Davati


Netko će možda reći: Davanje, pa to i nije neka tema, jer mi stalno dajemo. 

Pogledajmo što se dešava kada za Božić organiziramo humanitarne koncerte, kako smo svojedobno pomagali poplavljenima u Slavoniji itd.

Sve to zapravo nas navodi na logičan zaključak da mi stvarno dajemo, no ima jedan mali – ali. Da li dajemo samo kada nastupe neke izvanredne situacije, kada se organiziraju humanitarne akcije, prikupljanje pomoći ili smo spremni davati uvijek? 

Ma dobri smo mi, dajemo dosta, reći ćemo. Potpuno se slažem s time, no ono o čemu želim pisati je davanje kao dio naše svakodnevnice, nešto o čemu zapravo ne bismo trebali previše razmišljati. 

Prije nego nastavim, želim istaknuti još nešto. Trebali bismo biti sretni smo što živimo ovdje. 

Koliko naših sugrađana će na to odmah odmahnuti rukom i reći: Što je tebi, o čemu ti pričaš? A, kada uslijedi potpitanje: Zašto misliš da nismo sretni jer živimo ovdje? Tada smo pokrenuli lavinu. Pa, pogledaj koliko imamo nezaposlenih, pogledaj situaciju u zdravstvu, opet mijenjamo sustav školstva, ako se promjeni vlast – opet novi zakoni, reforme, pravosuđe da ne spominjem, kultura plaćanja  računa ne postoji, ovdje se ne isplati poslovati, o birokraciji da ne govorim, pa mi nemamo nikavu strategiju, što smo mi – turistička zemlja, poljoprivredna, industrijska…. neću dalje, jer malo smo se svi zajedno pretjerano prepustili izbacivanju negativnih misli. 

Pogledajmo to s druge strane, dok ne izbacimo barem dio negativnih misli iz naše svijesti, ne možemo stavljati pozitivne misli na njihovo mjesto.

Živimo u materijalnom svijetu i čim je ekonomska situacija takva kakva nažalost jest,  puno je ljudi okrenuto tome da zadovoljava osnovne potrebe – hrana, zdravlje, smještaj. U tom kontekstu je i davanje u najvećem broju slučajeva materijalne prirode.

Istina je da je tako u mnogim zemljama svijeta i zato neću dalje o tome polemizirati.

Želim se vratiti na ono o čemu sam želio pisati, a to je davanje koje ne mora biti uvijek samo u određenim situacijama i uglavnom samo materijalno. 

Davanje o kakvom ja pričam je osmijeh, podrška, prijateljski dodir, suosjećanje, pozitivna energija, pažnja. To je nešto što svi nosimo u dubini duše. 

Takvo je davanje često zagušeno, pokriveno teškim oblacima svakodnevnih situacija i nije mu lako izaći na površinu i postati vidljivim.

Ako tijekom dana uspijemo barem malo zastati, pogledati o čemu to i kako pričamo, ako uspijemo saslušati, ali i čuti prijatelja, kolegu, susjeda i potruditi se da u komunikaciju 

ubacimo samo malo ljudskog davanja; pažnje, osmijeha, podrške – znat ćemo da dajemo puno i da smo još uvijek ljudi.

Dajmo svaki dan pomalo, ali potrudimo se da dajemo stalno. To će dovesti do bitne promjene, promjene u nama. Osjećat ćemo se sve bolje i bolje, a naši partneri, sugovornici i okolina će iz tmurne, teške, sive boje polako, ali sigurno dobivati sve svjetlije, jasnije, ljepše oblike, tonove i boje. 

Sve veći broj nas polako će postajati sve svjesniji i sve sretniji. 

Želim i željno iščekujem dan kada će neka anketa pokazati da većina nas smatra da smo sretni jer živimo ovdje i što nesebično dajemo sebe jedni drugima. 

U danima panike i straha zbog Korone, naše je davanje ponovno na kušnji. I to će proći, naravno. Sve prolazi. No, u ovakvim kriznim situacijama posebno ojačaju naša osjetila. Zato, odazovimo se pozivu humanosti svaki dan. Nemojmo čekati Koronu kako bismo bili svjesni naše povezanosti i davali. Budimo uvijek ljudi, a ne samo ponekad.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.