Hrvatska kao marka


Republika Hrvatska i dalje je nedovoljno, ili loše, doživljena, neprepoznatljiva ili loše prepoznatljiva. Umjesto jasne, transparentne pozitivne slike, slika je konfuzna.

Osnovni je razlog vrlo jednostavno – građani ove zemlje ne vjeruju u to u što ih se uvjerava. A osnovni je postulat da stvaranje branda, kako poslovnog tako i društvenog subjekta, počinje iznutra, od djelatnika ili stanovnika. U zemlji iz koje je navodno samo prošle godine otišlo oko 300.000 njezinih građana (što je samo broj, o radnim sposobnostima, kvalifikacijama i radnoj motivaciji da i ne govorimo), vrlo je teško projicirati pozitivnu sliku te iste zemlje. 

Osnovna je pretpostavka stvaranja jasnog identiteta je govoriti jednim glasom (speak with one voice). U društvu disonantnih i partikularnih interesa ne može se očekivati jedinstveni glas.

Tek nakon rješenja ove osnovne strateške enigme nameću se tehnička i organizacijska pitanja, poput pitanja koordinacije subjekata koji djeluju na formiranje željene slike ili pitanja uloge masovnih medija. 

I sami mediji gube svoj identitet. Snažne, prepoznatljive ličnosti zamijenjene su bezličnim likovima i glasovima. Obrazovna uloga masovnih medija kao javnih servisa zamijenjena je ulogom zabavljača. Umjesto obrazovanja imamo zaglupljivanje, umjesto istraživačkog novinarstva imamo astrološko novinarstvo i manipulativno novinarstvo. U području elektroničkih medija izgubila se razlika između javnih i privatnih medija – i jedni i drugi podjednako su pod utjecajima istraživanja javnog mnijenja, čiji se rezultati slijepo i nekritički poštuju  – „narod to traži“.

I u području medija i u području javnih servisa prevladao je povlađivački mentalitet – umjesto leadera imamo managere. Oni ne vode nego slijede, oni nisu na čelu kolone, nego na začelju.  

Zajednički interesi i motivi zamijenjeni su privatnim interesima kapitala. Ničim ograničeno divljanje kapitala u vođenju medija razumljivo je: što je radnik gluplji to je bolji poslodavcu, što je kupac gluplji, to je bolji trgovcu.

A kada se javi kritički, disonantni glas, lagano ga je ušutkati medijskim embargom.   Posebno se to odnosi na eventualno kritičko i na činjenicama bazirano propitivanja bliske prošlosti.

Ipak, istina je neumoljiva. Moguća je usporedba proteklih 30 godina postojanja Republike Hrvatske (1990-2020. godine) s periodom od 30 godina nakon II. Svjetskog rata (1945-1975. godine). Gospodarski, društveni, kulturni, obrazovni razvoj ondašnjih 30 godina jednostavno je nemoguće usporediti s „razvojem“ ovih 30 godina. Mudromu dosta.

U deset godina svoga postojanja kao samostalna država i samostalni subjekt na svjetskoj političkoj, gospodarskoj i društvenoj sceni, Republika Hrvatska nije učinila cjeloviti stručni napor da se koordinirano i cjelovito prezentira svjetskoj javnosti. Dozvoljavali smo da drugi, na temelju naših dnevnih političkih, vojnih, gospodarskih, kulturnih i društvenih aktivnosti, misle o nama što oni žele.

Republika Hrvatska nema osmišljenu politiku stvaranja marke, brandiranja.

Izolirani pokušaj u tom smislu bilo je formiranje Radne grupe Predsjednika Republike za cjeloviti koncept hrvatske inozemne promidžbe. Sastav radne grupe u kojoj nije bilo niti jednog stručnjaka iz područja marketinga,  nije pružao garancije stručnih rezultata. 

Nismo u tom smislu i s tim ciljem iskoristili niti neosporne rezultate koje smo u međuvremenu postizali u raznim prigodama: projekt našeg paviljona na Svjetskoj izložbi u Lisabonu, Portugal (autor: Branko Silađin), osvojeno treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Francuskoj, pobjedu Gorana Ivaniševića u Wimbledonu, zlatnu olimpijku Sandru Perković, zlatne olimpijce braću Sinković,  zlatnu olimpijka Janicu Kostelić, srebrne nogometaše iz Rusije i cijeli niz drugih uspjeha.

(NASTAVLJA SE)

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp