Virus je poruka


Nije se dogodilo ništa čime bismo trebali biti iznenađeni…

Istančani poslovni njuh davno je shvatio da će najveći broj primjeraka svojih uradaka prodati ukoliko se zasvira na onu žicu čitatelja/slušatelja/gledatelja na kojoj se mogu odsvirati samo stereotipi.  Umnažani preko svih granica, stereotipi su tako – postali naš svijet. 

Živimo stereotipe, kupujemo ono što je najbliže stereotipu, izgovaramo stereotipne rečenice i ne osjećamo da smo i sami postali manje ili više jedan uglađeni stereotip koji se ravna po mjeri očekivanja okoline. Naši stereotipi biraju i predsjednike svih demokratskih zemalja svijeta. Za novim predsjednikom posegnemo onako kako posežemo za deterdžentom u supermarketu. Naše predsjednike reklamiramo kao deterdžente u supermarketu…

Sustav ‘vrijednosti’  koji se temelji na stereotipima,  licemjerju, šutnji, nekritičkom prihvaćanju odluka nekompetentnih vlasti, gaženju preko leševa, borbi za privilegije, konformizmu, nepotizmu, korupciji, lažnom moralu lažnih posrednika između zemlje i ‘neba’… sve to može koliko-toliko funkcionirati dok se ne pojavi netko toliko ‘mali i naivan’ da se gotovo i ne vidi,  i dok on ‘mali i naivan’ ne priopći stadu i njegovim pastirima: 

„Car je gol, njegova je kruna lažna“. 

Odjednom  postaje jasno da nam nikakvi borbeni zrakoplovi neće pomoći, da se fontanama (uostalom kao i svim drugim javnim nabavama) pere nešto drugo, a ne grad ili tlo oko fontana. U trenutku shvatimo da su bogati postali samo ljudi koji su bili u politici i još više ljudi koji su bili u blizini ljudi koji su bili u politici. Sine nam odjednom da smo na vlast dovodili ljude koji su nam zahvalili dovodeći u svoje okružje svoje ljude i da je njihova pozicija bila njihova šansa da sa svojim ljudima (skriveni rupama u zakonu i medijskim hajkama) zaokruže svoje feude.

Demokracija, sloboda i jednakost danas su samo kulise iza kojih kraljuju interesne skupine političkih, poslovnih, akademskih, medijskih i drugih interesno povezanih lobija.

 S neku drugu stranu društvenih mreža postoje puno čvršće mreže interesima povezanih struktura koje paze da jedna drugoj ne uđu u područje djelovanja. I dok na društvenim mrežama mi, ovce, stavljamo svoje fotografije, na onim drugim mrežama padaju dogovori o tome tko je prekršio zakone mafije i koga će se zbog toga predati javnosti.

Žrtvovanje onih koji su pretjerali i tako doveli u pitanje čitavu strukturu ove druge mreže, obred je zadovoljenja čudesno snažne, ali i čudesno naivne javnosti. Sa svakom novom najavom žrtve javnost se umiri, a s eventualnim dokazima i kaznom člana nomenklature ta se javnost paralizira/eutanazira. Javnost je čudovište iz bajki čija se glad može utoliti jedino povremenim žrtvovanjem članova one druge mreže – nomenklature.

Zdravom društvu snagu daje javnost, bolesnome šutnja. U zdravom društvu namještanje posla nekoga iz vlasti nekome bliskome, simptom je bolesti i znak da se organizam mora liječiti. U bolesnom društvu to je pravilo. U zdravom društvu kumulirala bi se pozitivna energija svih ljudi unutar neke zajednice. Bolest društva oduzima svakom pojedincu i ono malo što je ostalo. U zdravom društvu medijima bismo se koristili da svoj život učinimo ljepšim, zanimljivijim, boljim, plemenitijim, zdravijim, duhovno bogatijim… U društvu koje je bolesno možemo samo konstatirati da su upravo mediji pripomogli razvoju bolesti odnosno da su uglavnom postali mediji virusa zla.

A ne zaboravimo: U početku bijaše Logos. Kao riječ, ali i kao red. Ne kao riječ koja će služiti kao izgovor i koja će se iz ladica vaditi prema potrebi prikrivanja ovog ili onog zla. Svaki trenutak od nas zahtijeva našu novu riječ kojom ćemo graditi Logos kao harmoniju u kojoj ćemo rasti kao ljudska bića. Svaki je trenutak novi početak. Zato naše riječi uvijek iznova moraju biti nove, kreativne, odgovorne, žive, pobuđujuće… Jesu li?

Odgovor nam nudi pandemija koja nas tjera da se zagledamo u nju kao u zrcalo i koja nas tjera da jedni drugima objasnimo kako i zašto smo pali u tako dubok hipnotički san u kojemu nam se činilo da je sve u redu i da smo na pravom putu – putu napretka. Bunovni izgovaramo ono što nam prvo padne na pamet. Ne vidimo plan mreže koja je izvan naših ‘društvenih mreža’. Ne vidimo da im smetamo na ovom prelijepom mjestu u Univerzumu.

Dopustite u ovom trenutku još nekoliko riječi o medijskoj pandemiji, odnosno otkrivanju medijskog smeća u vremenu virusne pandemije. Naime neke teze Marshalla McLuhana tek sada zvuče dovoljno upozoravajuće. Što bi on rekao da je danas tu?

Rekao bi zasigurno da je koronavirus pokazao kako smo uistinu globalno selo. Rekao bi kako je tek sada vidljivo da je naš živčani sustav izvan nas samih i da trenutno reagiramo na sve što se događa u bilo kojem kutku Zemlje. Rekao bi da će nam virus pokazati koliko su ograde nacionalnoga krhke i koliko su samo proizvod tehnologije koja nam je omogućila samoprepoznavanje u olovnim slovima tiska. Rekao bi nam da je virus poruka a da je sadržaj medija virusa naš život koji je na kušnji. Rekao bi vjerojatno i da je bilo vrijeme da shvatimo kako ne možemo nekažnjeno ne razumjeti kakav svijet stvaramo medijima koje ne razumijemo.

McLuhan bi današnju infodemiju smatrao  oblikom nevidljive opasnosti, jer ni medije nismo razumjeli kao potencijalnu opasnost. Najkasnije postajemo svjesni onoga što nam je najbliže, odnosno u čemu smo na neki način uronjeni, a to su danas nama ljudima – mediji.    Danas smo s njima i u njima poput riba koje u vodi žive ali će ‘zadnje postati te vode svjesne’.  

Infodemiju bi McLuhan nadalje usporedio  sa slučajem odnosa znanstvene zajednice prema francuskom kemičaru Louis Pasteuru, koji je upozoravao liječnike da je njihov najveći neprijatelj ‘nevidljiv’. Pasteur  je bio neshvaćen otprilike onako kako se neozbiljno shvaćaju poruke teoretičara medija koji upozoravaju da bez razumijevanja gotovo nevidljivog utjecaja masmedija, srljamo u mediokraciju – društvo oblikovano interesnim grupama kapitala, politike, farmaceutske industrije, proizvođača i trgovaca naftom, oružjem – povezanih naravno  s vlasnicima masmedija.

Mediokracija je predsmrtno stanje demokracije u kojemu glas naroda biva kupovan marketinškim kampanjama koje se ne razlikuju od kampanja za bilo koji  proizvod. Mediokracija je karikatura demokracije u kojoj narod glumi da odlučuje, a izabranici glume da rade u interesu ‘svog naroda’. 

Kraljevske krune danas u pitanje stavlja mala nevidljiva i nezaustavljiva kruna virusa. Uza sve što ćemo platiti, mogli bismo baštiniti iskustvo nužnosti suprotstavljanja lažnim idolima, samonametnutim i ‘izabranim’ kraljevima, lažnim božjim posrednicima, ali i laži ekonomije same koja ljudski rod vodi u propast.

Virus je zrcalo. O nama ovisi hoćemo li i možemo li se u njemu vidjeti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp