U sjećanje na Josipa Klaricu


U sjećanje na Josipa Klaricu

(Beograd, 1946.- Zagreb, 2020.)

Galerija Centra za fotografiju, film i televiziju, popularni CEFFT pri Muzeju suvremene umjetnosti priredio je 1991. veliku i zapaženu izložbu Josipa Klarice. Tom prigodom povjesničar umjetnosti Davor (Dado) Matičević ponajbolje je rezimirao složen i potpuno originalan opus Josipa Klarice, čiji su radovi  bili jednako bliski suvremenom osjećanju kao što su se doimali potpuno vanvremenski, izvađeni iz nekog umjetničkog laboratorija „oduvijek-zauvijek“. 

„Zaista,“, piše Matičević „ bizarnosti u Klarice sadrže komponente nadrealizma i metafizičkog slikarstva, ali i ona kolažem sabrana iskustva svojstvena umjetnosti nakon koncepta. Klarica je otkrio komponente ponašanja poznatog u tzv. kultiviranom slikarstvu (pittura colta) i druga opća obilježja postmodernističkog djelovanja. On daje primjer nadogradnje starije češke i novije latinoameričke literature, pa zatim povijesti slikarstva – u rasponu od kultiviranja intimnosti unutar njegova viđenja značenja svijeta oko sebe, do povlačenja u tajnu izolaciju svojstvenu razočaranoj generaciji šezdesetosmaša. Premda povučen, unutar radova on glasno protestira – s ljubavlju za izvrnutost svijeta. On se slobodno autorski odnosi i prema nasljeđu i prema suvremenosti. Na rubu mistike, Klarica ulazi u preispitivanja slobodne kompozicije ili nadogradnje srednjoeuropske tradicije po snoviđenjima iz češke literature, po nadrealistima iz bečkog slikarstva, po apsurdu autora zagrebačke grupe Gorgona. Njegove fotografije nameću zaključak o izjednačavanju prepoznatog života i prepoznate smrti.“

Kao češki student (diplomirao je na Karlovom univerzitetu u Pragu) došao je pod utjecaj najpoznatijeg češkog fotografa Josefa Sudeka (1896.-1976.) koji se proslavio osobito aranžiranim fotografijama i visokom spritualnošću koju je postigao u fotografijama. Upravo to su posebnosti s kojima se Klarica odmah izdvajao od drugih generacijskih kolega. Da bi pojačao taj osobito mistični dojam svojih fotografija proučavao je povijest fotografskih tehnologija i kemijskih procesa. Štoviše izradio je repliku panoramskog fotoaparata Friedricha von Martensa iz 1845. Za svoje fotografije koristio je ta znanja i ručno je izrađivao fotopapir kojim je mogao u potpunosti postići sve one fine dubine i crno-bijele te sive nijanse kakve su svojstvene starim fotografijama, a kakvima moderna tehnologija ne može konkurirati. Doslijedan svom fotografskom odabiru, svjestan da se izdvaja i da mu teško tko može konkurirati, birao je motive koji su podržavali njegovu fotografsku egzotičnost. Kamerom opskurom, koju je također koristio stvorio je višeslojne vremenske bilješke, neobično osmišljena preklapanja, punog slikarskog učinka s motivima koji izazivaju pomalo jezu. Čine se kao skrovita mjesta na kojima pronađeni objekti sugeriraju neko tajanstveno otkriće, možda, ubistvo, ili samo prirodnu smrt. Na Klaričinim crno bijelim ili fotografijama blage sepije, suprotstavljeni su život i smrt, njihovim simboličnim naznakama. Štoviše, fotografirajući gipsane odlijeve realističnih akt-figura muških i ženskih ljepotana, fotografirao ih je kao da su živi stvarni ljudi a ne njihove kiparske imitacije. 

Josip Klarica nije se bavio kolor-fotografijom, iako je ona zagospodarila fotografskom scenom (poslije 1970-ih) upravo u doba njegovog javnog uzleta. Godine 1976. prvi put samostalno izlaže u popularnom beogradskom Ateljeu 212. Tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća samostalno izlaže u Zagrebu, Londonu, Dubrovniku, Varaždinu, a devedesetih izlaže rijeđe (Milano, Beč, Samobor, Zagreb itd.). Njegove se fotografije nalaze u fotografskim zbirkama instutitucija i kolekcionara, među kojima i u dva značajna međunarodna muzeja: International Museum of Photography at George Eastman House u Rochesteru (SAD) i Museé Nichépore Niépce u Francuskoj. Crno bijele fotografije (i rijeđe sepije) razvijao je tamno, dajući cjelini doživljaj dramatičnosti nadolazećeg mraka ili snenog jutarnjeg buđenja dana.

Kada je napustio svoje začudne fotografske instalacije i nadrealistično aranžirane mrtve prirode u prirodnom okruženju (vani u otvorenom prostoru), te se posvetio sasvim bizarnim motivima, granja, grmlja, šumarka, trave i ograda i slično, uvijek je postizao taj efekat nedokučivog, odsutnog i dalekog, gotovo prosanjanog, zapravo izrazito poetskog.

Josip Klarica dugo je već i čvrsto upisan u suvremenu hrvatsku fotografiju i ostaje neponovljiva originalna autentična fotografska ličnost  ostavljajući nam svojim trajnim odlaskom vrijednu fotografsku baštinu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp