Što učiniti ako sretnete čovjeka


Signal našeg pozitivnog odnosa prema drugome može biti osmijeh, blagi ili duboki naklon, stisak ruke, zagrljaj, lijepa riječ, stih, pjesma, dakle sve ono što je danas sve manje ‘na cijeni’. Instrumentaliziranja od strane hijerarhija pretvaraju nas u tvrđave čija se vrata rijetko otvaraju a sa zidova kojih se ‘objavljuje’ unutarnji bijes. Tvrđave se ne primiču jedna drugoj, a ono što je u njima živi u strahu od ‘vanjskog neprijatelja’. 

Malo tko nas uči živjeti, govoriti…biti. Osuđenost na pobjede tjera nas u odjeću gladijatora. Pokušaj bijega od takve, gladijatorske sudbine, uvijek će biti osuđen kao pokušaj pobune, kao želja da stanete na mjesto nekog aktualnog vlasnika ljudskih sudbina. Bez obzira koliko mala bila moć, male ili beskrajno male fotelje, ona u sebi ima strukturu velike moći, velike strasti – velikog promašaja.

Sve teže je sresti osobu koja razumije da je potrebna sloboda od ljudi i upravljanja da bi se uopće bilo. Zato je važno razvijati oslobađajući diskurs, onaj koji uz stručnost, znanje, umijeća, pa i uspješnost – donosi i miris svijesti o nužnosti oslobađanja ljudskoga u nama.

U neka davna vremena govorili smo: Daj nekome vlast pa ćeš uskoro saznati kakav je čovjek. Danas bismo vjerojatno koristili teže formulacije. Jednu od njih reče mi neki dan prijatelj: Čim netko postane predsjednik – pobudali! Nekorektna formulacija, naravno. Ne odnosi se na sve ljude niti na sve predsjednike. Ali kao da djelomice govori i nešto od bitne istine našeg vremena.

I stvarno, teško je sresti nekoga tko ‘obnaša neku funkciju’ a da je odmjeren u izjavama, razborit u prosudbama, obziran prema lepezi interesa ‘podređenih’…  Pritom, što je apsurd, uopće ne mislim na ona, javnosti poznata sablažnjiva, ponašanja bogatih očeva i još bogatijih sinova tranzicijskoga doba kojima ni javnost ni sudstvo ni politika ne mogu ništa. Bez resetiranja cjelokupnoga društva oni će i dalje biti nedodirljivi. Oni za ‘institucije koje rade svoj posao’ – ne postoje. Skrećem pozornost na puno niže razine, na gotovo pa smiješne uloge koje međutim neočekivano protagoniste pretvaraju u ljudske karikature, a njihove rečenice i stavove u dokumente za dijagnosticiranje.

U pravilu dolazak na čelno mjesto nekog, pa makar i najbeznačajnijeg, kafkijanski malog ureda, odbora, pododbora, nadzornog, ‘podnadzornog’, ‘ispodnazornog’ ili nekog još smješnijeg tijela – gotovo da podrazumijeva toliku količinu umišljenosti da se svi zajedno moramo upitati: O kakvoj je tu patologiji riječ.

Okruženi smo ‘predsjednicima’. Okruženi smo psihologijom ljudi koji sebe ne vide kao djelatnike, stručnjake u nekom području, možda umjetnike, sportaše ili sl. Predsjedavanje nekom grupicom ljudi u pravilu rađa osjećaj nadmoći koji je po intenzitetu nerijetko sličan osjećaju koji bi mogao imati predsjednik države.

Ponzijeva piramida moći rađa u nezrelim psihologijama viziju vlastite pobjede u pentranju po piramidi sačinjenoj od ljudskih tijela. Predsjednik lijeve ili desne strane ulice nekog mjesnog odbora je naprosto predsjednik i on osjeća da se predsjednički mora ponašati. To podrazumijeva donošenje odluka, planiranje, koordiniranje, viziju i svašta nešto. No kako u pravilu tu ničega nema osim isprazne volje za predsjednikovanjem, u rezultatu imamo autoritaran nastup, grube rečenice, isključivost u komunikaciji i stalno davanje do znanja da nema toga što ne bi učinio da ostane u blizini sjene vlasti.

Dubinu propasti sustava vrijednosti može se mjeriti plitkošću novih ‘predsjednika’. Riječ je o svojevrsnoj psihološkoj epidemiji koja svakoga građanina osuđuje na izbor: ili pristajanje na hijerarhiju moći ili podnošenje posljedica nepristajanja.

Pritom, gotovo da je svejedno je li to lijeva ili desna hijerarhija, politička ili ekonomska, nacionalna ili manjinska, religijska ili svjetovna. Kaljuža borbe za pozicije s kojih se donose velike ili male odluke ostavila je traga na svim područjima djelovanja zajednice ljudi ove države, ali jednako tako i trag na svijesti i savjesti građanina pretvorenog u sljedbenika i navijača.

Ta indikativna i sveprisutna borba za komadić moći, bitna je odrednica našeg vremena. 

Pritom treba imati na umu da to nije ničeanska moć koju bi u sebi trebali osjećati ljudi koji se suprotstavljaju lažnom moralu. To nije moć života koja bi trebala nositi naša tijela i umove. Moć je danas postala praznim i osiromašenim kosturom. Svela se na prazninu ponašanja i odlučivanja kojom se dolazi do vlasti i kojom se na vlasti ostaje.

Na horizontu danas uglavnom možemo vidjeti  zombijevske, hipnotizirane kosture kako po zemlji skupljaju mrvice odbačene, izgubljene ili bahato odbačene vlasti. Nije jednostavno, ali vjerojatno moramo sići do dna da bismo uopće krenuli. Hölderlin nas je učio (i ne samo on) da tamo gdje je opasnost tamo raste i ono ‘spasonosno’.

 Zato, ako i kada  sretnete čovjeka, nasmiješite mu se. Pružite mu ruku. Sresti čovjeka danas nije mala stvar.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp