinkavaju malograđanski poratni mulj koji okoštava u mafijaške skupine umrežene s pravosuđem i policijom – mediji i dalje zabavljaju svoje čitatelje, gledatelje, slušatelje, surfere – trivijalnostima.

Kad smo svi licemjerni onda naravno nitko nije licemjer, jer je to postao ključni svjetonazor opstanka. Zadnji ostaci svijesti o mogućnosti drugačijega viču iz sveg glasa da se svi mediji, svi novinari, sva kritička svijest, svi pošteni službenici u svim mogućim službama ujedine u kolektivnom urliku kojim će iz svojih dresiranih svijesti izbaciti virus licemjerja i početi čistiti usko grlo koje sve koči.

To usko grlo najslikovitije se može predstaviti slikom promućurnog čovjeka sa sela koji je po dolasku u grad shvatio da ako dobije visoku političku poziciju, da to znači da je unaprijed od svega amnestiran. On može sredstvima poreznih obveznika kupovati ljude i usluge, može nekažnjeno kažnjavati sve koji mu se suprotstave, dijeliti stanove, sufinancirati projekte, postati mecena kulture, ljubitelj glumica, manekenki i drugih glasnogovornica. On može uvesti svoj sustav vrijednosti. Može imati svoju lokalnu policiju kamufliranu u kumove. On može sve jer je virus protiv kojega nije pronađeno cjepivo.

A zapravo, u svima nama je antivirus koji preko noći može protjerati kugu iz naših gradova i sela.

Umjesto što dišemo zrak koji nam u konzervama prodaju političari, mogli bismo udahnuti punim plućima.

Kako bi lijepo moglo biti!