Stvarnost u nestvarnosti


Svakoga jutra uz kavicu obično pregledavamo ladice našeg virtualnog životnog prostora. Sada, u ovoj krizom izazvanoj izolaciji virtualni svijet privlačniji nam je nego ikada prije. Tamo nas dočeka pregršt viceva, pokoja važna vijest, ali nađe se tu osim “prosljeđenica” i poneka lijepa poruka napisana ljudskim dodirom tipki, točnije slovima koja nas izravno dodiruju, poklanjajući nam osjećaj topline i bliskosti s autorom istih. Koliko je taj osjećaj stvaran? Gdje je granica između virtualnog i stvarnog svijeta? 

U tom virtualnom prostoru netko je, potaknut intenzitetom virtualne bliskosti s nekim napisao: “Nas dvoje se mnogo ljepše nemamo, nego što se neki imaju.” Može li se lijepo nekoga nemati? Možda može, ako se imanje (čitaj: nemanje) odvija samo u tom virtualnom, nestvarnom svijetu. Jer, tada to imanje doista i postaje nemanje iliti “(ne)imanje”. Ako nekoga dodiruješ virtualnim beskontaktnim slovima, palcima, srcima, to dodirivanje u biti ne postoji. Ili možda ipak postoji? 

Možda baš u virtualnom svijetu padaju sve društvene maske stvarnog svijeta koji upravo tamo postaje nestvaran dok onaj virtualan postaje stvaran? Beskontaktni virtualni dodiri izazivaju neki osjećaj u ljudima. U ptotivnom ne bi ljudi toliko žudjeli za njima i neumorno ih dijelili. 

Virtualni svijet, taj paralelni svemir u koji smo se svi mi ovih dana preventivno preselili, preko noći je postao jedini siguran prostor u kojem bez maski i rukavica možemo komunicirati jedni s drugima. Nestvarni i gotovo nadrealni prizori ljudi s maskama, rukavicama i u zaštitnim odijelima diljem stvarnoga svijeta, svakodnevno nas sve više vraćaju virtualnom svijetu, dokazujući nam na taj bizaran način kako taj nestvaran svijet može i te kako biti stvaran kada onog drugog stvarnog nema i osloboditi nas trenutnih okova bolne stvarnosti. 

Kada virtualnost postane naša jedina stvarnost, sve drugo postaje nestvarno. Realno postaje imaginarno, a imaginarno postaje realno. Moguće postaje nemoguće i obratno.

Da, izolacija i te kako može biti dobra, izoštriti naš uvid u stvari i ponuditi nam neki novi pogled na svijet u kojem živimo. 

Dani nalik jedan drugome nekamo idu – bezimeni, neobilježeni brojevima. Vrijeme  prestaje imati značaj. Dani glume prolaznost koje kao da više nema. Jer, izolacija je vrijeme koje stoji. Ona je mirno more za koje znaš da jednom mora dočekati valove. 

Moj prijatelj Predrag Dubravčić u jednom mi je našem razgovoru na temu izolacije kao stila života rekao: “Izolacija je dobra kada ju sami biramo, a nešto manje prihvatljiva kada nam je nametnuta. Istina je da nekima od nas izolacija nije strana zbog prirode posla kojim se bavimo. Nju ponekad sami biramo kada nam je prijeko potrebna za stvaralaštvo u najugodnijoj mogućoj samoći, onoj koja je sve samo to ne. Ali, sada kada nam je ovako nametnuta, niti nama koji s njom inače živimo, više nije toliko draga. I, dok se tako dotičemo ovim digitalnim prstima i dišemo svi zajedno, razmišljam o tome kako je lijepo voljeti i biti voljen. 

Ljubav će i ovaj put pobijediti. Sigurna sam u to. I, kada sve ovo prođe, sjetit ćemo se kako nam je bilo dok smo u našim digitalnim zatvorskim ćelijama čekali na stvaran svijet i slobodu života. Toliko smo željeli slobodu govora, izražavanja… Sada imamo tu slobodu i zarobljenici smo te iste slobode. Odjednom, ona prestaje imati značaj kojeg ima sloboda naših misli. Tu slobodu misli oduvijek smo imali, ali možda nismo toga bili dovoljno svjesni. 

Da, slobodni smo misliti što god želimo i kao da ovih dana ponovno počinjemo voljeti naše misli i njihovu nepreglednu slobodu, oživljavajući naše najskrovitije misli digitalnim putem. 

Možda život nakon svega ovog više neće biti onakav kakvog poznajemo. Ali, nije ni važno, zašto bi i morao biti? Možda će upravo biti bolji? Možda ćemo svi nakon ove kolektivne i nametnute nam izolacije biti bolji ljudi. Možda ćemo nakon svega ovog ipak početi više cijeniti svaki pogled, osmijeh, dodir, svaku toplu riječ, stisak ruke, poljubac, zagrljaj uživo. Možda ćemo ponovno početi cijeniti dobrosusjedske odnose i prave prijatelje. Možda ćemo početi više boraviti u prirodi, prisjećajući se da smo neizostavni dio nje. Možda ćemo manje gledati u zaslone mobitela, a više jedni u druge. Tko zna? Možda je ovo samo opomena da se moramo vratiti iskonu i sjetiti se da smo prije svega ljudi. 

