Složit ćete se sa mnom, Don George vrlo je zanimljiva osoba, jedan od onih ljudi koji se na tako lijep način bore za sjedinjavanje ovoga svijeta preko percipiranja njegovih različitosti kao mostova naše međusobne tolerancije i razumijevanja, a ne razjedinjavanja. Pokazivanjem interesa za kulturu drugih naroda i kultura pokazujemo puno veću razinu ljudskosti od izolacije i netrpeljivosti kojom neminovno rušimo sve mostove koji bi nas mogli spojiti s ostatkom svijeta.

• Dragi Don, kao osoba koja je upoznata sa stanjem u brojnim zemljama svijeta, možete li mi, molim Vas, reći – svjedočimo li kraju povijesti kakvu poznajemo? Hoće li povijest promijeniti svoje temeljno značenje, ili svijetu jednostavno ponestaje političkih i ideoloških povijesnih rješenja?

Čvrsto vjerujem u ljudsku evoluciju i vjerujem da čovječanstvo polako, ali neumorno radi na pronalaženju puta prema stanju svjetskog mira i prosvjetljenja, u kojem će ljudi biti u mogućnosti živjeti u međusobnom skladu, istovremeno slaveći i poštujući međusobne različitosti. Možda nam se taj proces trenutno čini bolnim i teško ostvarivim, ali ja sam uvjeren da je on u tijeku. Moje je mišljenje stoga da nas povijest upućuje u tom smjeru, u smjeru vremena u kojem će se ideologije pretvoriti u našu sveopću mirnu i prosperitetnu koegzistenciju.

• Zvuči optimistično. I ja se nadam da će jednoga dana doći do toga, no trenutno je, barem kako se čini, situacija malo drugačija. Ono što smo nekada nazivali tolerancijom i međusobnim razumijevanjem među ljudima danas se naziva neodarvinizmom. Kako biste Vi objasnili postindustrijsko otuđenje i rivalstvo među civilizacijama, unatoč globalnom univerzalizmu?

Ja mislim da je to vrlo zastrašujući problem, ta globalna kompetitivnost koja se danas toliko potiče, jer ona nas doista može dovesti do otuđenja i rivalstva, što ni u kom slučaju nije dobro. Po meni, problem je u tome što se globalni univerzalizam još nije u dovoljnoj mjeri proširio kako bi stao na kraj tom otuđenju. Već sada postoji jedna vrlo tanka glazura univerzalizma u mnogim dijelovima svijeta, ali u većini slučajeva se, na žalost, radi o površnom i materijalistički orijentiranom univerzalizmu. A ono što nama kao čovječanstvu treba je duhovni univerzalizam nasuprot onom materijalnom, onaj u kojem će ljudi u potpunosti razumjeti i uvažavati stavove, vjerovanja, želje i snove drugih ljudi. Kada postanemo svjesni toga koliko toga kao čovječanstvo u osnovi i konačnici imamo zajedničkoga, biti ćemo u mogućnosti premašiti otuđenje i rivalstvo. Ja mislim da su putovanja pravi put do tog međusobnog razumijevanja, i upravo sam zbog toga u potpunosti posvetio svoj život svojim putovanjima i pisanju o njima. Na osobnoj razini moja putovanja su način na koji se borim protiv otuđenja.

• Većina svjetskog stanovništva danas je pod stresom. Ponašaju se kao da su na svakom koraku svoga životnog puta u nekom reality show-u tipa Survivor. Kako pobjeći od toga i pronaći način za opušteni način život uslijed sveopćeg stresa?

Ja mislim da bi ljudi trebali ponovo podesiti svoj način razmišljanja, jer im je trenutno podešen na sasvim krivi način. Trebali bismo još jednom dobro razmisliti o tome što našem životu daje pravu vrijednost i što čovjeku donosi sreću. Previše ljudi na svijetu danas misli da će im pobjeda pod svaku cijenu u nekom reality show-u kao što je Survivor donijeti sreću, ali neće. Uspostavljanje kontakta sa samim sobom i ostvarivanje osobnih ciljeva i strasti donosi sreću. Zajednički skladan rad s drugim ljudima s nekim plemenitim zajedničkim ciljem donosi sreću. Što više dozvolimo da na nas utječu vanjski faktori te da kontroliraju naš život, to postajemo sve podložniji stresu. Odlasci u duge šetnje, čitanje knjiga, putovanja u daleke zemlje, u druge kulture, sve su to načini na koji se čovjek može vrlo uspješno odmaknuti od inercije svakodnevnog posla i kolotečine i izvrsna su prigoda za dobivanjem te perspektive zajedništva koju sam spomenuo.

