Josip Vaništa u Galeriji „Mona Lisa“


Galerija „Mona Liza“ u Zagrebu sadrži bogatu ponudu renomiranih hrvatskih slikara, a povremenim izložbama potvrđuje svoj odabrani profil galerije koja pokriva značajno područje moderne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Najnovija izložba (zanemarimo neočekivane karantene) posvećena je slikarstvu Josipa Vanište od prije i poslije Gorgone. Što je je Gorgona njemu značila napisao je u Skizzenbuchz 1932.-2010., koju je objavio Kratis, izdavač koji redovito objavljuje sve Vaništine publikacije: “Nije to bila slikarska grupa. Djelovanje Gorgone bilo je izvan zakona plasticiteta. Bio je to određeni tip djelovanja, samoironičan, davao je utisak neobičnosti. Gorgona je sudioništvo u egzistenciji u koju smo unijeli malo tamnih sastojaka: apsurd i prazninu,“ istodobno američkim alternativnim pokretima (happening, fluksus). Izložba se, međutim, odnosi na slikarstvo Josipa Vanište, reducirano, odmjereno, suzdržano, melankolično, baš kao što je Miroslav Krleža poručio jedan dan 1978. preko supruge Rozsi: „Recite mu (Vaništi, op.red.) da je danas prekrasan jesenji dan i da ne smije biti melankoličan!“. Njegovo je slikarstvo djelomično i plod profesora Marina Tartaglie na ALU, kojem se Josip Vaništa neizmjerno divio, smatrajući ga istinskim europskim modernistom. Ali, piše Vaništa u Skizzenbuchu: “Već tada bili smo „kastrirani“, pomalo dogmatični u primjeni učiteljeva iskustva, smiješni i reakcionarni  u očima drugih čija se napetost očitovala u jakoj boji, u silovitom potezu, u nadahnućima.“ 

Kao što je pisao suzdržano s pesimističkim opaskama, sklon nepopularnim slikama fine slikarske suzdržanosti i esencijalne finoće, takvom je slikarstvu i sam težio. Slikarstvo Josipa Vanište polazi od „umora od slike“ i „oplakivanja slike“ istodobno, kao što je zapisao Vaništa u spomenutoj knjizi. Ono odaje gorgonašku prazninu, koncept samoodricanja od osobnih ispovijesti, težnju k apersonalnosti i slikarskoj materijalnosti, golom artefaktu koji se odrekao iluzije.

Kritika je Vaništu poslije Gorgone odbacivala kao što je opisao u jednoj anegdoti o De Chiricu kada je ovaj napustio svoje metafizičko slikarstvo. “Zbog tih mijena, de Chirica bi, po Aragonu (radikalnom likovnom teoretičaru, op.red.) trebalo kazniti s petnaest godina zatvora i amputacijom desne ruke“. Usprkos kritici koja mu je za dugo godina okrenula leđa, Vaništa je slijedio svoj slikarski nagon, čak i kada mu je Miroslav Krleža, s kojim je prijateljevao od 1970. godine do Krležine smrti 1981. godine, pohvalio portrete olovkom, a za pejzaže rekao da su „nabačeni, nastali u nekom lirskom zanosu i traže od gledatelja više nego što pružaju; suviše su reducirani.“

Gledano sa sve veće vremenske udaljenosti, slikarstvo Josipa Vanište nalazi svoje povijesno mjesto u enformelističkim radikalnim apstrahiranjima, koja su kroz mlade postmoderne autore zadržala sljedbenu nit do danas.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp