Publika i očekivanja od medija


Koronavirus, začetak nove gospodarske recesije i sve učestalija pojava „lažnih vijesti“ nameću, opetovano, rasprave o medijima, njihovoj ulozi i značenju. 

Posljednjih desetak godina položaj medija prerastao je u jedan od najvažnijih problema demokratskog ustroja zemlje. Moć medijskog sektora u društvu općenito je porasla. No, politička emancipacija medija nije konsolidirana. Politički krugovi povremeno (zapravo, uvijek iznova) izražavaju snažne težnje  obnovi kontrole medija, osobito javnih. U novije vrijeme sve se više zapaža i utjecaj poduzetničke sfere, koji je u sadržaju glasila možda teže prepoznatljiv od upliva politike, ali nije i manje važan s profesionalno-etičkog stajališta.   

Očito se u tom pogledu stvari nisu mnogo izmijenile. U svom poznatom govoru prvi predsjednik HND-a Milan Grlović na osnivačkoj skupštini 1910.g. istaknuo je: 

Da uzmogne vršiti svoju uzvišenu misiju u narodu, štampa mora biti neodvisna, ona mora biti poštena da bude ugledna, a mora biti složna da bude jaka i uplivna. O odgovornosti – ona postoji  naprama narodu kojemu služimo i naprama sebi“. 

Nameće se pitanje što, zapravo, ljudi očekuju od medija? Nezavisne stručne ankete pokazuju da čitatelji, gledatelji i slušatelji očekuju, prije svega, pravu informaciju, dakle pažljivo odabranu i što čistiju vijest. Od medija također očekuju i vrlo pažljiv urednički izbor i odabir vijesti i događanja. 

Analize dalje pokazuju kako su poštivanje činjenica, čvrsto strukturirana informacija i temeljito provjeravanje podataka temelji na kojima počiva rad novinara, posebno onih koji rade u specijaliziranim rubrikama. 

U stručnoj, ali i u općoj javnosti, zapaža se već duže vrijeme trend rasta senzacionalističkog pristupa, koji vodi do banalizacije tema i spuštanja razine novinarstva. Važno je napomenuti da taj trend nije vidljiv samo u Hrvatskoj. Ipak, za razliku od medijskih razvijenih tržišta, u kojima dolazi do fragmentacije medija na “ozbiljno” (profesionalno novinarstvo) i “senzacionalističko” (fragmentirajuće, žuto i površno) novinarstvo i medije, u nas se sve više gubi granica, pa gotovo svi mediji u većoj ili manjoj mjeri svoj tržišni prostor traže u ovom drugom novinarskom pristupu. Dodajmo tome i sve naglašeniju ulogu i utjecaj lažnih vijesti, opasan, često i poguban oblik komunikacije žutog tiska nastalog korištenjem dezinformacija i masovne obmane plasiranih u javnost putem klasičnih medija ili društvenih mreža. Najčešće se objavljuju u svrhu dezinformiranja i zastrašivanja javnosti ili u svrhu parodije, satire ili jednostavnog privlačenja pažnje.

Posebnu uznemirenost unosi djelovanje Interneta koje se postupno oblikuje kao odlučujući medijski čimbenik na kojem gospodarska, kulturna, politička i vojna konkurencija  dolazi potpuno do izražaja. Snaga toga medija ne leži samo u dostupnosti informacija; to je postalo široko manipulativno područje za – dezinformacije. Dodamo li tome i druge popularne društvene mreže poput You Tube, Instagrama, Whatsapppa i Twittera, dobivamo široku paletu platformi za informiranje, ali i za dezinformacije. Dalje, u praksi se postupno istinski realizira ideja Životinjske farme 1984, gdje svijet zaista postaje totalno kontrolirano društvo, Big Brother u najširem smislu riječi.

Tko utječe na sadržaje?

Postoje dva pogleda na stvarne uzroke spuštanja razine profesionalnosti medija.  Prema jednom mišljenju, vlasnici medija preko urednika, zbog različitih interesa, svjesno nameću “senzacionalistički” pristup i sadržaj kroz izbor i način obrade pojedinih tema. Druga interpretacija stanja u medijima kaže da korisnici medija traže upravo takve sadržaje, a da se mediji samo prilagođavaju zahtjevima tržišta. 

U tom smislu postoji čvrsta linija odgovornosti, koju bismo mogli podijeliti na tri razine.

Prva je upravo novinarska. Činjenica  da mediji sve više bježe u ‘žutilo’ i senzacionalizam, a elektronički mediji sve više u tzv. infotainment, pokazuje pravo stanje stvari. Pitanje je u kojoj je to mjeri bijeg od stvarnosti, stvar opredjeljenja ili izbor „lakšega puta“.