Možda ćemo nakon ove kolektivne izolacije, jer ona doista može biti dobra ako mi tako odlučimo, svi mi izoštriti naš unutarnji vid, više osluškivati naš unutarnji glas, više voljeti i sebe i druge… Možda. Ponavljam, možda. 

Istina je, ovaj put nitko od nas nije birao izolaciju, već je ona izabrala nas. No, umjesto da se žalimo zbog toga, pokušajmo se ponašati kao da smo ju sami izabrali i odmah ćemo se osjećati bolje, uživajući u svim njenim tajnama, spoznajama i čarima. Možda će nam svima na taj način izolacija pomoći da se probudimo u boljem svijetu kakvog smo sanjali. Jedan od meni dražih filmova je “Groundhog Day (Beskrajni dan) iz 1993. godine. Svi se ovih dana, ne bez razloga, osjećamo baš kao prognostičar Phil koji zapne u jednom danu koji se iznova ponavlja, sve dok on ne progleda, sve dok ne počne primjećivati ljude koji ga okružuju, sve dok u sebi ne probudi ljubav i pogleda na svijet nekim novim očima, onima potpomognutih srcem kojim uvijek vidimo bolju i ljepšu stranu života i svijeta. Svaki je dan nova prigoda da i mi kao i Phil pogledamo svijet novim očima. I, možda će tada i svima nama kao i njemu napokon svanuti novi dan. 

Krenimo starim putovima nekim novim koracima. Pred nama bit će prizori već viđeni, a zapravo neviđeni, ljepši no ikada do sada. Oči. One su uvijek nove. Ali baš uvijek. Na svakom našem novom koraku čeka nas nova ljepota života kakvu još do malo prije nismo poznavali. Sve staro odjednom je novo i mlado. I na koncu svih konaca i na kraju svih krajeva, ponovno smo na početku. Goli i bosi. Željni života. Ponovno otkrivamo prave vrijednosti, vraćajući se iskonu. 

Ljubav. Bogatstvo najveće. Nema većeg. Bez ljubavi ne postojimo. Nema nas. Ako želimo da nas ima, morali bismo početi jedni druge ponovno doticati pravim očima i pravim prstima umjesto ovih digitalnih na koje smo ionako doživitno osuđeni. Bolje da se ipak u stvarnosti imamo nemajući se u potpunosti, nego da se nemamo u stvarnosti imajući se nemanjem koje glumi imanje u virtuali. Umjetno izazvani valovi samo su imitacija života i nikada neće biti pravi, niti nas ljuljati u prirodnom, nepredvidivom ritmu majke prirode čiji smo neizostavni dio. Do tada, plavi digitalni palac gore, crveno srce, žuti osmijeh, žuto čuđenje, virtualna suza tužnog klauna i pokoje crno slovo jedino su čime možemo dotaknuti jedni druge u ovoj izolaciji koja nam, ako tako odlučimo, može biti i te kako od koristi, jer nas može upozoriti da priroda ne voli kada joj nešto glumimo, već kada smo autentični. Jer, nikada, baš nikada ne možemo pogriješiti kada živimo sebe i kada smo to doista mi uronjeni u prirodu jednostavnog, ogoljelog života, bez ikakvih maski. 

I, dok tako ispijamo jutarnju kavu promišljajući o svemu što nas je snašlo, tako smo fizički daleko jedni od drugih, a tako željni blizine…, željni jedni drugih. Virtualni svijet je trenutno jedino sigurno mjesto te blizine za kojom toliko čeznemo. Nimalo stoga ne čudi činjenica da su se ljudi u vrijeme ove izolacije u velikom broju prisjetili književnog djela iz našeg djetinjstva “Pale sam na svijetu” danskog književnika i psihologa Jensa Sigsgaarda. Jer, suočeni s prizorima opustjelih gradova diljem osamljenog svijeta, svi mi osjećamo se kao Pale. I svijet u čežnji za nama također postaje jedan veliki tužni Pale.

Nadam se da će kada sve ovo prođe, sve ono što doživljavamo u sigurnoj virtualnoj kući s bezbroj soba postati dio stvarnosti. Nadam se da ćemo se uskoro moći do mile volje odmoriti od svega nestvarnog, čineći to nestvarno stvarnim, baš kao što to činimo i sada, imitirajući stvarnost i žudeći za njom u nestvarnom prostoru, u stvarnosti koja to i jest i nije. Ovisi samo o nama hoćemo li tu nestvarnost oživjeti i pretvoriti je u stvaran život, u stvarne trenutke života. Nadam se.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.