Živimo u digitalnom dobu koje nas iz dana u dan sve više motivira da sve što nam se događa, sve što činimo, što nas veseli ili žalosti želimo digitalnim putem podijeliti s drugim ljudima. Naši pametni telefoni stalno su nam svima pri ruci ili bolje reći u ruci, kako bismo mogli slušati omiljenu nam glazbu u bilo kojem trenutku, kako bismo s nekim pričali, kako bismo bili spremni fotografski zabilježiti i na taj način zaustaviti neki nama važan trenutak, nešto zanimljivo snimiti video kamerom ili ući s nekim u beskrajan dopisivački sms, viber ili whatsapp niz. Teško da na ulici možemo sresti čovjeka bez mobilnog telefona u kojeg hipnotizirano gleda dok hoda ili čeka tramvaj ili autobus.
Roditelji našeg vremena s djetetom kojemu su kupili pametni telefon uzalud pokušavaju zadobiti njegovu pozornost, jer njegova je pozornost usmjerena prema zaslonu mobitela po kojem ne prestaje užurbano tipkati prstima. Ništa manja doza otuđenja nije niti među supružnicima digitalnog doba. I supružnici našeg vremena više ne gledaju jedni druge, već zaslijepljeno gledaju u svoje mobitele zagonetno se smješkajući, ne pobuđujući pri tom jedni u drugima ni trunku ljubomore, jer se zbog zadubljenosti u mobitele naprosto međusobno ne primjećuju. Slična je situacija s grupom ljudi, prijatelja i kolega svih dobnih skupina. Osvrnimo se oko sebe i primijetit ćemo uvijek istu scenu – skupinu ljudi koji su naizgled fizički zajedno, jer se nalaze u istoj skupini, ali su zato mentalno brojnim digitalnim miljama udaljeni jedni od drugih, jer su vidno opijeni sadržajem kojeg svim svojim bićem upijaju iz glavnog izvora životne energije i komunikacije – svojih pametnih telefona, svojih vjernih pratitelja i savjetnika.
Ljudi su prestali gledati jedni u druge. Sada svi gledaju samo u zaslone svojih mobitela. Mobiteli kao da su oživjeli i postali ljudima nešto bez čega ne mogu. Ili je možda bolje reći – netko bez koga ne mogu. Mobitel je svakome postao najbolji ptijatelj u doslovnom smislu. Mobitel je netko koga ljudi najviše vole, kome najviše vjeruju, kome se najviše raduju, koga najradije i s najvećim ushitom promatraju i slušaju i netko koga najčešće dodiruju i miluju svojim prstima. Mobitel jedini zna sve naše tajne.
Taj mali robot u svačijem džepu u nama kao da izaziva više emocija nego bilo koja osoba koja se nalazi ili prolazi kraj nas, koja sjedi ili stoji tu kraj nas, bilo da se radi o nekom nama bliskom ili nekome posve nepoznatom čovjeku. Mobitelima komuniciramo, mobitelima se volimo, njima se i hvalimo i žalimo (da ne kažem ispovijedamo), njima plaćamo račune, a njima na neki način i mislimo – jer su nam u njima pohranjene sve korisne informacije, podsjetnici, kontakti, a internetske tražilice i sve moguće aplikacije stalno su nam na usluzi.
Svi se svakodnevno pitamo – kako odoljeti tom iskušenju da, umjesto da se snađemo bez mobitela, ponovno posegnemo za njim? Nije stoga ni čudno što je ljudima danas najveća noćna mora – izgubiti mobitel. Kada netko ostane bez mobitela to je kao da je ostao bez glave. Život bez mobitela ljudima je postao nezamisliv. Svi smo se naviknuli na naše male oživjele robote koje niti na sekundu ne ostavljamo bez energije, pa za njih čak kupujemo i bežićne punjače, da ih možemo nahraniti energijom ako nam klasični punjač kojim slučajem nije pri ruci. Energija je njihova hrana. Baterija je njihov želudac koji stalno mora biti pun kako bi naš robot mogao funkcionirati. Tržište dodataka za naše male dragocjene prijatelje iz dana u dan također sve više raste stalno proširujući svoju ponudu.
Tu su futrole i maske prilagođene svim godišnjim dobima, zaštitne folije, punjači, naljepnice protiv zračenja, raznobojne stylo olovke za pisanje, sve nam je to odjednom nasušno potrebno. A, sve je to i nešto bez čega smo nekada i znali i mogli živjeti, ali digitalno doba istreniralo nas je da budemo ovisnici o tehnološkim pomagalima do te mjere da danas više nismo u stanju živjeti bez njih.
Kako se uvjeriti u tu našu ovisnost o digitalnoj umreženosti na svakom koraku? Probajmo naći neku nepoznatu ulicu bez pretraživanja Google Maps navigacije. Probajmo se voziti od točke A do točke B bez globalnog položajnog sustava, popularnog GPS-a. Probajmo isplanirati naš godišnji odmor bez booking.com-a ili neke druge aplikacije za organizaciju putovanja i rezervaciju smještaja. Probajmo rezervirati mjesto u nekom popularnom restoranu bez aplikacija koje su osmišljene za udovoljavanje našim gurmanskim užicima. Kako ćemo pozvati taksi bez mobitela? Ili hitnu pomoć u ključnom trenutku? Vatrogasce? Policiju? Naše najbliže? Današnjim je generacijama neshvatljivo da je nekada bilo moguće živjeti bez mobitela.
