Igor Hajdarhodžić – Brodovi slobode


Igor Hajdarhodžić rođen je 1960. godine u Dubrovniku. Završio je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Osim glumom, bavio se glazbom, medijskom produkcijom i vizualnim oblikovanjem objekata vezanih za pomorstvo. Dugi niz godina djeluje u Istri. U Grožnjanu djeluje od 2018. godine.

  • Dragi Igore, završio si Akademiju dramskih umjetnosti, baviš se medijskom produkcijom i glazbom. No, kako si i sam rekao, tvoj umjetnički izražaj nije ostao samo na glumi, nego si se u najvećoj mjeri posvetio izradi instalacija brodova koji su postali tvoja najveća strast. Kada si osjetio poriv za tom vrstom umjetnosti i kako izgleda tvoj umjetnički put?

Gluma, glazba, interijeri, produkcija, sve je to kod mene bilo zapravo na plovnom putu. Brodovima sam se fascinirao još od najranijeg djetinjstva. Nakon završene Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, otišao sam u Kazalište Marina Držića u Dubrovniku i glumio 26 godina. Snimio sam i 17 filmova, serija… S glazbom je bilo slično, svirao sam rock and roll u Baksuz bandu, a od glazbe nisam odustao ni u Dubrovniku, tako da me uskoro u L.A.-u čeka promocija autorskog albuma pod nazivom “Čudan neki mir”. Ali, kada se danas osvrnem na sve, mogu sa sigurnošću reći da su sve to zapravo bile samo luke mojih vječnih plovidbi, jer jedino plovidba vječna jest.

  • Pristanište tvojih brodova sada je glavni grožnjanski trg. Očito ne bez razloga. Naime, Grožnjan je nekada bila luka. Kako je došlo do te genijalne ideje da tvoje instalacije brodova budu postavljene u Grožnjanu?

Radeći interijere po Istri, zadržao sam se u jednoj polu-napuštenoj radionici u Grožnjanu. U radionici me dočekala ekipa: Puljo, Kigen, Petar. Bez njihove pomoći teško bi moji brodovi zaplovili. Napravio sam izložbu na glavnom trgu i shvatio da su ti ogromni metalni divovi od 4, 5 metara zapravo igračke za odrasle, a onda me ugodno iznenadilo da ih svi žele. Divan je to osjećaj kada drugi ljudi prepoznaju vrijednost onoga što radiš.

  • Kako pronalaziš materijale za svoje radove i kako izgleda tvoj rad? 

Imam studio – galeriju na Stradunu i oduvijek sam odatle volio promatrati svijet. Rano sam počeo modelirati u glini. Zemlja je izvor svih oblika, pa tako oblikuje i tvorca samog. Radim modele tradicijskih brodova… Tu  su naplavine, reciklirano drvo i, na kraju, varenje, metal, ruzinavi, odbačeni brod… I sam se ponekad tako osjećam, kao i mnogi od nas. U pronalaženju materijala pomažu mi i moji dugotrajni kontakti s romskom zajednicom preko koje dolazim do materijala.

  • Kakav je to osjećaj kada odbačeni predmeti zahvaljujući tvojim rukama dobiju novu funkciju? Čime te ispunjava tvoj umjetnički izričaj?

Često svojim radom oblikujem odbačene antikvitete upitne primjene, nešto kao i ja sam… Osjećam neku posebnu povezanost s tim naoko odbačenim predmetima, kojima svojim radom vraćam smisao, vraćajući ih u život. Taj osjećaj me ispunjava. Taj osjećaj da je sloboda uvijek tu, nadohvat ruke, iako to često zaboravljamo.

  • Poznato je da konceptualni umjetnici ovome svijetu žele poslati neku snažnu poruku. I tvoji su brodovi određena poruka. Što je ono što najsnažnije progovara kroz njih?

Što je poruka broda? Jednaka je onoj istoj poruci koja se vijori na zastavi pred mojom kućom u Dubrovniku… Sloboda… Plovidba je jedna velika, zaboravljena sloboda na koju ljude želim podsjetiti svojim radovima… Potpuno stapanje s vodom i prirodom je nešto što me najviše inspirira, a umjetnost me u cijeloj toj priči ne zanima previše, kao ni institucije, jer i tu mi je sloboda najvažnija od svega. Ja sam zapravo lažni inženjer hidrodinamike koji se pokušava igrati, a u vremenima kad je teško, onda se zavučemo pod palubu i uz šaku ribe i bevandu čekamo da nesloboda prođe. A, onda iznova dignemo jedra i zaplovimo našim morem od 1000 milja i 1000 otoka na 1000 zaboravljenih brodova što nas čekaju da ih se ponovno sjetimo.

  • Ova kriza koja je sve nas zatekla u nekim planovima i zaustavila vrijeme, zatekla je i tebe…

Na potrebu da u svemu vidim dijelove brodova, kao niti na moju ovisnost o postupku varilačkih i bravarskih radova, ne utječe ništa što izlazi iz te tišine u kojoj uživam, pa tako ni ova kriza u kojoj smo se našli. Ona možda zaustavlja put, ali nikako ne i putanju….

  • Često promišljaš o budućnosti društvenih gibanja. Kakav je tvoj stav o tome? Kako će po tebi izgledati društveni odnosi u bliskoj budućnosti? I, koliko će ova kriza utjecati na iste?

Oduvijek su me zanimale društvene promjene, jer sam nepopravljivi optimist koji vjeruje da je bolje društvo moguće. No, kada su u pitanju moji radovi, svejedno mi je hoće li sve ovo utjecati na prodaju ili prezentiranje mojih radova, jer je ovo proizvod koji će me bez puno problema nadživjeti, što se tiče socioloških mijena koje će se neminovno nametati u nadolazećem postkriznom vremenu. Ono što radim uspješno odolijeva svim burama i olujama i zbog toga sam jako sretan.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.