U strahu su velike oči. 

Stara narodna mudrost koja nas uvijek vraća na naš iskon. 

A posebno danas. U stvarnom hektičnom, a time i komunikacijskom okruženju uši nam probijaju izjave: ”Više ništa neće biti kao prije. Ovo su naši heroji.  Budućnost je u beskontaktnom poslovanju.” Katastrofično, egzaltirano, hladno.

Malo je veliko

Nisam ljubitelj velikih riječi. Pogotovo u ovakvim teškim vremenima. 

Pobornik sam razumijevanja biti situacije u kojoj smo se našli te malih sustavnih, ali i trajnih i usmjerenih koraka iza kojih stoji – koncept. Koncept koji naravno proizlazi iz konteksta.

Stoga promotrimo izjave koje lete poput meteora današnjim medijskim prostorom. 

Prva: Više ništa neće biti kao prije. 

Posebice se to odnosi na do prije dva mjeseca perjanicu i jedan od glavnih motora domaćeg gospodarstva – turizam.

Kada sve mine, a svaka kriza ima svoje stupnjeve – od izbijanja, širenja u druga područja, utvrđivanja ili generaliziranja do erozije odnosno padanja važnosti – što to neće biti kao prije?

Odustati ćemo od onog što do sada imamo? Što to znači?

Zatvoriti i porušiti nove hotele i naselja, luksuzne vile, brojne apartmane, marine? Tko će porušiti, a tko sagraditi novo? Koje novo? Kada, u kojem vremenu i za koje novce?  

Uozbiljimo se.

Radije komunicirajmo primjera radi: Iz dosad postignutog tražimo i razvijajmo postupno nove i inovativne modele turizma zdravog života utemeljenog na principima cjelogodišnjeg poslovanja sa gostima koji za to imaju stvaran interes i koji će to moći platiti. Pod uvjetom održivosti i očuvanja prostora, smanjivanja masovne potražnje i uvođenja butik ponude koju će podržavati raznovrsna mala i srednja domaća proizvodnja i prodaja sa ugrađenom dodanom vrijednosti. Tko to od stranih i domaćih igrača može sprovoditi – dobrodošao je.

Tko to ne može – želimo mu uspjeh na drugim lokalitetima. Izvan Hrvatske.

I nastavimo: Čast svakome, veresija nikome. Osigurajmo svoju nacionalnu pametnu samodostatnost na što više područja.

Jer, uvijek kad kriza izbije, valja to ponavljati u svakoj prilici bez pardona, velikani demokracije u Europi i u svijetu svlače baršunaste rukavice i misle isključivo naravno za sebe i svoje narode. Mali narodi to gledaju iz zadnjeg reda ponizno čekajući da se prvi redovi isprazne. Kad se veliki namire, naravno.

Heroji su umorni od – tapšanja 

Druga izjava: Ovo su naši heroji

Naši heroji današnjih kriza – medicinske sestre, liječnici, farmaceuti, učiteljice i učitelji, vatrogasci, policajci, vojnici – bili su naši heroji i jučer, heroji su danas i heroji će biti sutra. Usprkos ponekad, što je prirodno, manjih i većih nesuglasica i između njih samih.

A koji istinu za srce primaju smiješno male naknade i plaće u odnosu na ono što su dali, daju i davat će i one koji ih tapšaju. Zar nas samo neposredna životna ugroza u borbi za osobnim samoodržanjem tjera da cijenimo njihov rad?!

Njima je dosta tapšanja i retoričkih zahvala, oni trebaju konkretnu i direktnu stimulaciju da bi prehranili i odgojili svoje obitelji te časno radili ono što rade. Jer, ako toga nema heroji po defaultu  vrlo lako kao ljudi upadaju u neželjene osobne ponore.

Ali uz njih su ”obično nepoznati heroji” i mali svakodnevni ljudi koji svojim radom na nizu malih i srednjih radnih mjesta u tzv. realnom sektoru generiraju prihode odnosno gorivo za pogon institucija u okviru kojih današnji heroji rade.

Iskomunicirajmo to prema onima koji to mogu ostvariti – poslodavcima i državnim institucijama  pod motom: Dajte im umjesto beskrajnih zahvala ono što zaslužuju. I tom čim prije. Jer, heroje u razdobljima  kada kriza erodira odnosno splasne – brzo zaborave. Sjetimo se da smo ih pred malo viđali u televizijskim prilozima sa transparentima i porukama u potrazi za svojim elementarnim pravima odnosno u nimalo društveno romantičnom ozračju.

Riješimo enigmu budućnosti 

Treća : Budućnost je u beskontaktnom poslovanju.

Kako je to hladno izrečeno.

Budućnost je, ako želimo ostati ljudi koji se ljudima smatraju, u osobnom, empatičnom i emotivnom odnosu ili kontaktu. Kojeg beskontaktno poslovanje (čitaj: umjetna inteligencija) samo brzo i učinkovito opslužuje. Ništa više, ništa manje.

Povijest nas vječno uči i nikad dovoljno ne nauči da ne stavljamo sva jaja u istu košaru. Ako je sve u ”oblaku”, što li se događa kada netko taj ”oblak” pritiskom na tipku ukrade, uništi, dislocira.

U jednoj sekundi nestaju, ukoliko nema čvrstih podloga, sva dostignuća civilizacija. Nemoguće?!

Pa koliko je civilizacija prije naše, za koja ni ne znamo da su postojale, ostvarilo nama  nezamislivo i potom – nestalo ili još bolje nije se nikad ni pojavilo u našoj percepciji. 

Stoga čuvajmo istodobno i bez krzmanja sve što imamo i što radimo u najmanje dva formata – čvrstom i virtualnom.  I riješimo tu enigmu konkretnim potezima barem u naredna dva – tri desetljeća.

Početak je uvijek – danas

U jedno sam siguran i u jedno vjerujem. Ako iz ovog svega ništa ne naučimo – onda bolje nismo ni zaslužili. 

Prateći mehanizme i postupanja društvenih grupa pribojavam se praktičnog nastavka dosadašnjih pogubnih osobnih i društvenih algoritama: ponovnog bezglavog trčanja na sastanke bez svrhe, službenih putovanja bez voznog reda, servisiranja naše djece kao da su tjelesno i mentalno onemoćala umjesto da ih jasno i stalno usmjeravamo da svoje zadaće i probleme počnu rješavati sami. I eto ti za čas ponovno osobne dezintegracije.

Umjesto euforičnih izjava postavljajmo si u hodu jednostavna pitanja i stalno bez prestanka istražujmo nove i nove odgovore:

Tko sam ja?

Odakle dolazim i kuda idem?

Što zaista želim? Što u stvari trebam?

Da li smo barem nakon svega što proživljavamo u ovoj generaciji sazrijeli toliko da u svojim komunikacijskim istupima govorimo da svoje osobno zadovoljstvo tražimo u sebi, a ne pod svaku cijenu u materijalnom svijetu oko nas?

Da budem bolji ja, a ne bolji od drugih? 

(Sjetimo se samo ”omiljenih” sportskih naslova: Sportaš X ponizio sportaša Y.)

I ta naoko jednostavna, a u biti suštinska  pitanja vrijede i vrijedit će za sve današnje i buduće heroje, ali i one koji vladaju njihovim životima – poslodavce te državne institucije – od ministra do samog premijera Vlade RH.

A na komunikacijskoj profesiji je da ta pitanja stalno ima u fokusu i da na njih direktno ili indirektno usmjerava i podsjeća. Jer početak je uvijek danas, nikad sutra.

Umjesto zaključka, izdvojit ću originalne stihove Leonarda Cohena, kanadskog književnika i kantautora u njegovoj proročanskoj pjesmi ”Future”:

“I’ve seen the nations rise and fall.
  I’ve heard their stories, heard them all.
  But love’s the only engine of survival.”