Yeats – književni opus između fatalne čežnje i antiklimaksa


Nedjeljna lutanja i evo nas u Dukeu, pubu za literarna okupljanja. Ovoga puta nismo krenuli s vodičima stazama velikih irskih književnika, već smo malo predahnuli te se prisjetili Yeatsa i njegove Maud.

Jedan od najvećih književnika 20. stoljeća, William Butler Yeats (1865. – 1939.) među najvećim je sinovima Irske i ponos svog naroda. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost stasao je u vrijeme kada se budio irski nacionalizam a njegovo je literarno stvaralaštvo dalo izraz duhu čitave nacije, koja se nedugo prije uspjela izboriti za neovisnost.

P,a iako su njegove prelijepe ljubavne pjesme nadahnule generacije, Yeatsu nisu puno pomogle da osvoji srce svoje muze. Kada su se upoznali, Maud Gonne bila je vatrena 25-godišnja slikarica i glumica, izuzetno zgodna i samouvjerena, kao što obično ide ruku pod ruku. Odgojena u dobrostojećoj obitelji ova se kći vojnog časnika školovala i provodila vrijeme između Pariza, Dublina i Londona. Slobodoumna sufražetkinja i poprilično strastvena nacionalistkinja koja se aktivno borila za oslobađanje političkih zatvorenika u Irskoj, čak je imala kćer iz veze s jednim francuskim novinarom, nešto što se u to vrijeme krilo, koliko se moglo.

Upoznali su se u Londonu, a samo devet dana poznanstva bilo je dovoljno da tada 24-godišnjeg Yeatsa potpuno izbaci iz cipela. Pristojno su se družili neko vrijeme i gorljivo razmjenjivali stavove o politici, revoluciji i pisanoj riječi. Nakon što se dvije godine vrzmao oko nje kao mačak oko vruće kaše, skupio je petlju i zaprosio ju. I, odbila ga je.

Kad se malo pribrao od šoka, tvrdoglavi poeta dokučio je kako je Maud jedna i jedina prava za njega. Pa je pričekao godinu dana te je ponovno zatražio njezinu ruku. 

I, opet ga je odbila gorda Maud.

Kako bolna čežnja nikako nije jenjala u toj senzibilnoj duši, ustreptalom wannabe suprugu i ljubavniku nije preostalo ništa drugo već progutati knedlu i pokušati ponovno. 

Pričekao je još jednu pristojnu godinu i opet joj postavio to prevažno mu pitanje nad pitanjima.

Bolno je i pomisliti kako se osjećao čuvši još jedno “ne”. I, taman da čovjek pomisli kako su mu jadnom sve lađe otplovile i redom potonule, svojeglava se drznica pristala udati za drugoga. I to ne bilo koga, već za kolegu po krvi i nacionalistu do srži Johna McBridea, koji je izgarao za irsku stvar.

E, tu je našem junaku puknuo i onako tanki film  te je nezadovoljstvo njezinim izborom počeo izražavati javno, čak i u svojim pjesmama. Ipak, srcu se zapovijedati ne da, pa iako se osjećao izdanim od drage za kojom je žudio, ona se prometnula u njegovo vječno nadahnuće te čak ni revni pratitelji njegova lika i djela nisu sigurni za koliko ga je likova inspirirala. 

Bila je tako i Helena Trojanska i Leda i Rose, čak joj je napisao dramu Cathleen Ní Houlihan u kojoj je zaigrala na kazališnim daskama.

Prošlo je još par godina i taman kad se pomirio da tu kruha biti neće, nešto je pošlo ukrivo u njezinom braku i fatalna Maud opet je postala slobodna. Nije teško pretpostaviti što je zaljubljeni književnik napravio – ponovno. E, ovoga puta je uz standardnu odbijenicu ipak nešto i dobio: jednu strastvenu noć sa svojom neuhvatljivom draganom.

Što je ćutio usplahireni ljubavnik kada je te noći ulazio u hotelsku sobu, nakon svih bolnih godina iščekivanja, možemo samo pretpostaviti. Kao i što se potom dogodilo. 

Naime, konzumiranje dugotrajne strasti pokazalo se kao potpuni fijasko te ga zapravo zbunilo, te će kasnije taj čin nazvati “tragedijom seksualnog odnosa”.

Pa što ga je onda nagnalo da je i opet ponovno zaprosi? I da – nakon što je ostala dosljedna u svom odbijanju – zaprosi i njezinu tada 22-godišnju kći? Koja ga je također odbila. 

Eh, to je teško razborito dokučiti. Čudni su putovi antiklimaksa.

Samo mjesec dana nakon ovog rekordnoga dvostrukog „ne“, u svojoj 51. godini, Yeats se ipak oženio. No, to je neka druga priča.

Maud je ostala gorljiva aktivistkinja do kraja života. Formirala je organizaciju nazvanu “Irska liga”, u Parizu pokrenula dnevne novine „Slobodna Irska“, a čak je kratko vrijeme i robijala boreći se za pravu stvar  te je odgojila sina i kći. Iz njihova osebujnog odnosa ostalo je zabilježeno što mu je odgovorila kada joj je veliki književnik kazao kako nije sretan bez nje.

“Jesi, jer pišeš prekrasnu poeziju iz onoga što zoveš tugom i sretan si tada. Brak bi bio tako dosadna stvar. Pjesnici se nikada ne bi trebali ženiti. Svijet bi mi trebao zahvaliti što se nisam udala za tebe.”

Kada je osjetio da mu se bliži kraj, Yeats je svoju suprugu zamolio da ga pokopa diskretno te nakon godinu dana – nakon što se slegne medijska pompa – njegove posmrtne ostatke prenesu u irski gradić Sligo, gdje je proveo sretne dane djetinjstva. Tek nakon rata, 1948. godine, ta mu je želja i ispunjena.

I, eto što ti je život; cijelu aktivnost prijenosa tijela nadzirao je osobno irski ministar vanjskih poslova i jedan od osnivača Amnesty Internationala, koji će kasnije dobiti Nobelovu nagradu za mir, Sean MacBride, inače sin njegove Maud.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.