Luka Mjeda – Fotografijom kroz život


Luka Mjeda je rođen u Zagrebu 1952. godine. Diplomirao je na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, a fotografijom se počinje baviti 1975. godine nakon upoznavanja s američkim fotografima Mary Ellen Mark, Michaelom O´Neilom i Jerryjem Uelsmannom koji kod njega pobuđuju interes za fotografiju. Iste godine postaje članom Fotokluba Zagreb i surađuje s majstorom fotografije Jozom Ćetkovićem, a 1980. započinje samostalnu karijeru fotografa. Prvi put samostalno izlaže 1984. Član je ULUPUH-a i HZSU-a.

Dugo smo odgađali naš susret uživo za ovaj razgovor, a onda je krenulo sve po zlu. Karantene, samoizolacije, potresi, itd. Kao da smo ušli u nečiji SF film s dosta horora. Život je film, govorio je Tom Gotovac. Ako je tome tako, onda mu je upravo fotografija temeljna filmu u kojem jesmo..

MonografijaHrvatski fotografikoju potpisujete kao autor zapravo je pregled profesionalnih hrvatskih fotografa, a ujedno i monografija vaših fotoportreta kolega. Inteligentan spoj..

Primijetio sam da se mnoge naše institucije, kojima je jedan od glavnih zadataka i briga o povijesti fotografije u Hrvatskoj, uglavnom bave izložbama današnjih fotografa i sporadičnim izložbama preminulih fotografa. U mojoj monografiji se nalaze 52 fotografa od kojih danas 50-ero stvaraju još iz vremena prije “digitalnog doba“ i interneta.Bojim se da će mnogi od njih biti zaboravljeni ili neistraženi od današnjih povjesničara umjetnosti pa sam želio te značajne fotografe koji stvaraju još iz vremena analognih fotoaparata i filmova zabilježiti za buduća vremena i istraživanja. Naravno da ima još odličnih fotografa koje ne smijemo zaboraviti ali sam ovu monografiju osobno izradio i publicirao sa svojim financijama, nažalost bez pomoći Ministarstva kulture RH koje je 2 godine zaredom odbijalo pomoći ovaj projekt. Bilo bi lijepo da se naše kulturne institucije, dotirane sredstvima nas građana RH, pozabave sličnim projektima o značaju fotografije u Hrvatskoj. 

Već ste se i ranije kao predsjednik ULUPUH-ove fotografske sekcije angažirali na izložbama svojih kolega?

Kao Predsjednik Sekcije za fotografiju ULUPUH-a u 3 navrata te i izvan tih mandata, često sam inicirao i organizirao samostalne i skupne izložbe naših fotografa u hrvatskim galerijama i muzejima pri čemu sam imao veliko razumijevanje Muzeja Mimara (Zagreb), Galerije Modulor (Centar za kulturu Trešnjevka, Zagreb), Galerije Studio Josip Račić (Moderna galerija, Zagreb) i drugih. Mislim da sam već organizirao 30-ak izložbi te se povodom Svjetskog dana voda (22. ožujak) upravo sada održava osma po redu izložba VODA 2020 u organizaciji Sekcije za fotografiju ULUPUH i Rotary kluba Zagreb Medvedgrad u Galeriji Modulor (ožujak/travanj 2020.)

Osjećate li nedostatak specijaliziranih galerija za fotografiju ili?

Iako su mnogi muzeji i galerije otvorile vrata fotografiji kao umjetnosti, vjerujem da bi specijalizirane Galerije za fotografiju uveliko doprinosile i novčanom vrjednovanju fotografije i njenih autora fotografa. Želi li tko razgledati ili kupiti fotografije raznih autora, mogli bi se obratiti takvim galerijama te uz pomoć njihovih voditelja pronaći nešto vrijedno za sebe. Danas se nemaju kome obratiti ako osobno ne poznaju nekog od nas – fotografa.  

Treba li fotografiju odvajati od drugih likovnih vrsta ili joj napokon priznati to pravo jednakovrijednosti?

Fotografija je svugdje u svijetu već priznata kao umjetnost, a vrijednost će joj u Hrvatskoj rasti kad ju ljudi budu više kupovali. Koliko ja vidim, samo zato što je neko djelo npr. „ulje na platnu“ ne znači odmah da je to umjetnost ili da ju netko hoće kupiti. U svijetu ima fotografija koje su procijenjene i na više milijuna dolara. Kad će tako biti i kod nas ne znam, ali se nadam da hoće…

Smatrate li da bi trebalo pojačati izložbene i monografske projekte skupne i pojedinačne fotografske tematike? Nedavno je Vaša udruga Hrvatski fotografski centar objavila fotomonografiju „Portret hrvatske 2020“? Je li to upravo cilj vaše udruge?

Svakako. To je i svrha mnogih naših institucija koje baštine velike količine fotografskog materijala te se također bave i suvremenim autorima. Mogle bi, uz pojedinačne samostalne izložbe fotografa, svakih 2-3 godine prirediti ozbiljnu tematsku izložbu te izdavati monografiju u suradnji s drugim muzejima i galerijama. Uglavnom je uzrok/odgovor – nemamo novaca!? Naša mala udruga Hrvatski fotografski centar (www.hfc.hr) je pred dvije godine održala izložbu i publicirala monografiju HRVATSKI FOTOGRAFI, prošlu je godinu održala Natječaj / Izložbu i dodijelila Nagradu za PORTRET 2019, ove godine održala Natječaj / Izložbu, dodijelila Nagradu te publicirala monografiju PORTRET HRVATSKE 2020 te je u mjestu Kumrokhali (Indija) organizirala i otvorila izložbu Zvonimira Atletića “ANTE GABRIĆ & MOTHER TERESA“. Sve smo to priredili od osobnih sredstava te uz pomoć malobrojnih sponzora – bez ikakve pomoći Ministarstva kulture RH. Cilj našeg HFC je podupiranje i promicanje fotografije i vizualne kulture – tome se veselimo! 