• Ne biste li se složili da je svaka tendencija prema uniformiranosti koju donosi materijalna strana globalizacije s jedne strane i opasna, jer potkopava ljudsku težnju da budemo slobodni osjećati se različito, izražavati se na raznovrsne načine, jednom riječju da budemo različiti? Nije li to divno, kada putem međusobnih različitosti otkrijemo i međusobne sličnosti?

Da, u tom smislu se slažem s Vama, jer smatram da postoji velika razlika između uniformiranosti i sličnosti. Uniformiranost je ona vrsta sličnosti koja nam je nametnuta izvana. Ako dvoje ljudi sami otkriju da dijele slične stavove, to je predivno. Ali, ako su ti stavovi utisnuti u njih poput žigova od strane neke više moći (kao što je moć vlade ili nešto suptilnija moć oglašavanja), hoću reći, ako ta svijest o sličnostima među ljudima ne dolazi iznutra, iz nas samih, nego izvana, tada to može biti jako opasno. Ljudi se jednostavno moraju osjećati slobodnima da osjećaju i izražavaju svoju individualnost.

• Koji su po Vama pozitivni, a koji negativni aspekti globalizacije?

Kao pozitivni aspekt globalizacije ponajprije vidim činjenicu da je zajedno s poboljšanjem životnog standarda, sve više ljudi danas već u mogućnosti, ili će biti u mogućnosti, promatrati ovaj svijet van svojih nacionalnih i kulturalnih zidova, a to će postepeno dovesti do raspada starih podjela ovoga svijeta. Kao negativan utjecaj globalizacije ponajprije vidim napuštanje lokalnih tradicija – jezika, zanata, vjerovanja – uslijed galopirajuće modernizacije. To je uistinu jedna velika tragedija.

• Mislite li da raznolikost još uvijek ima šanse i da će budućnost donijeti nove društveno – političke sustave, koji će biti u potpunosti različiti od onih starih, koji su svi u nekoj određenoj mjeri, na svoj način utjecali na globalizaciju?

Da, ja sam duboko uvjeren u to da različitost mora opstati. Ja mislim da će jednoga dana ljudi napokon shvatiti da niti jedan društveno – politički sustav nema odgovore na sva pitanja i da je kolaž svih naših uvjerenja i praksi najbolje i najučinkovitije rješenje za sve nas. Kako vrijeme prolazi, mislim da ćemo početi izdvajati najhumanije i najkultiviranije dijelove svakog sustava i da će se svi oni zajedno pretvoriti u jedan sasvim nov, duboko humani sustav koji iznad svega potiče slobodu.

• Do koje mjere je po Vašem sudu suvremeno društvo uistinu slobodno, otvoreno i nepristrano?

Mišljenja sam da sloboda i nepristranost postoje diljem svijeta, negdje u većim, negdje u manjim količinama. Naravno, postoje određeni utjecaji koji žele ograničiti tu slobodu razmišljanja i otvorenost, ali dok god su ljudi budni i na oprezu te dok god ostaju vjerni svojim stavovima, mogu nastaviti širiti svoju slobodu i otvorenost prema cijelom svijetu. Pojedini dijelovi svijeta vezani su za militarizam, drugi za materijalizam; ali diljem svijeta sve više ljudi otkriva moć slobodnog i samostalnog razmišljanja i djelovanja te se u skladu s tim posvećuju modernizaciji i sveopćem poboljšanju svijeta koji ih okružuje.

• Kako biste Vi, gospodine George, objasnili korijene današnjeg pesimizma koji je zavladao svijetom i sveopću duhovnu prazninu koja je zavladala uslijed neoliberalnog kapitalizma, u kolijevci postmoderne utrke za zlatom?

