Kako preživjeti samoizolaciju i svijet nakon nje i ostati pozitivan


Slavenka Drakulić napisala je kultnu knjigu Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali“.  Iskreno se nadam da će netko među vama koji čitate ovaj članak napisati svoju priču ili esej o tome kako ste preživjeli samoizolaciju i svijet nakon nje te se usput i smijali.

Zanimljivo je bilo pratiti događanja prije nekoliko mjeseci. Najbolje prodavane knjige postale su knjige o sagorijevanju. Ljudi su izgarali na svom radnom mjestu i nisu se više smijali. Nisu više mogli lako izvršavati svoje obveze. 

Greta Thunberg obilazila je svijet i išla od političara do političara te svakoga posebno molila da zaustave opsjednutost težnjom za  gospodarskim rastom, koji naprosto proždire naš prirodni okoliš, resurse i nadu za njenu generaciju. Nije se smijala, kao ni oni. Političari su na sve to odgovorili lobiranjem kojim su i opet željeli pridobiti svoje birače lažno im obećavajući sigurna radna mjesta, ne vodeći računa o štetnosti koju industrija kao takva ima na dugoročni opstanak nasljedne generacije.

Zahvaljujući „brzini“ našega poslovnog i osobnog života te istovremeno pomanjkanja naše samorefleksije, kraj takvog ponašanja nije se nazirao.

Recentna događanja na drugom kontinentu, pa nakon toga i u susjednoj državi, samo smo s visoka i pomalo nezainteresirano promatrali.

Dok se jednoga lijepog dana i mi nismo također zatvorili do daljnjega u naše domove.

Reakcija na stres odnosno karantenu

Pretpostavljam da znate da su prvu karantenu uveli u Dubrovniku. Dubrovački mornari su za trideset dana svojim čamcima oplovili okolne otoke ne bi li otkrili simptome kuge.

To je bilo Ljeta Gospodnjeg 1377. – to praćenje su nazvali trentina. (Lazaret – ustanova za smještaj zaraženih; lazarini – po Matošu drugoklasni građani, a po Skoku građani pučani).

Godine 1448. venecijanski je senat izolaciju produžio na četrdeset dana pod nazivom quarantino. 

I, ljudi koji su se zatvorili u svoje domove, odjednom kao da su prestali postojati.

Najnužnije živežne namirnice također su nestale. Tržište usluga također je stalo. 

Monetarni tok je također stao. Jedino što nije nestalo, to je bio strah.

Strah je podivljao. Od čega ćemo sada živjeti? 

Od čega ćemo živjeti kada sve ovo prođe?

Čovjek je u svojem razmišljanju i ponašanju u mnogočemu ostao pračovjek. I pračovjek, kada je čuo šum u grmlju,  u strahu pred divljom životinjom ili opasnim susjednim plemenom – reagirao je na tri načina: bježanjem (flee), ako je bilo vremena i ako je u tome uspio. 

U drugom slučaju ulazio je u borbu (fight) – ako je bio pripremljen i spreman za borbu.

I, konačno u trećem slučaju odnosno načinu ostao bi skamenjen (freeze), ako je strah bio jači od svega.

Trenutni strah koji prouzrokuje skoro potpuni zastoj gospodarskih aktivnosti je kod ljudi izazvao jednake reakcije. Neki su krenuli u borbu za svoja radna mjesta, svoje plaće, svoje stranke i za stjecanje novih znanja.

Drugi su se, pak, razbježali, pokrili su glave i doma hiberniraju u nadi za bolje i ljepše sutra.

Treći su se skamenili od tjeskobe koja ih svekoliko pritišće i guši.

Četvrti su, pak, utvrdili da se sa sadašnjom situacijom moraju suočiti i pomiriti. 

Napomena: ovdje neću govoriti o dvadeset posto ljudi koji ovog trenutka rade danonoćno da preostalih osamdeset posto  stanovništva ne širi virus. Također neću naglašavati da jedan posto kriznih profitera iskorištavaju ovu situaciju i ugrožavaju preostalih devedeset i devet posto dobronamjernih ljudi.

Sada polako shvaćamo pojam kojeg je pozitivna psihologija uvela prije nešto godina i kod nas ga prevodimo skoro doslovno i zato malo neprirodno: rezilijentnost, odnosno emotivna otpornost na promjene.

Promjene i krize su, ruku na srce, konstanta našega života.

O nama osobno ovisi koliko smo spremni na sve to i kako ćemo se nositi s tim.

Nabrojat ću neke promjene i u našem dosadašnjem životu. Od doma, iz obitelji smo krenuli u vrtić. Iz vrtića u školu. Iz razrednog u predmetni stupanj. Iz osnovne u srednju školu. Iz škole na fakultet. S fakulteta na posao. 

Od jednog radnog mjesta do drugoga. Od jedne do druge službe.

Od prvog dečka ili djevojke do drugoga, trećega partnera ili partnerice.

Od hodanja do obitelji i, ne daj Bože, do rastava.

Na tom životnom putu izgubili smo svoje najbliže i naše prijatelje.

Sve brži tehnološki razvoj od nas zahtijeva neprestano doživotno učenje. U svemu tome donose se pogrešne odluke ili nove neočekivane životne situacije.

U našoj povijesti od vremena pračovjeka do danas, dogodio se doista veliki broj svekolikih promjena na svim područjima ljudskih djelatnosti, ali toliko koliko ih se je dogodilo u 20. i 21. stoljeću, nitko nije mogao predvidjeti.

Veliki broj tih promjena doživljavamo kao nove izazove, ali i kao nove probleme, sve ovisi o tome kako smo pripremljeni za sve to što nas trenutno prati i okružuje.

Neke od promjena prihvaćamo lakše, druge, pak, teže. Kako ih prihvaćamo, savladavamo i usvajamo  u velikoj mjeri ovisi o tome kako smo istrenirali naše mozgove, naše misli i čuvstva.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.