Kao profesionalni fotograf koliko držite do fotografskih natjecanja i titula FIAP-a koje se tim putem stječu?

Nisam se nikada natjecao oko titula FIAP-a, pa ne mogu o tome suditi. Što se tiče fotografskih natjecanja, podržavam ih. Danas ih ima veoma mnogo, ali smatram da na neki način usmjeravaju ili pročišćuju izuzetno veliki broj snimljenih fotografija.  

Postoji li kod nas kolekcionarstvo fotografija ili barem muzejski otkupi?

Što se tiče domaćih kolekcionara fotografija, ne vidim ih i ne poznam ih. Ali, ima nade. Iz osobnog iskustva mogu reći da su moje fotografije otkupili Moderna galerija (MG) 2004. godine i Muzej suvremene umjetnosti (MSU) 2009. godine. Pretpostavljam da su i nekim drugim fotografima otkupljeni njihovi radovi ali to je sve premalo u odnosu na kvalitetu naših fotografa i na ono što fotografija danas znači.   

Premda nema više novina u kojoj fotografija nije preuzela mjesto ilustraciji crtanoj rukom, novine sve manje potpisuju autore fotografija?

Mislim da se danas uglavnom potpisuje fotografe, ali više iz straha da ne bi platili kaznu, a ne što ih toliko cijene. Da ih stvarno cijene – adekvatno bi ih nagrađivali.

Može li ZAMP biti taj koji će zaštiti autorska prava fotografa?

Da je ZAMP osjetio da bi uz naše fotografije mogao zaraditi i za sebe, već bi to uradili. Pred par godina je jedna druga agencija/tvrtka (ne mogu se sjetiti njihova naziva) htjela dogovoriti s ULUPUH-om zaštitu autorskih prava za njene članove ali su odustali. Ne znam zašto, ali pretpostavljam da to nije lako ostvariti u Hrvatskoj. Osobno, kad se veoma naljutim na nekog koji “krade“ moje radove, platim odvjetničko društvo da zajedno ostvarimo financijsko obeštećenje. To sam uradio tri puta i sva tri puta sam dobio više nego što bi “kradljivci“ normalno platili. 

Da li pošast  fotografiranja mobitelima i uopće digitalna fotografija kvari posao profesionalcima?

Digitalna fotografija je dobra stvar. Profesionalci nemaju nikakav problem s tim! Problem stvaraju klijenti i agencije koji za “svoj dio marketinškog posla“ imaju nekoliko instanci koje odlučuju i o banalnim stvarima pa to naravno trebaju skupo naplatiti!? Zbog toga biraju fotografe kojima malo plaćaju pa se tu ubacuju i oni koji nisu baš kvalitetni ni profesionalni.  

Što mislite o slobodnom skidanju fotografija s interneta?

Loše. Loše. Ne znam kako to riješiti. Meni je veći problem što mnogi naši prijatelji i klijenti objavljuju naše fotografije koje njima služe za promociju, a da se ne sjete potpisati autora/fotografa!? Da li je stvarno teško napisati njihovo ime i prezime?

Fotografirate li za dušu u predahu između narudžbi?

Za dušu snimam 95% svog vremena, jer više nemam mnogo narudžbi. Svaki fotograf kojem je fotografija Poziv i Strast snima za dušu! Ostali samo odrađuju narudžbe kao posao. 

Vodite li kakvu školicu ili fotografsku radionicu?

Ne vodim, ali dosta razgovaram s mladim fotografima, pa pretpostavljam da im naši susreti nešto dobrog donese.

Jesu li fotografi ravnopravni s drugim likovnim umjetnicima u dodijeli gradskih atelijera, visokih nagrada i natječajnih programa?

Možda griješim, ali ne znam da je neki fotograf u Zagrebu dobio na korištenje atelier. Ima ih bar desetak koji ga zaslužuju. Slikari i kipari imaju vrlo mnogo takvih prostora. Također se ne sjećam da je neki fotograf dobio neko visoko priznanje ili nagradu za kulturu u RH. Ako ih ima, to je veoma mali broj. 

Kao samostalni umjetnik-fotograf gdje vidite najveće probleme u reorganizaciji tj. promjenama Zakona za HZU (Hrvatsku zajednicu umjetnika)?

Najveći je problem što se sve te promjene i zakoni donose “ad hoc“. Takve bi reorganizacije trebalo dogovoriti npr. za postepenu realizaciju kroz slijedećih 10 godina (3 slijedeće Vlade) a ne odmah. Tada bi se svi sudionici mogli postepeno adaptirati na te promjene a dogovor bi se mogao lakše postići. 

Kako bi glasila poruka mladim fotografima koji upravo napuštaju ŠPUD?

Ako stvarno volite fotografiju, stalno snimajte, učite, izlažite na izložbama i sudu kolega i javnosti – uživat ćete cijeli život. Ako to shvaćate kao posao za laku zaradu, nećete baš dobro proći.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.