Mislim da ljude zasljepljuje materijalističko stjecanje dobara, pa zbog toga postaju pesimistični, jer materijalizam nikako ne može čovjeku pokloniti pravo ispunjenje i sreću. Upravo to minira njihovu duhovnost. Ali, ja ipak smatram da je to samo trenutno stanje.

• Često ističete važnost različitosti kao temelj uspjeha na putu čovječanstva do dostizanja svjetskog mira. Što će se u ovoj prvoj fazi ostvarenja tog cilja dogoditi s onim ljudima koji se ne boje biti različiti od drugih te ističu svoje različitosti unatoč jednakosti koja nam je nametnuta od strane globalističke propagande kapitalizma tj. globalnog tržišta?

Kao što sam već rekao, ja vatreno i čvrsto navijam za to i duboko sam uvjeren da se mi kao cjelokupno svjetsko stanovništvo razvijamo i da ćemo se nastaviti razvijati sve do onoga stupnja na kojem će naše međusobne razlike biti njegovane, poštivane i zajednički slavljene.

• Često spominjete ideju jedinstvenosti ljudske vrste, upravo zbog cijelog niza naših zajedničkih kvaliteta i karakteristika koje nas kao ljude razdvajaju od ostatka živućeg svijeta. Sposobnost prosuđivanja, jezik i emocije čine ljude jedinstvenima. Ali, ipak, kako to da još uvijek, unatoč toj našoj jedinstvenosti sav teror, kriminal i svi ratovi i ubojstva dolaze upravo iz svijeta ljudi? Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

To je istina i ja mislim da su sve to izazovi na tom razvojnom putu čovječanstva. Ljudska bića polako napreduju, skoro uvijek putem metode pokušaja i pogrešaka. Ponekad mi je uistinu strašno teško pomiriti se s bolnim i mučnim vijestima sa svih strana svijeta koje su zapravo ilustracija ljudske izopačenosti, a koja bi kao takva mogla na neki način demantirati moje temeljno uvjerenje da mi kao ljudska vrsta napredujemo i s vremenom postajemo sve bolji. Ali, ipak, promotrimo li malo bolje i dublje cjelokupno stanje svjetskog stanovništva u jednom širem vremenskom presjeku, uzimajući u obzir kakvo je čovječanstvo bilo prije mnogo stoljeća i kakvo je ono danas, tada bismo morali zaključiti da se naša situacija ipak polako ali sigurno popravlja, postajemo sve tolerantniji i prosvjetljeniji, iako je to možda ponekad teško vidjeti.

• Slažem se. Potrebno je izdići se iznad razine ograničavajućeg sadašnjeg prostornog i vremenskog trenutka kako bismo vidjeli to poboljšanje. Ipak, većina čovječanstva ne promatra svijet iz te ptičje perspektive, već ga promatra u skladu sa svojim trenutnim vremensko-prostornim okruženjem i svakodnevnim sitnicama koje na prizemnoj razini određuju nečiji život. Zato je potrebno podsjetiti čovječanstvo na prave vrijednosti i sve ostale činjenice koje su za sve nas vrijedne, a u javnosti zanemarene u korist isticanja nekih sasvim trivijalnih tema. Lijepo je vjerovati u neprekidnu evoluciju čovječanstva, koliko god nam se ponekad činilo da ono ide upravo u nekom suprotnom smjeru. Kako biste definirali taj faktor X koji nas čini ljudskim bićima?

Ja naš X faktor ponajprije vidim u našoj ljubaznosti i suosjećajnosti. Ja mislim da smo doista jedinstveni zbog toga. Naša sposobnost da budemo altruistični u korist dobrobiti neke druge osobe uistinu je čudesna i to je ono što nas stvarno izdvaja od ostalih živih bića.

• Koju vrstu i količinu utjecaja danas civilno društvo ima na globalnu podjelu kapitala, moći i posla?

Ja mislim da utjecaj civilnog društva stalno raste. On je još uvijek neznatan, ali je u stalnom rastu, zajedno s jačanjem srednjih klasa i njihova sve snažnijeg utjecaja u svim društvima svijeta.

• Slažete li se s Huntingtonovom tezom o sukobu civilizacija? Smatrate li da su kulturne razlike, a ne one ideološke glavni razlog tog sukoba u 21. stoljeću? Ako da, da li pretpostavljate da će budući ratovi i sukobi između civilizacija moći biti zaustavljeni ako se poveća kulturna osjetljivost ljudi diljem svijeta i ako svi zajedno počnemo podržavati stalnu međusobnu kulturnu komunikaciju s razlogom međusobnog inspiriranja i poticanja na daljnji razvoj umjesto kulturalnog rivalstva i borbe za dominaciju nekoliko najdominantnijih svjetskih kultura na pozornici svijeta, ako ne i samo jedne dominantne kulture kao jedinstvene kulture svijeta?

Da, u potpunosti se slažem s tim i vjerujem da je upravo podizanje kulturnog senzibiliteta rješenje problema sukoba civilizacija 21. stoljeća i mislim da je to upravo i smjer u kojem se krećemo.

• Ljudi ovise jedni o drugima. Ipak, ljudima se također sviđa ideja dominacije. Je li ideja dominacije ta koja bi nas, ako ju do kraja prihvatimo, mogla odvesti nizbrdo što se tiče našeg istinskog i pravog zajedništva u koje vjerujete i za koje se svim svojim bićem zalažete?

Mislim da ćemo svi s vremenom shvatiti da dominacija kao takva ne funkcionira i da je dugoročno gledano neučinkovita. Dominacija je oduvijek bila neko trenutno, prijelazno rješenje, a kada to doista i do kraja shvatimo, uvidjet ćemo da možemo dugoročno uspjeti jedino ako budemo ujedinili naše snage i svi zajedno surađivali.

• Globalno gospodarstvo ili bolje reći globalno tržište naša je stvarnost. Ideja stvaranja globalnog tržišta isprva je imala namjeru ugoditi našim primarnim željama i potrebama te pružiti nam šansu da zaradimo dovoljno sredstava za pristojan život i kvalitetno slobodno vrijeme. No, kada smo zakoračili u korporativni svijet, susreli smo se s jednim drugim problemom. Kada smo kao pripadnici korporativnog svijeta, poželjeli odmor od njega, kada smo poželjeli na kratko pobjeći od njega i vratiti se našim domovima i tipičnom ugodnom privatnom i tradicionalnom životu na kakav smo bili navikli, uvidjeli smo da ni taj privatni dio našega života više nije kakav je bio prije ulaska u taj korporativni svijet. Naš privatni život postao je drugačiji. Vrijeme mijenja sve i zajedno s njim i prilagođavajući se njemu, ljudi su izgubili svoje toplo i ugodno mjesto za odmor i dijeljenje misli s našim najdražima. Naši domovi, zajedno sa zakonima globalnog tržišta koje na svaki segment našega života stavlja cijenu, pretvorili su se u mala nadzirana gospodarstva prije nego u utočišta mira i zaklone od licemjerja vanjskog svijeta. Korporativni svijet sa svojim zakonitostima postao je glavni vlasnik naših dana i naših noći. On nam je dao trenutnu sigurnost, osjećaj društvene prihvaćenosti u širokim i važnim društveno-poslovnim krugovima, pa je samim time postao i glavni izvor našeg privatnog života, jer privatni život često je danas nalik poslovnom, što se tiče kruga ljudi i odabira naših aktivnosti. Društvena okupljanja pod okriljem struke, poslovni sastanci, sponzorska događanja, eventi, promocije, team buildinzi smišljeni su korporativni alati s krajnjim ciljem emocionalnog, a ne samo profesionalnog angažmana svojih djelatnika te što boljeg i većeg nadzora poslodavca nad svojim djelatnicima. Gledajući stvari na taj način, mogli bismo zaključiti da korporacije i institucije u današnjem društvu zapravo postaju glavni kradljivci našeg privatnog vremena i onog dijela našega života koji bi trebao biti posvećen obitelji i prijateljima koji ne moraju nužno biti vezani uz naš posao. Naši poslodavci poput vrhunskih špijuna danas znaju apsolutno sve o nama i uvijek žele znati što više. Svatko od nas može odlučiti – želi li biti dio toga svijeta ili ne. Ili si unutra, ili nisi, pa se boriš, plivaš protiv te struje globalnog nadzora. Moje pitanje Vama glasi: Jesu li stanovnici globalnog sela umorni od obiteljskog života, ili je naša urođena težnja da imamo malo privatnosti pobijena samom našom težnjom da se dokažemo u širim društvenim krugovima, na društvenoj ljestvici podobnosti i uspjeha i budemo cijenjeni pripadnici nekog društva, prepoznati od strane ostalih pripadnika našeg kapitalistički definiranog plemena?

