Ponosna sam članica Vijeća države Illinois za žene i djevojke i u sklopu tog vijeća zajedno s drugim kolegicama članicama naše radne skupine savjetujem guvernera države Illinois o legislativi koja se tiče ženskih prava, sa svrhom premošćivanja rodne nejednakosti i diskriminacije u profesionalnom i akademskom životu žena.
Našim aktivnostima nastojimo prevenirati i zaštiti žene od nasilja i seksualnog zlostavljanja, boreći se za temeljne američke principe jednakih šansi za svakoga bez obzira na rasu, vjeru i spol.
Cijeli moj život okružena sam dragim ljudima koji su mi usadili principe poštenja i jednakosti. Sjećam se strpljenja moga dragog oca Željka Matijaša, inače kemijskog inženjera, dok me učio igrati šah. Šah je vrlo zanimljiva igra, jer iziskuje naše strpljenje, maksimalnu koncentraciju, strateško razmišljanje te poštivanje svoga protivnika. Šah je, usudila bih se reći, poput škole života. Te lekcije bile su mi vrlo važne, koliko u odrastanju i životu općenito, toliko i kasnije u karijeri. Naučile su me biti poniznom u svim životnim situacijama. Kada sam došla na visoku i odgovornu funkciju na poslu, ostala sam skromna i nikada nisam izigravala veliku šeficu, već sam oduvijek bila i ostala kolegijalna i pristupačna u komunikaciji s mojim kolegicama i kolegama, kao i korisnicima naših usluga.
S vremenom naučiš da se stalno moraš nadograđivati kao osoba u privatnom i profesionalnom životu, učeći i davajući se drugima. Rad na sebi nikada ne prestaje. Svakoga dana naučimo nešto novo o sebi, drugima i svijetu u kojem živimo i na neki način postajemo bolji ljudi, inspirirajući putem života jedni druge.
Cijeloga života bila sam okružena ljudima koji su zračili nevjerojatnom snagom i koji su smjelo slijedili svoje snove, vjerovali u sebe, a jednako toliko i u mene. Nesebično su mi se davali na toliko načina darujući mi najdragocjeniji dar od svih – svoju ljubav i svoje vrijeme. Osim mojih dragih roditelja Željka i Divne Matijaš, vrlo važno mjesto u mom srcu imaju i moja draga teta Ana Habl i moj pokojni barba Zdravko Habl koji su svoju gotovo filmsku životnu priču ispričali u knjizi “Karibi – jedriličarski raj”. Moja teta Ana i moj barba Zdravko, slijedeći svoje snove, svojedobno su bili napustili sve blagodati života na kopnu i otisnuli se u svoju nezaboravnu jedriličarsku avanturu dugu šest tisuća milja, od Chicaga do dalekih Karipskih otoka.
Kada si okružen tolikom ljubavlju i pažnjom, tada znaš da tvoje postojanje ima smisla i da nešto značiš. Svakom čovjeku je potrebna ljubav. Svačija priča zaslužuje da je netko čuje.
Zato sam danas toliko sigurna da ono što radimo u sklopu naše organizacije ima smisla. Kada djeca pate, kada su žrtve nasilja, kada se osjećaju zapostavljeno, nesigurno, nezaštićeno i preplašeno, mi im pokazujemo, putem naše skrbi, naših ušiju koje su ih uvijek spremne čuti i naših otvorenih srca, da nikada nisu sami i da njihovo postojanje nešto znači, da ima smisla i da nikada nije sve izgubljeno.
I oni su nas tijekom dugog niza godina puno toga naučili o preživljavanju i izdržljivosti koja prevazilazi svaku bol.
Osluškujući njihove glasove svakodnevno dobivamo novu motivaciju da im pomognemo, jer iz njihovih glasova progovara neviđena snaga i želja ljudskog duha za opstankom.
Nikada ne bismo smjeli zaboraviti sve one ljude koji su nas kroz život naučili kako da vodimo i inspiriramo druge. Danas mi moramo nastaviti ići tim putem dajući nesebično sebe i naše vrijeme kako bismo pomogli drugim ljudima da nađu svoj put, svoju unutarnju snagu te da se njihov glas čuje.
Kroz razna životna iskustva i uz pomoć dragih ljudi koji su bili moja najveća inspiracija, naučila sam da nitko od nas u životu ne može napraviti sve, ali svatko od nas može izabrati učiniti barem nešto. Baš svatko na neki svoj način može doprinijeti izgradnji boljeg svijeta. Neka se svačiji glas čuje. Nikada ne znamo tko bi nas mogao čuti i kome će to nešto što čuje značiti.
Nastavimo inspirirati jedni druge i tražiti ono što je iza horizonta dok plovimo morima života.