Druga je razina urednička. Dosta su raširena mišljenja i unutar same struke da nam na tom području dosta škripi. Urednici su oslabljena karika u stvaranju novina i TV programa, jer često podliježu interesima menadžmenta i vlasnika, što utječe na kvalitetu medija. 

Treća je razina menadžment u medijima. To je i u svijetu novo područje, koje se tek posljednjih godina javlja kao ozbiljan problem. Naime, pad naklada i prihoda u medijima, pojava novih medija i međusobna utakmica među njima, kombinacija više usporednih medija s istim brojem novinara i redakcija otvorila je potpuno nove poglede na materijalnu uspješnost medija. 

Dobro novinarstvo uvijek je bilo produkt tenzija između profita i društvene odgovornosti. Postoje, međutim, znakovi da bitka poprima neravnopravne okvire, u kojima profit preuzima primat nad sadržajem novina. Problem je u tome što su troškovi novinarstva koje služi društvu vidljivi, a koristi to nisu. Projekt  kvalitete novina i drugih medija trebao bi u te odnose unijeti potrebne korekcije i otkloniti nastalu neravnotežu. Upravo kroz uspostavljanje jasnih mjerila kvalitete medija”

Stručni prognostičari i dalje upozoravaju da je za svaki medij najvažnije održavanje kvalitete i ukupnoga sadržaja. Kako, međutim, u nepovoljnim  uvjetima proizvoditi kvalitetan sadržaj? 

Težište rasprave stavlja se na izazove novina da “naprave više s manje”. Rasprava je izazvana globalnom financijskom krizom, koja nameće potrebu redakcijama i medijskim kompanijama u cjelini da smanjuju broj osoblja i druge resurse, a ipak zadrže kvalitetan sadržaj. Odmah se postavljaju neka važna pitanja, primjerice što zapravo donosi integrirana redakcija – više posla, novi način pisanja, novu poziciju u tržišnim uvjetima?  No, istodobno pokazuje kako su novine diljem svijeta prilagodile svoje redakcije za rad i djelovanje tijekom 24 sata. Etika: mijenjaju li digitalne vijesti novinarske standarde i vrijednosti? Tko provjerava vijesti koje šalju čitatelji? Hoće li internetsko oglašavanje zamagliti kanale sa sadržajem? Mogu li digitalni mediji očuvati tradicionalna načela i vrijednosti kvalitetnog novinarstva? 

S druge strane, upravo su mediji i, posredno, javnost često jedine brane koje nastoje izboriti i očuvati društveni i privredni identitet svakoga društva. Stvarnost se doživljava i stvara individualno. Sociolozi stoga govore o konstrukciji stvarnosti. Mediji ustraju na insceniranju stvarnosti. Upitno je pritom u kojoj su mjeri u praksi ukorijenjeni termini, poput istinitosti, pridržavanja činjenica i javne relevantnosti, informacije. Bitno je da se ne smije manipulirati. Mediji nemaju pravo varati publiku. Njihova sloboda obuhvaća i povećanu odgovornost. Pritom se vodi ogorčena borba za smanjenje troškova i povećanje učinkovitosti. “Cut the Cost” jedna je od glavnih deviza u načinu poslovanja medija. Nastojanja idu u pravcu novih struktura organizacije, koje će biti uspješnije, fleksibilnije i inovativnije. Osnovna želja jest povećati krug korisnika i frekventnost čitateljstva, slušateljstva i gledateljstva. Nastojanja su ujedno usmjerena na zadovoljavanje interesa čitatelja i oglašivača, na dvije stvari koje najčešće nisu kompatibilne. Nažalost, sadržaj novina često trpi upravo zbog neravnomjernog odnosa teksta i oglasa. Ta neravnoteža osjeća se sve više i u elektroničkim medijima.

Utjecaj medija na stvaranje javnog mišljenja

Opći je zaključak  da se javno mišljenje najviše stvara pod utjecajem televizije kao najgledanijeg medija. Danas se vodi bitka za prevlast u tom pogledu između televizije i društvenih mreža. Statistički, to je vjerojatno i točno. Međutim, iskustvo s Wikileaksom pokazalo je da ta percepcija nije potpuno točna: pojedini dokumenti vrtjeli su se na internetu već od veljače 2012. godine, ali nisu izazvali šire zanimanje ni paniku. Tek kad su izvatke iz tih dokumenata počeli objavljivati New York Times, The Guardian, El Pais, Der Spiegel i Le Monde – dakle najuglednije svjetske dnevne novine i časopisi – svijet je shvatio o kakvoj se informativnoj bombi radi. Morali su ih objaviti listovi neupitna ugleda da bi ljudi povjerovali.

