Tijekom svojih relativno čestih boravaka u inozemstvu razmišljao sam između ostalih tema i o tome koja je razlika u načinu življenja između zapadnih,razvijenijih zemalja i života kod nas. Što ako se čovjeku nešto desi dok sam šeće Zurichom, Londonom ili bilo kojim drugim većim ili manjim gradom zapadne Europe. Promatram tu masu ljudi kako žuri cestom da stigne na vrijeme, da uhvati autobus ili podzemnu željeznicu. Jure, nemilosrdno prestižući one sporije, starije, nezainteresiranije… Izraz lica im je oštar,ne možeš im uhvatiti pogled, ne vidiš im oči jer one su ili skrivene iza tamnih naočala ili je to pogled usmjeren strogo prema naprijed, prema nekuda, a zapravo nikuda.Niti  oni, a niti njihov pogled nije ovdje. Malo ljudi je prisutno.To znači i da se ne poznajemo.Jedni drugima ne predstavljamo ništa više nego neku osobu,neki lik bez dodatnih spoznaja,informacija. Zapravo žive od događaja do događaja, a sve ovo usput ne služi ničemu. Takozvano gubljenje vremena.

 Jednom davno radio sam kao stručni suradnik i kao takav provodio puno vremena na cesti, na putu, obilazeći postojeće i tražeći nove klijente/korisnike.Jedno je uvijek ostalo isto.Imamo zadatke,imamo ciljeve i jurimo prema njihovoj realizaciji.

Tada sam pokušao okvirno izračunati koliko vremena ću provesti u autu, na putu od sastanka do sastanka. Rezultat tog razmišljanja me zgrozio. Ispalo je da ću najmanje 40% vremena provesti, dozvolite da kažem, nigdje. Ne u kući, ne na onom efektivnom, produktivnom poslu nego negdje između.

Ta spoznaja,uz sve ostale, pomogla mi je u donošenju odluke da promijenim posao, da nađem posao koji će imati manje „praznog hoda“. Danas gledajući sve te ljude koji stalno negdje žure, da se razumijemo ni ja nisam bio iznimka, ali sada sam barem malo svjesniji  svega toga.

Da se vratim na početak, na šetnju nekim od gradova van naše zemlje, nekom tipičnom gradu zapadne Europe gdje se užurbani kotač života vrti velikom brzinom. Što ako mi se nešto desi, tamo daleko,u nepoznatoj zemlji,nepoznatom gradu.Što ako mi pozlije i srušim se na cesti. Samo to pitanje, sama ta spoznaja izazvala je u meni sljedeću spoznaju.

Shvatio sam koliko  sam nebitan, shvatio sam da sam samo jedna u nizu osoba koje ubrzano žure ne mareći jedni za druge i zapravo potpuno nepoznati jedni drugima. Stranci. Svi smo zapravo potpuni stranci. Gruba vizualna slika takvog događaja mogla bi se usporediti sa stampedom na nekim prosvjedima nakon susreta sa policijom, s nekom masom ljudi koja se gura da uđe ili izađe na stadion i u tom trenutku se netko spotakne, zavrti mu se i padne. Masa nema drugu mogućnost nego samo prijeći preko tijela te osobe. I dok bi se nekako uspjelo ovladati situacijom, dok bi stigla prva pomoć, ta osoba bi vjerojatno već preminula u krugu nepoznatih ljudi koji bi cijeli incident doživjeli više kao gubitak vremena i zadržavanje nego što bi osjetili bol, tugu ili  empatiju.

 Da li je to čudno? Pa zapravo i nije jer kao što sam ranije rekao to je samo jedno nepoznato ljudsko biće u velikoj masi nepoznatih. Ne veže nas apsolutno ništa. I sad se vraćamo u Lijepu našu. Ovdje nekako imam osjećaj da ljudi, barem za sada, još uvijek ne žure tako jako, da ipak postoji vjerojatnost  ako se čovjek sruši na cesti, da će netko ipak zastati, da će ga netko možda i prepoznati. Barem se nadam da je tako.. ili je možda tako bilo.

 I sada dolazimo do pitanja života sa ili bez veze. Prvo da razjasnimo što u ovom kontekstu znači pojam „veze“. Ne mislim na odnos između prijatelja, članova obitelji, dvoje emotivno povezanih osoba…ne, ne mislim na tu vezu, nego mislim na to da smo u ovoj zemlji  stvorili paralelni svijet. Postoji svijet obitelji, društva, prijatelja itd. i svijet veza. Možda imam problem kako to opisati i objasniti sebi, a kamoli nekom strancu ili nepoznatoj osobi.Vjerujem da će me građani Hrvatske  jasno i bez problema razumijeti.

 Interesantan je taj život s vezom. Jedno je sigurno, a to je da on nije bezvezan. Ne mogu se sjetiti kada je to krenulo, ne mogu se sjetiti u kojem obimu je to nekada postojalo, ali u jedno sam siguran kako se naše društvo razvijalo, zakonski, organizacijski itd. tako se paralelno razvijao i život sa vezom. Nekome je to prekrasno, nekome možda  čudno, ali sigurno ne nepoznato jer to je svijet u kojem živimo. Tako izgleda naš  realni život. Počinje jako rano, kod nekih čak već prije rođenja (što apsolutno opravdava njegovo postojanje). Neki, ali ne svi, koriste vezu kako bi došli do nekog doktora, nekog termina, nekog pregleda i tako korak po korak dođe trenutak kad svijet ugleda jedno novo, nevino, prelijepo, čisto novo biće. U nekom „normalnom“ svijetu to novo biće raslo bi neopterečeno, bavilo se stvarima kojima mora (škola itd.) i koje voli (sport,hobi…), promatralo druge sa istim interesom kao i oni njega, družilo se, iščekivalo, čekalo, sve isto kao i drugi. Život bi bio, barem s te strane jednostavan, sličan kako ga žive i svi ostali. Međutim,velika većina djelomično nasljeđem, djelomično odabirom krenu živjeti paralelni život. To možda i ne bi bio problem da se svako malo ne nađu u čudnoj situaciji. Npr. zamislimo slijedeće, zajedno se igramo u vrtiću, družimo se u slobodno vrijeme i dođe trenutak upisa u osnovnu školu. Nekoliko njih bi željelo zajedno ići u istu školu (važna napomena – ne pripadaju toj školi), ali samo neki se uspiju upisati. Pogodili ste preko veze. I to tako ide dalje i dalje, paralelni život postaje stvarni život. Prvo ste nesvjesni toga, a kako i ne bi bili kad ste dijete.

