Drago mi je da si tako mlada, visoko obrazovana i uspješna glumica, glazbenica i od nedavno voditeljica kazališta Mala scena na našem portalu Epoha. Tvoj talent je zavidan, pa nam, molim te, ispričaj ukratko o, za tebe nekoliko najvažnijih momenata u tvom životu koji se tiču obrazovanja te kazališne, pjevačke i glumačke karijere…

Hvala na lijepim riječima. Završila sam Muzičku akademiju u Zagrebu, smjer pjevanje i Fakultet primijenjenih znanosti u Bernu – izvedbeni smjer – opera. Što se tiče karijere, kazališnu živim, uvijek kažem da sam cijeli život provela više u kazalištu nego kod kuće. Počela sam glumiti s pet godina u HNK Zagreb i to baš u – operi. Čini mi se to kao neki znak. Sudjelovala sam u nekoliko studentskih opernih produkcija, a operni profesionalni debi ostvarila sam 2018. godine u Švicarskoj, u gradu Solothurnu. Glumim, pjevam, jako me zanima interdisciplinarnost i uživam istražujući svoje granice sa svakom novom predstavom, opernom ili dramskom. Sretna sam i što sam imala prigodu napraviti svoju autorsku predstavu “Leptirove pjesme” i koautorsku predstavu “Priča o glasu”. 

Od svega navedenog koji trenutak bi posebno naglasila – jesu li to nagrade, prvi nastupi ili nešto treće?

Uf, jako teško mi je izdvojiti nešto od toga. Svaki trenutak kada sam stajala na sceni poseban je na svoj način. Moja prva uloga u Maloj sceni s 12 godina u predstavi “Nevidljivi Leonard” bila mi je jako posebna, kao i operni debi u Švicarskoj. Ali i svaka izvedba predstava koje igram u vrtićima, iako mi ponekad bude teško. No, svaki put se iznova podsjetim da je većini djece upravo moj nastup prvi susret s kazalištem, a to je toliko posebno i važno da pazim da nikada niti jednu izvedbu ne uzmem zdravo za gotovo. Jako volim proces proba predstave/filma/serije, tako da sve te probe koje sam prošla zauzimaju posebno mjesto u mom srcu. Iako čovjek zna postati nervozan u tom procesu, nema mi draže nego provoditi sate i sate u dvorani pokušavajući stvoriti nešto novo. To mi je najdraže od svega.

Imala si mogućnost živjeti i raditi u inozemstvu gdje si se uostalom i školovala i gdje danas žive tvoji roditelji – kako to da si se odlučila vratiti u Hrvatsku? 

Živjela sam dvije godine u Švicarskoj i, iako je zemlja doista uređena i čovjek može tamo kvalitetno živjeti, nedostajao mi je naš hrvatski duh. Imam sreće da s opernim pjevanjem mogu putovati i raditi gdje god na svijetu želim, a uvijek se mogu vratiti kući. Ima puno stvari koje su bile bolje u Švicarskoj, ali kad hodate gradom subotom i nema nikoga na cesti, kad želiš nekoga zagrliti, a njima je to čudno, kad se malo glasnije smiješ pa dobiješ pogled kao da si luđak – onda shvatiš koliko je taj naš duh poseban. To mi je najviše nedostajalo. Uostalom, nisam tip osobe koja voli biti sama, volim biti okružena svojim ljudima. A, oni su svi ovdje. Uz to, operna karijera, pogotovo freelancer–a, jako je nestabilna i vrlo rijetko se dogodi da odmah nakon studija počneš aktivno raditi u struci kao freelancer. Tako dok idem na audicije i natjecanja, u Hrvatskoj mogu biti u Maloj sceni i glumiti, raditi nove predstave, raditi na sebi.

Koji utjecaj na tvoju karijeru su imali tvoji poznati roditelji Vitomira Lončar i Ivica Šimić? Što si od njih naučila i što ti je uistinu pomoglo u radu?

Na opernu karijeru je utjecaj bio toliki da su mi rekli da radim što god me čini sretnom i čine sve da mi omoguće audicije, natjecanja, seminare, putovanja i na tome sam im neizmjerno zahvalna. Znam da sam slobodna i da imam potporu da se usudim probati. 

Također, sve što o kazalištu znam, zapravo sam naučila od njih. Dali su mi život s Malom scenom i prepustili mi da probam pronaći svoj put i način, dajući savjete, ali nikad me ne spriječavajući ili gurajući negdje i nikada im neću moći dovoljno zahvaliti na tome.

Trenutno vodiš kazalište Mala scena. Što ima novog u tom kazalištu od kada ga ti vodiš?

Mislim da je većina novosti uzrok situacije s virusom. Novosti su moje dvije nove predstave, ali to se nastavlja na sve ono što su moji roditelji postavili. Tek sam počela, učim, tražim svoj put i način kako voditi Malu scenu s integritetom, naslanjajući se na povijest, a ipak staviti nekako svoj pečat. Pretpostavljam da će se novosti vidjeti kroz sljedećih pet godina, treba vremena i meni i malo-scenskoj zajednici. 

Ali, kako kaže moja mama – jedino u životu što je sigurno jest promjena, tako da je kod nas uvijek sve novo.

Koju predstavu ili projekt bi posebno istaknula i zašto?

Osobno bih istaknula „Leptirove pjesme“ i „Priču o glasu“. Te dvije predstave su moje prve autorske predstave, prvi pokušaj stavljanja onoga što je u mojoj glavi na scenu, komunikacije s publikom i na taj način. Imam još puno toga za naučiti o tom dijelu posla i veselim se tome. Teško je od jedne ideje, jedne kratke slike u glavi, stvoriti cijelu predstavu. Cijeli sam život provela gledajući svog tatu kako režira predstave. Fasciniralo me gledati kako sve ono što bi ispisivao u svoju bilježnicu kod kuće nekako čarobno prenosio na pozornicu. Fascinira me to i iz perspektive izvođača, jer i mi stvaramo, ali i iz perspektive nekoga tko ima puno ideja u glavi, ali ustanoviš da je prenijeti to u fizički svijet jedan poseban izazov. Puno sam naučila iz tih predstava, mislim da još uvijek rastu i sviđa mi se ta sloboda da u svakoj izvedbi mogu pokušati nešto drugo, popraviti nešto, kao automehaničar.

Kako se Mala scena snašla u ovom „novom“ dobu korona virusa, potresa u Zagrebu, zatvaranja svih kulturnih ustanova na duže vrijeme? Reci nam nešto više o tome kako si prva krenula s online kazališnim predstavama u Hrvatskoj, ako se ne varam.

Ova situacija me potaknula još više da istražujem što naša publika treba najviše i kako možemo najviše služiti – jer smo na kraju krajeva zbog toga i tu i zbog njih postojimo. Mislim da je ono najvrijednije što je izašlo iz svega ovoga to što smo se zbližili s našom publikom i moram reći da sada imam jako puno ideja za dalje.  Da, prvi smo krenuli. Zapravo smo s online programom krenuli prije karantene. S obzirom da su mama i tata stalno u kontaktu s kolegama iz Kine, postalo im je jasno vrlo brzo kako se tamo sve preko noći preokrenulo na online i javljanja uživo. Mama mi je predložila da krenemo s tim što prije, jer će ista situacija stići k nama. Imamo sreće da imamo dosta predstava s jednim glumcem/glumicom pa smo mogli i dalje izvoditi predstave uživo, iako za kameru. Nisam htjela da idemo sa snimkom predstave, jer obično kad se snima predstava, glumci ignoriraju kameru. Inzistirala sam da idemo uživo i da se ostvari veza direktno s kamerom, odnosno s publikom. Jer, to je čar kazališta, to je poanta. Sada puštamo i predstave besplatno, ali samo one koje više ne igraju na našem repertoaru. One koje igraju pokušavamo snimiti uživo ili ako i ide snimka, svejedno ih dajemo uz naplatu. Želim platiti suradnicima, želim omogućiti kolegama da dobiju honorare i želim priuštiti našoj publici osjećaj da su s nama, da smo zajedno, taj kazališni osjećaj – izravnog kolektivnog iskustva. Osim toga, iako to možda zvuči ružno, ja uvijek kažem da su naše predstave naš proizvod koji ima svoju cijenu. U njega je uloženo puno truda, vremena, ekspertize. To ima svoju cijenu i ako je sad damo besplatno, što ćemo kad se vratimo u “normalu”. To su sve neki stavovi u kojima sam se učvrstila zbog i tijekom ove krize.

Koje je tvoje mišljenje vezano uz ovu svjetsku krizu i kazališnu kulturu? Da li će se ljudi tome prilagoditi i gledati više online predstave ili će pohrliti u kazališta čim se otvore? 

Iskreno – vjerujem da će ljudi pohrliti na sve što im pruža ljudski kontakt, što će to prije biti moguće. Vjerujem da će nam svima biti dosta ekrana i online sadržaja. Naravno, strah će biti s nama još neko vrijeme. Ali, ako se ponašamo odgovorno svi ćemo zajedno jedva dočekati biti zajedno, doživjeti nešto zajedno, gledati nešto izravno, bez ikakvog pomoćnika kao što je ekran. Ipak smo mi socijalna bića, a nema ničega što može zamijeniti kazalište uživo.

Koji su tvoji daljnji planovi u životu i za Malu scenu?

Trenutno ih ne radim. Idem dan po dan. Oni fiksni planovi su čitanje priča svako jutro u 10 i 10:30 sati na našim društvenim mrežama i vježbanje pjevanja tri do četiri puta tjedno. Učim novu predstavu, pripremamo prvu predstavu za bebe od tri do osamnaest mjeseci u Hrvatskoj u suradnji s umjetničkom organizacijom Shoom-a. Svi ostali planovi sada malo čekaju.

 Na papiru, u glavi je ludilo.

Koje bi natuknice izvukla iz ove krize gledajući s aspekta svoje djelatnosti, ali i privatnog gledišta?

S aspekta svoje djelatnosti – budi brz i uvijek, ali uvijek, radi iz mjesta služenja. Publika je uvijek na prvom mjestu, tek onda dolaze na red svi naši interesi.

S privatnog – budi više svjesna u trenutku i cijeni i one trenutke koji su ti naporni, jer kad ih nemaš shvatiš koliko ih zapravo voliš. 

Isto tako sam shvatila da sam malo ovisna o svom mobitelu i vrijeme je za liječenje od te ovisnosti.