Ovo je očaravajuće i vrlo teško pitanje! Ja vjerujem da se ljudi u svim dijelovima svijeta bore za povratak svoje privatnosti. Ljudi počinju shvaćati da su se u prevelikoj mjeri i prečesto znali odricati svoje privatnosti u korist širih društvenih krugova ovoga svijeta – i da im je ta privatnost i te kako potrebna kako bi u životu stalno napredovali i postizali uspjehe. Primijetio sam da u posljednje vrijeme sve više ljudi koje poznajem uzimaju slobodne dane s posla i svoje slobodno vrijeme posvećuju svojim obiteljima i bliskim prijateljima. Sve više ljudi odlučuje ukrasti vrijeme korporativnom svijetu kojem inače pripadaju kako bi ponovno uspostavili kontakt sami sa sobom, obnovili svoju energiju i bili u mogućnosti u potpunosti dijeliti sebe sa svojim supružnicima, djecom, ostalom rodbinom i prijateljima. Ja mislim da je ta svijest o važnosti našeg privatnog života jedna vrlo važna spoznaja za sve nas i da je to jedan od elemenata pozitivnog razvoja čovječanstva koji će se u budućnosti nastaviti širiti te se tako proširiti i na druge segmente našega života.

• Postmoderni yuppiji sve više se pretvaraju u bezosjećajne robote s jasno određenim ciljevima koje žele dostići. Uvijek su u žurbi. Oni ne čuju i ne vide ništa i nikoga tko nije povezan s njihovim trenutnim poslovnim ciljevima. Postajemo li pomalo suvremeni robovi korporativnih životnih stilova koji će nas još više udaljiti od prirode kao naše biti?

Tu gdje ja živim, San Francisco Bay Area, mnogi ljudi već su uvidjeli svu ludost i sve opasnosti odvajanja čovjeka od prirode – i oni se zdušno bore za ponovno uspostavljanje svojih veza s prirodom i nakon njezina uspostavljanja nastavljaju njegovati tu vrlo važnu vezu. U mom okruženju postoji doista vrlo snažan pokret čovjekova povratka prirodi, što u našim svakodnevnim životima, što za vrijeme našeg slobodnog vremena, za vrijeme vikenda i odmora. Ja mislim da su dobrobiti ove ponovno probuđene veze nevjerojatno velike i mislim da ljudi u drugim dijelovima SAD-a, a i svijeta polako počinju shvaćati to isto.

• Tko zna, možda suvremeni svijet pokušava postati Nietzscheov ideal übermensch-a?

Ja mislim da je suvremeno društvo zasigurno potaknulo pojedine ljude da postanu Nietzscheovi übermensch-i. Zavodljiva je to težnja. Ali, kako svakim danom postajemo sve stariji, svakim danom smo i sve pametniji i sve bolje razumijemo kako se dijelovi tog velikog globalnog mozaika nalik puzzlama uklapaju jedan u drugi i međusobno nadopunjavaju, savršeno se stapajući te mislim da zahvaljujući upravo toj spoznaji počinjemo shvaćati da übermensch doista nije najpoželjniji niti najrealističniji cilj na kraju krajeva.

• Vi ste samostalan umjetnik, pisac i urednik, kako uspijevate pobjeći od glavne struje globalno – korporativne kulture i životnog stila koji ima težnju izbjegavati pravu ljepotu ovoga svijeta i govoriti jedino jezikom kapitala?