Onda kako vrijeme ide, kako se suočavate sa sve više raznih, novih situacija kroz koje biste možda prošli i normalno sa manje ili više stresa i uloženog napora vi se odlučujete za neki drugi put, iz nekog drugog paralelnog života. Za put sa vezom. Jedina prihvatljiva logika i opravdanje za taj izbor je da zamislite da niste tako postupili, pa život bi vam bio bezveze. Zamislite da vas netko pita: „Kako ti je u životu?“, a vi morate odgovoriti: „Bezveze“. Pa nije baš neki odgovor i to nam (možete misliti) znatno olakšava i opravdava da se odlučimo za život s vezom. Da li trebam uopće više pisati o tome, kako to izgleda. Zapravo trebam radi svih onih (a postoje) koji tako ne žive, koji su se možda samo ponekad sreli sa time u nekim situacijama, ali ne pripadaju velikom broju onih čiji  život se stalno sastoji od života s vezom i rijetko od života bez veze. Fakultet, problematičan profesor i dolazimo do dvije opcije: uči jače, više, uzmi instrukcije, bori se ili…. potraži vezu. Traziš posao, sviđa ti se neko radno mjesto, firma, možda nisi najbolji kandidat za to, ali tu je đoker, potraži vezu i tako dalje i tako dalje. Taj život se tako razvio u međuvremenu da je postao smješan i paradoksalan. Uzmimo npr. sljedeću situaciju u zdravstvu. Trebate obaviti neki pregled, rehabilitaciju nakon operacije preloma… termin koji ćete dobiti je za nekoliko mjeseci što cijelu situaciju dovodi do apsurda. Tu dolazi do odvajanja u četiri grupe ljudi (svima treba isto). “Najjača „ grupa iz paralelnog života sa vezom odmah traži vezu i dobiva pristojan termin, iduća grupa provjeri kada može dobiti termin, shvati besmisao tog datuma i onda traži vezu. Treća grupa rješava problem koristeći usluge privatnika i osjeća se ljuto jer zna da plaća zdravstveno osiguranje, a da ne dobiva korektnu i potrebnu uslugu zauzvrat. I tu je četvrta grupa koja nema vezu i nema novaca za privatno zdravstvo i čeka svoj termin na koji će doći kada to više neće imati nikakvog smisla. Kako se oni osjećaju? 

Svi smo bili zajedno u grupi u vrtiću. Izgubio se smisao i jasnoća pojma normalno. Normalno bi bilo da živimo samo jedan, taj naš prirodni, jedinstveni život, a to je život „ bez veze“. Život okarakteriziran našim mogućnostima, kapacitetima, interesima, potrebama…onaj stvarni, realni život. Koliko nam život sa vezom zapravo otežava život, odvaja nas od realnosti, ponekad čak i od prijatelja i stvara nam neku lažnu iluziju sebe i života kojeg živimo. Sve je to već polako dovedeno do apsurda i pitanje je može li se to dalje nastaviti, dalje razvijati jer zapravo su svi isfrustrirani i nezadovoljni i opterećeni tim dvojnim životom.

Nije vam jasno? Objasnit ću vam. Kako se osjećate kada trebate nazvati nekog daljnjeg rođaka ili osobu koju poznajete i niste baš jako bliski, a treba vam? Nije vam baš ugodno, razmišljate kako prići, o čemu govoriti prije nego spomenete što vam treba. Kako se ta osoba osjeća kada shvati da ste ju zvali radi neke usluge/pomoći gdje je on samo karika u lancu. Sigurno nije sretan  i zadovoljan. Tada on preuzima vaš osjećaj nelagode, briga jer treba nazvati neku instituciju i tražiti uslugu za vas. Osoba koju je nazvao sigurno nije sretna zbog toga što treba negdje intervenirati na osnovu tog poziva za neku, njoj potpuno nepoznatu osobu. On preuzima osjećaj nelagode i frustracije tražeći od osobe u instituciji da primi na pregled, tretman, vježbe nekoga, od nekoga, nekoga…itd..itd dok stigne do osobe koja treba to nešto napraviti. I tako svakodnevno. Olakšavajuća okolnost je da, kako sam rekao na početku, taj paralelni svijet je isprepleten sa normalnim i granice često nisu jasne. Puno osoba to već doživljava kao realnost, a ne nešto čudno. Ne  znam kada i kako je moguće vratiti se u normalan život. Možda čovjek treba iseliti iz zemlje, suočiti se sa situacijom da ima teme, probleme i da se oni rješavaju na neki način, ali taj način nije preko veze. Tada se mnogima otvore oči kada shvate da je i to moguće. A nama ovdje ostaje da sa velikim interesom promatramo daljnji razvoj situacije i da se veselimo onome što dolazi jer postoje dva izlaza; ili ćemo svi imati vezu i na taj način će opet postojati samo jedan život ili će život preko veze postati tako naporan da će biti jednostavnije vratiti se u normalan život.