Na ovom primjeru može se razlučiti temeljna odrednica između tiska i elektroničkih medija.  Brojne analize pokazuju da, unatoč padu čitanosti, tiskani mediji uživaju i dalje najviši stupanj vjerodostojnosti kod korisnika. Šira javnost ima još uvijek povjerenja u medija, prije svega jer ih smatra neovisnim. 

Međutim,  neutralnost i neovisnost medija nemaju čvrsto uporište u praksi, jer su granice između medija i politike veoma nejasne. Dodamo li tome da vlasnički odnosi određuju politički, gospodarski i kulturološki smjer jednog lista, stvari se dalje kompliciraju, pa je uopće teško govoriti o neovisnom novinarstvu.

Treće ozbiljno ograničenje odnosi se na ekonomsku ovisnost dnevnih novina – i medija u cjelini – o oglašivačima. Danas je pritisak kompanija koje se oglašavaju čak jači i presudniji od  političkog pritiska. Tako možete napadati vladu, ali veoma rijetko nailazite na napise koji izvrgavaju kritici poznate tajkune. Iako je u svakoj demokratskoj zemlji ustavnim odredbama zajamčena sloboda tiska, postoji snažan utjecaj politike i gospodarsko-financijskog kapitala na medije i trajno se pokušava njima ovladati. Sprega politika-gospodarstvo-marketing nameće svoju sliku stvarnosti. 

U tim okvirima i nepovoljnom ekonomskom okruženju za medije nameću se neka pitanja koja utječu na ukupna društvena i druga kretanja. Mediji, naime, mogu upravljati našim razmišljanjem i manipulirati gledateljima, slušateljima i čitateljima. U praksi to čine gotovo svaki dan. Očito je da  sami sebi moramo postaviti pitanje imamo li uopće svoje vlastito mišljenje ili je sve uglavnom proizvod medija. Pritom nije uvijek važno jesu li vijesti koje mediji prenose aktualne, nego se moramo sve više pozabaviti pitanjem jesu li istinite. Privlače li naše zanimanje samo nasilje, tuđa krv i nevolja ili imamo i neke druge interese koje želimo pronalaziti u medijima?

Pritom ne smijemo zaboraviti da su se mediji uzdignuli u četvrtu silu svijeta. I to više nije samo zgodna metaforička poštapalica, nego kruta zbilja. U tom smislu imaju veoma velik utjecaj na naš način života, na naš pristup društvenim vrijednostima i, naposljetku, na ukupna socijalna i gospodarska kretanja u svakom društvu. 

Mediji u uvjetima globalizacije

Činjenica je da danas svijetom medija – a time i šire – vlada mali broj moćnih transnacionalnih kompanija, koje ne kriju temeljni cilj: preuzimanje ekonomske kontrole nad medijima. Kako su mediji posljednjih godina izrasli u “četvrtu silu” po svojem značenju i utjecaju na društveni i gospodarski život, a posebno kad je riječ o demokratizaciji društva, takva koncentracija moći je nešto o čemu valja stalno voditi računa. 

Mediji imaju zadaću da budu društveni “psi-čuvari”, ali mogu se i otrgnuti kontroli, pa postati  i ozbiljna društvena opasnost. Medijsko tržište je danas, prije svega, veliki međunarodni i nacionalni  biznis, predstavlja snažnu industriju i golem proizvodni sustav, s izrazito velikim utjecajem na stvaranje javnoga mnijenja. Ekonomskim oligopolima u tom smislu svesrdno pomažu političke strukture velikih zemalja, koje na taj način nadziru informativnu i ideološku orijentaciju unutar nacije, ali sve više i u regijama te kontinentima. 

Upravo gospodarski tržišni odnosi u transnacionalnim kompanijama nameću bespoštednu konkurentsku borbu za nacionalne i internacionalne medijske prostore. To, pokazalo se, pogubno utječe na karakter i značenje, a posebice na strukturu medijskih usmjerenja i programa. Svakako, velik doprinos tim kretanjima vezan je za procese globalizacije i internacionalizacije tržišta i ukupnih ekonomskih kretanja. 

 “Moć u Americi današnjice oličena je u kontroli nad sredstvima komunikacije” – ističe Theodore White

Razdoblje globalizacije obilježeno je razantnim promjenama, koje su imale ozbiljne posljedice i za medije. Dovoljno je pogledati pokazatelje rasta svjetske trgovine ili ulaganja stranog kapitala širom svijeta, razvoj prometnih i komunikacijskih kretanja ili isticanje brojki međunarodnih koncerna koji danas prerastaju u tzv. ‘global players’. Najnoviji potres na svjetskim financijskim burzama, pad vrijednosti dionica te, kao posljedica, naznaka početka nove financijske i gospodarske krize, jedna je od vidljivih nemilih popratnih pojava vezanih za liberalizaciju svjetskih tržišta, glavnog pokretača procesa globalizacije.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp