Vi koji ste osjetili zajedništvo, a onda bili ostavljeni. Vi koji ste davali najiskreniji dio sebe, a onda bili prevareni. Koji ste igrali fer, a onda bili izigrani, čuvali druge, a potom bili povrijeđeni, gradili nešto a ostali usamljeni. Vi… Ogrebani, ranjeni, slomljeni, bezvoljni, umorni, obmanuti…
Znamo se… Kao što se znaju vjernici na hodočašću, ili još bolje, sudionici u zločinu. Prepoznajemo se, kao što se prepoznaju oni na tajnom zadatku, nekim samo njima znanim signalima.
Umijemo namirisati jedni druge kao što plan umije namirisati nevolju. Od istog smo plemena, od istog materijala. Iz istog smo mraka došli, na sličnim mjestima pukli, pa sličnim oblogama rane liječili. Iza sličnih maski krijemo tuge, a istim borama upinjemo usne u lažne osmijehe. Znamo koreografiju ranjenih, pa se jedni drugima odajemo običnim setom u pogledima, omiljenom knjigom ili pjesmom koju naručimo u lokalu.
Mi smo ona živa bića kojima tama nije strana. Koja u tom mračnom kutku svemira, blizu slabosti, a daleko od hrabrosti, uz malo preostale vatre u sebi griju svoje ožiljke dok ih skrivaju u samoći. Tu nitko osim nas ne zalazi, nitko ništa ne pita, nikoga ništa ne zanima. Tu smo na sigurnom, ušuškani u vlastitoj osami. Kada je vani mrak, a želiš saznati ima li dalje, da kroz prozor vidiš kuda ići – priroda čini jednu magičnu stvar. Kaže ti u koga pogledaš i nađeš odgovore, jer tada mrak prozorsko staklo pretvori u ogledalo. Znamo se…
Boljelo je. Trajalo je. Proći će. Idemo dalje. Ne znamo kuda, niti ćemo ikada jasno saznati, ali smo naučili da putovi uvijek vode na kriva mjesta ako idemo njima da bismo ugodili drugima, zapamtite to. Voljet ćemo opet.
Ne znamo koga, niti ćemo uskoro saznati, ali smo naučili da ne postoje pogrešne ljubavi, već pogrešni izbori koje smo ljubavlju nazivali. Nadamo se. Ne znamo točno čemu, niti je to lako doznati, ali vjerujemo da ima bolje, jer dublje dno od onog gdje smo bili ne postoji. Zato znamo kako se hoda kroz mrak, diše na škrge i orijentira samo uz pomoć ono malo nade što je još ostalo u nama.
Tada zavoliš nesreću, jer te nauči preživljavanju, pa svaki dan postane Bogomdan.
Polomljene koji ne dozvoljavaju da se o njihove oštre dijelove nitko drugi posiječe, borce koji žive u unutrašnjem ratu sa sobom, ali očajnički zagovaraju mir s drugima, tužne koji plaču dok su sami, ali čine sve da bi druge nasmijali – takve slušam.
Oni koji poznaju mrak, dubine i samice, najbolje znaju kako cijeniti svjetlost, prostranstva i drugarstvo. Njih prigrlim jače, čuvam časnije i slušam posvećenije. Jer na kraju, ne broji se koliko je jaka bila bol, već što smo učinili od sebe kad je prestala. Da li nas je naučila osviještenoj ljubavi ili osvetoljubivosti?
