Još od Babilonske kule naovamo ljudi su utopijski maštali o idealnom svijetu koji ne postoji. Aristotel (Politika) i Platon (Država) još su se u antičko doba zabavljali tematikom idealne organizacije društva. Uz njihova spomenuta djela, jedno od najutjecajnijih utopijskih djela smatra se Utopija iz 1516. godine, engleskog humanista Thomasa Morea. Tu su još i ništa manje utjecajni talijanski filozof Tommaso Campanella sa svojim utopijskim doprinosom u djelu La Città del Sole, (1623.) te vrlo popularno djelo Nova Atlantida engleskog filozofa Francisa Bacona iz 1627. godine, zatim djelo Ernsta Simona Blocha, njemačkog filozofa, Geist der Utopie (1918.) koje se također bavi tematikom utopije. Ništa manje značajan doprinos toj temi nije dao ni mađarsko-britanski sociolog Karl Manheim (1893.-1947.) u svom djelu Ideologija i utopija. Učinili su to, čine i činit će još mnogi drugi autori i prije i za vrijeme i nakon spomenutih autora. Tu bismo još mogli pridodati talijanskog mislioca Niccola Macchiavellija (Il Principe), Rusa Jevgenija Ivanoviča Zamjatina (Mi), Engleza Aldousa Huxleyja (Vrli novi svijet), Georgea Orwella (Životinjska farma i 1984), Raya Douglasa Bradburyja (Fahrenheit 451) i svakako Johna Careyja koji 1999. godine izdao vrlo zanimljivu knjigu pod nazivom The Faber Book of Utopias u kojoj je iznio razna stajališta o utopijama i distopijama svih epoha, od Platonove Države do suvremenih SF pristupa. Gdje je onda taj put za Nigdjezemsku, za izmišljenu otočnu zemlju Utopije, za globalnu farmu?
Lijepo je ponekad otputovati u poneku zemlju iz mašte, poput one koju je tako divno opisao James Matthew Barrie još 1911. godine u svom romanu o dječaku Petru Panu koji ne želi odrasti. Barrie je taj otok mašte zgodno nazvao Neverland. To što svi mi znamo da su izmaštane zemlje tek puste utopije, ipak nas ne sprječava da i dalje vjerujemo u pronalazak istih. Jedna od njih je i mitska himalajska rajska dolina Shangri-La, utopijsko mjesto vječne sreće i blagostanja (u potpunoj izolaciji od vanjskoga svijeta) koju je tako vjerodostojno opisao britanski književnik James Hilton u svom romanu Lost Horizon 1933. godine.
Priznajem, i meni je ponekad lijepo maštati o nekom bajkovitom spokojnom mjestu sveopće ljubavi i razumijevanja, izvan nadzornog dometa svemrežja, daleko od svjetskih sukoba i ostalih loših vijesti. No, kada god se previše zadubimo u snove i pokušavamo, slijedeći oblake i zvijezde, pronaći svoju zemlju iz mašte, surova nas stvarnost uvijek munjevitom brzinom vraća na zemlju, pred zabrinuto lice Charlesa Darwina na kojem čitamo uvijek jednu te istu, velikim slovima ispisanu riječ: OPSTANAK… “Old MacDonald had a farm, ee i ee i o…” ori se sa zvučnika globalne farme dok njezini farmeri pjevajući i sami tu pjesmu okopavaju vrtove njihova preživljavanja. Nema svatko danas pravo zapjevati tu farmersku pjesmicu, to je svima već odavno jasno. Jer danas je važnije biti podoban, nego imati sva moguća znanja ovoga svijeta. Ako te moćnici smatraju podobnim, automatski imaš ulaznicu za farmu i sva njezina polja i torove. Podobnima se daje prilika za život i rad, dok nepodobne oligarsi izbacuju s farme, prepuštajući ih vježbanju slobode govora. Kojeg li fantastično izmaštanog društva, zar ne?
Kada samo pomislimo da je i ovaj svijet u kojem živimo zapravo plod nečije mašte, jer sve što nastaje, nastaje najprije kao misao, tada u trenu shvatimo da u biti nije nemoguće izmaštati neki svijet kakav bismo htjeli, samo je pitanje jesmo li u poziciji da naša mašta postane stvarnost ili ne.
Pitam se, nisu li svi filozofi, književnici, kao i svi ostali umjetnici u svojim djelima, na sebi svojstven način zapravo pokušali iscrtati skicu nekog boljeg, još nepostojećeg svijeta, što putem bajkovitih ili futurističkih slika tog vrlog novog svijeta, što kroz ironiziranje i kritiku svih mana ovog postojećeg svijeta? Hoćemo li onda, znajući sve to, i mi ući u neki od već ponuđenih svjetova ili, pak, stvoriti i filmskim detaljima opisati svoje vlastito Globalno selo, Bensalem društvo, svoju Nigdjezemsku, dolinu Shangri-La, Životinjsku farmu, Novu Atlantidu, El Dorado ili Babilonsku kulu, ne znam, ali znam da ti opisi utopijskog svijeta čuče u svakome od nas, u našim genetskim jednadžbama još od postanka svijeta.
Na mene je vrlo snažan dojam ostavila maestralna pjesma glazbene legende Johna Lennona Imagine u kojoj je taj vrsni glazbeni autor dao najbolji opis svog izmišljenog svijeta. Na istoimenom albumu iz 1971. godine Lennon izravno zamišlja svijet mira, svijet bez zemalja i granica, bez religija, bez posjeda i ljudske pohlepe, uglavnom bez ičega što bi moglo stvoriti nove sukobe između ljudi i narušiti svima toliko potreban mir, sklad i toleranciju. Pjesma Imagine danas se smatra himnom Lennonova izmišljenog idealnog svijeta kojeg je priželjkivao sebi i drugima. Stoga nije nimalo čudno što se ova pjesma i danas u mnogim zemljama svijeta izvodi vrlo rado i često, čak gdjegdje i jednako često kao i himne pojedinih država.
Godine 1973. John Lennon je tako sa svojoj suprugom Yoko Ono, provodeći u djelo tekst pjesme Imagine osmislio mitsku zemlju Nutopiju u sklopu promocije svog albuma Mind Games. S unutarnje strane korica tog glazbenog albuma slavni supružnici i mirovni aktivisti opisali su tu mitsku zemlju u kojoj su željeli živjeti, kao zemlju bez posjeda, granica i putovnica, s čisto bijelom zastavom bez ikakvog znakovlja, koja poštuje samo čovjeka kao takvog (nadasve u duhovnom smislu) i samo kozmičke zakone. Kao ambasadore Nutopije John i Yoko vidjeli su sve njezine stanovnike bez ikakvih privilegija. Ta bijela zastava ni u kojem slučaju nije bila zamišljena kao zastava predaje i odustajanja od naših snova, nego, naprotiv, bila je osmišljena kao zastava pod kojom su snovi o ljubavi i slozi svih stanovnika ovoga svijeta bili mogući. Ta je zastava bila samo još jedan u nizu utopijskih simbola uspostavljanja onoga što ćemo, nažalost, i mi do kraja naših života moći samo sanjati. U smiraj još jednoga dana slušam legendarnu Lennonovu pjesmu Imagine i još jednom sanjam taj sretan svijet.