Komunicirali smo jedni s drugima gledajući jedni druge u oči. Osmjehivali smo se jedni drugima na autobusnim stanicama, jer nije bilo ničega što bi nam odvlačilo pozornost. Slali smo jedni drugima pisma, telefonirali, nalazili se jedni s drugima licem u lice, a ne na društvenim mrežama. Bili smo jedni drugima ljudi. Bili smo jedni drugima prijatelji, a ne roboti. Dok nije bilo mobitela – gledali smo puno više jedni drugima u oči, a naše su oči nešto najsvetije – one su ogledalo naših duša.
I, ne samo da smo površno gledali jedni druge, već smo uistinu i vidjeli i primjećivali ljude oko sebe s osmijehom na licu, poklanjajući jedni drugima osjećaj međusobne pripadnosti i poštovanja te smo samim time, to vidim tek danas s vremenskim odmakom, imali znatno više osjećaja jedni za druge nego što to imamo danas.
Snalazili bismo se u svakom gradu bez ikakvih navigacija. Zaustavljali bismo taksiste mašući rukom i oni bi nas uvijek primijetili, jer su i oni gledali u prolaznike, a ne kao danas kada samo gledaju u svoje tablete pričvršćene na kontrolnu ploču auta. A, znali smo i jednostavno odšetati do obližnjeg taksi stajališta kada bismo trebali prijevoz. Bila je tu prije sveopće digitalicacije i mogućnost telefonskog poziva taksija, bilo kojeg majstora, dostave, kao i telefonska mogućnost dobivanja kako općih, tako i specifičnih informacija i to nam je svima bilo sasvim dovoljno.
I, rijetko smo jedni drugima kasnili na dogovore, jer nije bilo načina da nekome dojaviš da ćeš kasniti. U skladu s tadašnjim komunikacijskim mogućnostima bili smo primorani bolje planirati svoje vrijeme. Bili smo puno odgovorniji jedni prema drugima i samim time puno odaniji i iskreniji. A, danas smo, kako se čini iz priloženog, najiskreniji jedino prema našim mobitelima. Jedino oni znaju istinu o tome koje smo sadržaje pretraživali na internetu, čiji smo poziv odbili, a čiji prihvatili, koga smo blokirali, a koga obilježili kao favorita itd. Jedino mobiteli znaju da smo možda samo pustili da nečiji poziv tupo odzvoni bez našeg odgovora, kako bismo kasnije rekli pozivatelju da mu se ispričavamo na nejavljanju, jer nam je mobitel bio na silentu.
Danas je moguće vidjeti tko nas zove, odbiti nečiji poziv, blokirati pozivatelja, ne javiti se, a sve to u biti dodatno narušava međuljudske odnose. Dok nije bilo svih tih opcija, ljudi su bili puno tolerantniji jedni prema drugima. Nismo mogli znati tko nas zove kada bi zazvonio telefon i bilo je na neki način uzbudljivo čuti kako zvoni telefon. Taj faktor iznenađenja imao je svojih čari. Ako je s druge strane žice bio netko s kime nismo baš željeli razgovarati, morali bismo se prilagoditi situaciji i pristojno odraditi razgovor.
Društvene mreže učinile su nas teškim ovisnicima o digitalnom dijeljenju svega i svačega, čavrljanju, lajkanju, dislajkanju, trolanju i komentiranju u realnom vremenu. Uvjerimo se i sami koliko smo ovisni o svemu navedenome. Popularna izreka našeg doba kaže da ako nešto nije objavljeno na društvenim mrežama kao da i ne postoji.
Probajmo zato, čisto eksperimenta radi – učiniti nešto što apsolutno nitko neće znati, nešto što nas veseli i u čemu ćemo uživati, ali o čemu baš nikome ništa nećemo javiti, niti pozivom, niti porukom, niti slikom, niti video isječkom, niti objavom na društvenim mrežama. To će biti najbolji test razine naše ovisnosti o digitalnoj komunikaciji.
Je li danas itko od nas sposoban uživati u Dubaiju bez da Dubai bude kulisa naših objava na Facebooku? Može li naša godišnjica braka biti jednako romantična i lijepa bez objave na društvenim mrežama koja će prikupiti dovoljno lajkova, tih danas najpoželjnijih mjerila naše društvenosti i obljubljenosti? Možemo li uživati u nekom koncertu bez potrebe da izvadimo mobitel iz džepa kako bismo njime glumili krijesnice u mraku Arene i snimali uzavrelu atmosferu te potom te snimke slali svima koje poznajemo svim mogućim komunikacijskim kanalima? Jesmo li u mogućnosti ručati u nekom finom restoranu bez slikanja svakog slijeda radi prestižne objave na Instagramu? Koliko dugo možemo izdržati bez promjene našeg statusa na društvenim mrežama?
Prava su pitanja sljedeća: Jesmo li u digitalnom vremenu u kojem živimo uistinu bili u Dubaiju ako to nitko ne zna? Jesmo li doista u braku ako naš brak nema svoj Instagram profil i zavidan broj sljedbenika uvijek spremnih na nesebično lajkanje i sladunjavo komplimentiranje naših virtualnih osobnosti? Je li uopće bilo tog finog ručka u najpoznatijem restoranu ako te delicije nitko nije vidio i oduševljeno komentirao? I – postojimo li uopće ako dugo to nikome nismo digitalnim putem dojavili?
