U ovom tekstu vam neću pričati o neverbalnoj komunikaciji i kako ona utječe na karizmu. Umjesto toga ispričati ću vam priču iz povijesti Velike Britanije. Smatram da ćete sami donijeti zaključak temeljem ove priče što to znači biti karizmatičan.

Ovo je priča o Benjaminu Disraeliu i William Gladstoneu. Obojica su se nadmetali za predsjednika vlade Velike Britanije. Njih dvojica su ušli u povijest iako su imali totalno različite osobnosti.

William Gladstone je bio vrlo mudar i duhovit. Također je bio briljantna osoba i poprilično je sve znao. Prema njegovom iskustvu i domišljatosti bio je idealan kandidat da pobijedi na izborima.

Njih dvojica su tjedan dana prije samih izbora izašli s istom mladom novinarkom na večeru, ali ne u istom danu. Ta djevojka se zvala Janni Jerome. Kada su novinari saznali da je bila na večeri s obojicom upitali su je kakav je koji. Ona im je odgovorila: „Kada sam napustila restoran nakon večere s Gladestonom, stekla sam dojam kako je on najpametniji čovjek u Engleskoj. Nakon što sam napustila restoran večeravši s Disraeliem, pomislila sam kako sam ja najpametnija osoba u Engleskoj.“ 

Disraeli joj je cijelu večer postavljao pitanja i pažljivo je slušao njezine odgovore. Želio je znati sve o njoj te je cijelu konverzaciju usmjeravao ka njoj. Ona je pričala o sebi, a kada pričamo o sebi obično se dobro osjećamo. 

Disraeli je usavršio umjetnost da druge ljude čini važnima pa ne čudi što je pobijedio na izborima. Za razliku od Gladstonea koji je bio dobar govornik, Disraeli je razvio nevjerojatnu sposobnost slušanja. Te noći se mlada novinarka Janni Jerome kao da je u centru svemira dok je večerala s Disraeliem. On je imao sposobnost biti prisutan u trenutku. Ništa mu nije odvraćalo pažnju od nje. 

Imamo dva uha i jedna usta!