Kapital je naša svakodnevna briga, ali ja sam već odavno odlučio da ne želim svoj život posvetiti zgrtanju novca, što će reći, oduvijek sam htio zaraditi samo onoliko novaca koliko mi je potrebno i dovoljno za sve ono što sam htio napraviti (živjeti u naprednom društvu, dati svojoj djeci kvalitetno obrazovanje i odgoj, putovati i pisati), ali moj glavni životni cilj nikada nije bio – zaraditi što je više moguće novaca. Novac je oduvijek bio i jest sredstvo za dostizanje drugih ciljeva, a ne cilj sam po sebi. Ako zarađivanje novaca i uvijek što više novaca postane nečiji životni san, ja mislim da se taj čovjek jednoga jutra mora probuditi i shvatiti da zapravo nema ništa. S druge strane, ako čovjek slijedi svoje osobne snove i strasti i ako je jedan od tih njegovih snova taj da učini ovaj svijet boljim mjestom za život na svoj skroman način, tada se čovjek svakoga jutra budi pun energije, inspiriran i ispunjen zadovoljstvom i srećom.

• Kako biste ukratko usporedili Vaše iskustvo kao bivšeg zaposlenika raznih kompanija s današnjim iskustvom slobodnog umjetnika i autora koji samostalno odlučuje o svom radnom i slobodnom vremenu?

Kao nezavisnom djelatniku, nedostaje mi kolegijalnost bivšeg uredskog posla i osjećaj zajedničkih ciljeva koje nam kompanija kao takva daje. S druge strane, ja iznad svega ostalog obožavam svoju slobodu i fleksibilnost koju osjećam djelujući samostalno.

Prije sam znao misliti da mi možda ipak nedostaju ti osjećaji stabilnosti i sigurnosti koje čovjek ima dok radi za neku kompaniju, ali u posljednje vrijeme, slušajući iskustva svojih brojnih prijatelja i kolega koji rade u raznim tvrtkama, shvatio sam da rad u korporacijama nije ono što je nekad bio i da više ne pruža svojim djelatnicima nikakvu garanciju sigurnosti. Kada čovjek radi za određenu tvrtku, tada mu je teško zamisliti sebe kao samostalnog djelatnika, poduzetnika, obrtnika ili samostalnog umjetnika. A, kada se čovjek jednom upusti u samostalnu djelatnost i osjeti sve njezine čari, tada teško sebe može ponovno zamisliti kao zaposlenika u nekoj korporaciji ili instituciji.

• Je li nedostatak suosjećanja i emocija između ljudi rezultat kolektivnog pesimizma, ili nas dosadašnja povijest pokušava naučiti da je zapravo najbolji i najpametniji način ponašanja u 21. stoljeću taj da krijemo svoje prave osjećaje i stavove i reagiramo primarno našim razumom, a ne našim srcem – kako bismo uspjeli?

Ja mislim da nam cjelokupna povijest postepeno otkriva činjenicu da bismo morali postići ravnotežu uma i srca. Ja mislim da netko poput predsjednika Obame može biti izvrstan primjer za to. Očito je da je njegov um neprestano aktivan i hvala Bogu što je pametna i rječita osoba koja može gotovo svaki problem sagledati na pravi način, u široj perspektivi. Istovremeno, njegovo je srce uvijek dio te formule – on je suosjećajna osoba. Ili, uzmimo za primjer Dalaj Lamu koji za mene predstavlja utjelovljenje nevjerojatne oštroumnosti i znanstvenog intelekta s istovremeno nevjerojatno suosjećajnim srcem. To su svjetski vođe koji mene inspiriraju i koji po mom mišljenju utiru put budućem spajanju srca i uma svjetskog čovječanstva do kojeg će doći.

• U čemu vidite svjetlost sutrašnjeg dana, perspektivu i nadu za buđenjem optimizma naših budućih generacija?

Mislim da su ljudi poput Dalaj Lame i Baracka Obame svjetlost sutrašnjeg dana. Također sam svjestan i vidim koliko ljudi ulaže mnogo novaca i svoje energije i truda u putovanja po svijetu te se udružuju na lokalnim razinama u udruge neznatnog, ali za ovaj svijet i te kako važnog opsega, kako bi barem na toj razini učinili ovaj svijet boljim mjestom za život. Ovdje poglavito mislim na razne mirovne udruge kao što je, na primjer, U.S. Peace Corps i slično. Svačija je uloga važna u mijenjanju slike ovoga svijeta na bolje, makar se to ponekad činilo neznatnim naporom u ogledalu cjeline. Svi smo mi dio istog mozaika. Sve više ljudi počinju to shvaćati. Vidim kako svakim danom ljudi preuzimaju sve više odgovornosti za očuvanje planete – reciklirajući, izbjegavajući potrošnju električne energije u svim prigodama kada je to moguće, služeći se sve više javnim prijevozom, pomažući tako našoj planeti na bezbroj svojih malih načina. Ja mislim da optimizam svake osobe raste kada ona osjeti svijest o svojoj odgovornosti prema svijetu u kojem živimo, a prigode za pronalaženje te odgovornosti u suvremenom svijetu doista svakim danom postaju sve brojnije.

• Dragi Don, na kraju našeg razgovora htjela bih Vas pitati još jedno pitanje na koje pretpostavljam da ćete mi pozitivno odgovoriti, poznavajući Vaš neiscrpni optimizam i ljubav za sve ljude svijeta: Vjerujete li doista u postizanje svjetskog mira, ili će ta ideja zauvijek ostati samo utopija?

Naravno, ja čvrsto i gorljivo vjerujem u uspostavu svjetskog mira. Mislim da do toga neće doći u skorijem roku, ali mislim da smo doista krenuli u tom smjeru, noseći se s jednim po jednim teškim korakom i svladavajući probleme jedan po jedan, kako na kojeg nailazimo na našem putu. U mom dosadašnjem životu vidio sam i iskusio iz prve ruke kako susretanje drugih ljudi iz različitih kultura može u svima nama izazvati osjećaj prijateljstva. Vjerujem da će ljudi iz sve više zemalja svijeta s vremenom, kako svijet postaje sve manji i manji u smislu povezanosti među ljudima, sve više imati priliku upoznavati ljude iz drugih zemalja svijeta te da će upravo na taj način postepeno nestajati stereotipi koji su nam u dugom povijesnom razdoblju bili nametnuti od strane svjetskih vođa, a bili su izgrađeni s ciljem očuvanja njihove vlastite stegovne moći putem strahovlade. Povezivanjem svjetskog stanovništva te strahovlade nestaje i ona će s vremenom biti potpuno uništena, komadić po komadić, kao što je pao i Berlinski zid. Ja vjerujem u pretvaranje naših neprijatelja u prijatelje. Ja vjerujem da kada izađemo na večeru s našim „neprijateljem“, taj neprijatelj odjednom nestaje i umjesto njega preko puta nas sjedi jedan naš novi prijatelj. Na taj način neprijatelja smo zamijenili za prijatelja. Nije li to divan osjećaj? Ljudi diljem svijeta su u svojoj biti toliko slični. Svi mi želimo iste stvari. Dovoljno je samo da se međusobno sretnemo kako bismo to otkrili. A kada to otkrijemo, kada jedan vojnik iz roda pješaštva susretne drugog i kada oni shvate koliko su slični, tada više na svijetu neće biti ljudi koji će voditi ratove, a mi ćemo zahtijevati da naši vođe djeluju u smjeru dostizanja mira koji nam je svima u interesu. I, oni svjetski vođe koji djeluju i koji će djelovati s ciljem tog prosvjetljenja i utiranja puta globalnoj suradnji i skladu, bit će nagrađeni našom punom potporom.

• Divno ste to rekli. Bio mi je užitak razgovarati s Vama.

Hvala Vam draga Elia, na ovom divnom razgovoru.

• Hvala Vama, dragi Don, što smo ponovno imali prigodu razmijeniti misli. I hvala Vam što razmišljate o našem svijetu tako lijepo i humano.