Ljudska zloba


Kao što psi umiju da namirišu strah, ptice zemljotres, a štakori poplavu – tako i ja umijem da namirišem ljudsku zlobu. I to u početnom stadiju, dok još nije proklijala nego se kočoperi u zametku. Ranije, dok sam bio mlađi i nesigurniji u sebe, povlačio bih se, sklanjao bih se, štitio bih se. Mislio sam da mi ljudi koji u sebi gaje nešto suprotno od dobrote mogu nauditi. Mislio sam, jer upravo tako misli većina ljudi. Međutim, shvatio sam da je mehanizam po kojem funkcioniraju zli ljudi ipak malo drukčiji, pa zahtijeva i drugačiji pristup takvima – od zlobe oboljelima. Uvriježeno je mišljenje da se protiv njih treba boriti, da im treba na put stati, sjeme satrti, i na kraju obznaniti pobjedu dobra, tj. svih onih koji su u ime dobra bitke protiv zlih i vodili. Budalaština. 

Sve je to vražja rabota, jer se zli upravo takvom vrstom pažnje hrane, a hidriraju se ulogom žrtve koju takva hajka protiv njih posljedično izazove. I ta nutritivna kombinacija im daje dugovječnost, vjerovali ili ne. Zato, Dalibor je pronašao nov pristup. Pogotovo su mi interesantne ove spomenute kliconoše, čiji izdanak zlobe još nije izbio, a detektirani su. U prisustvu takvih, svakome tko od njihove fele nije, nepogrešivo zaigra solarni pleksus. Ti trzaji unutrašnjeg bića su pokazatelj da ste u prisustvu nečeg što vaša suština nije. Tada, isprva bivamo zbunjeni, jer nam nije jasno zašto osjećamo nešto tako strano u prisustvu nekoga tko je od istog tkiva, krvi i materijala kao i mi sazdan. 

U tom trenutku moramo znati da i najbolji draguljari tek kad stave povećalo uvide razliku između pravog i lažnog dijamanta. Pažljivo počnem osluškivati kakva pitanja postavljaju, koje teme zaobilaze, u koje ljude prstom upiru, kome aplaudiraju i čime se hvale. Igranje njima postalo mi je skoro pa hobi, u dosadi. Više od takvih ne bježim, nego izdvojim jednom u par mjeseci vrijeme da im priđem bliže. Sastanemo se, pa krenem sa svojevrsnim eksperimentom. Radni naziv eksperimentalne aktivnosti: “Biti blizu izvora zlobe koja ti ne može ništa”. 

Dođem gdje njima odgovara, sjednemo, izljubimo se kao najrođeniji i onda im udijelim neki iskren kompliment ili im čestitkama na nekom uspjehu uljepšam dan. Odmah u startu krenu proklizavati, jer ne umiju uzvratiti ili ne misle da bi trebali uzvratiti. A onda, kako taj nesvakidašnji rendez-vous počne dobivati na zamahu, meni biva sve komotnije, jer sve glasnije čujem kako njihova zloba, kao kiselina na vreloj tavi počinje cvrčati sve više u prisustvu nekoga tko nije došao na njih pucati, niti se sobom hvaliti, niti se sa njima prepucavati, niti se sa njima svađati. 

Gledam kako se na moje oči pretvaraju u zbunjena bića, jer sve isplanirano što su imali reći i pokazati – pada u vodu zato što nemaju sparring partnera. Čuvajte se ljudi koji se ne umiju radovati tuđoj sreći. Ali, nema potrebe da od njih bježite, jer to što sa nekim ljudima dijelite prostor ne znači da samim time s njima dijelite i svoju suštinu. Ali, čim netko ne umije radovati se s vama, čestitati vam ili nazdraviti vašem uspjehu, znajte da vam ne treba povećalo kako biste ustanovili da se radi o kamenu s lažnim sjajem. Ničeg dragog u njima nema. Jedina svrha kojoj tako okamenjeni mogu poslužiti je da vas podsjete u što nikada ne smijete dozvoliti vlastitom srcu da se pretvori. Kamen možda jest tvrd i nesalomljiv, ali iz njega nikad ništa izniklo nije.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp