Skulpture Ljubomira Cote u Muzeju Mimara u Zagrebu


Kao nekadašnji polaznik kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora Želimira Janeša, dakle kolegija sitne plastike, prije negoli je krenuo kao diplomirani arhitekt u oblikovanje golemih volumena arhitektonskih zdanja, Ljubomir Cota pretendirao je sitnoj plastici. Glina mu je pružila taj iskonski dodir, tu mogućnost gnjecanja prsima tu mogućnost da svojim bogom danim talentom (nasljeđenim i od oca Frane Cote, također arhitekte i kipara)  stvori pokret, pozu, uobliči figuru i udahne joj životnost. Glini se vratio u novom naletu kiparskog stvaranja kako bi se uvjerio je li mu ostalo ono taktilno i kreativno u prstima, koliko je upamtio znanja o modeliranju i koliko je ono oživjelo nakon tolikih godina pauze. Talenat se očigledno nikada ne gubi, i Ljubomir Cota se uvjerio da ga raduje ta spontanost oblikovanja glinenih volumena, ta uzajamnost kojom zemlja uzvraća svom kreatoru iluzijama pokreta, napetosti, emocija. Jednako mu je uzvratila u konjaničkim figurama, kao i u aktovima, sjedećim, ležečim, apstrahiranim više ili manje do srži. Nema u tim figurama viška informacija, štoviše one pokazuju i svjedoče autorovu spontanost i sugeriraju vitalnost utisnutu u sasvim elementarne forme, u temeljnu konstrukciju njihovih pokreta i poza i njihove tjelesnosti (voluminoznosti).

Zadovoljivši znatiželju modeliranja glinom, Ljubomir Cota se gotovo istodobno okušao u papir-mašeu ili samo konstrukcijama tvrdog pakpapira u kojem je stvorio začudno životne pokrete, položaje, sugerirajući čak i portretne osobine (napr. aluzija na Tina Ujevića i sl.)

Potom su uslijedili žičani obrisi kao autorova igra ljudi-sjena, životinja, kao apstrahirani volumeni  čijim obrisima autor postiže maksimalnu iluziju životnosti. Ljubomir Cota je kipar eksperimentator, istraživač materijala i njegove podatnosti kiparskoj ideji o „porobljavanju“ prostora, o prožimanju unutrašnjeg i vanjskog omotača, i o njihovoj potpunoj redukciji. Istraživanje ga je vuklo i dalje. Što se može načiniti od otpada, plastike, bilo čega bezvrijednog koje nakon kiparevog zahvata postaje estetiziran i produhovljen oblik. 

Tko zna kamo će još Ljubomira Cotu odvesti kreativna znatiželja i kiparski talenat. Ako mu trebamo dati neki epitet možda bismo ga mogli prozvati kiparom eko-arta, onog koji je sposoban iz ničega (iz obične žice, iz papira, iz otpada) stvoriti produhovljeni  oblik umjetnosti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp