Brazen Head najstariji je pub u cijeloj Irskoj – datira iz 1198. godine. Ovdje su kroz povijest rado navraćali druželjubivi književnici, revolucionari i ostali koji žele čuti, vidjeti, znati i kreirati – o čemu zorno svjedoči dojmljiv interijer – a među njima i jedan uglednik kojeg povijest najviše pamti kao pisca “Guliverovih putovanja”.
Jonathan Swift živio je na prijelazu između 17. u 18. stoljeće, u vrijeme kada se rađala irska nacionalna svijest, nasuprot kontroli Engleza. Zna se da je bio dekan katedrale Svetog Patricka, zna se podosta o njegovu književnom stvaralaštvu, no puno intrigantniji mu je privatni život.
Naime, kao zreo muškarac u svojim 50-ima ugledni dekan Swift upustio se u “nedoličnu” vezu s Esther Vanhomrigh, 22 godine mlađom tvrdoglavicom, kćeri dublinskog gradonačelnika. Čini se kako je uglađeni Swift do ušiju odlijepio za damom koja nije previše marila za etiketu te ju je pratio glas neodgojene, pa čak i slobodoumne. Nije se Swift divio delikatnim i plahim dušicama što se skanjuju, ne. Draže su mu bile one koje nisu imale dlake na jeziku te su znale, kako se ono kaže, uzeti stvar u svoje ruke.
Brižljivo skrivana, nedopuštena veza potrajala je čak 17 godina, a česta odvojenost očito je dodatno potpirivala vatricu ljubavnika. Kako se jogunasti književnik nije dao zauzdati i u šlape staviti već je inzistirao da svoju vezu drže u tajnosti, nije im preostalo drugo nego duge sate odvojenosti kratiti pismima. Eh, nedaća pisama je što mogu dopasti u krive ruke, baš kao danas laptopi i fotografije snimljene samo za vlastite oči. Pa su ljubavnici odlučili preduhitriti moguću nezgodu tako što su dogovorili privatni kod.
Stoga su crtice ( _ _ _ _ _) u pismima označavale nešto što samo oni znaju, vjerojatno slatke male bedastoće koje si nasamo guguću gotovo svi zaljubljeni golupčići. Crtice u njihovim pismima letjele su energično i brzo, te je tako Esther “potrošila dane na uzdahe i noći na razmišljanje o _ _ _ _ _.”
I nedužna se kava našla na stranicama tih pisama, za koja nepozvani čitači i znatiželjnici samo mogu naslutjeti koliko su zapravo opscena. I prometnu se pristojni napitak u golicatelja mašte, a sve u oblaku nedorečenosti.
“Volio bih pedeset puta prošetati s tobom po tvom vrtu, a zatim popiti tvoju kavu” – piše svojoj dragoj uskiptjeli ljubavnik te – vjerojatno da mu se draga ne bi zabrinula – “nisam popio kavu otkad sam te napustio, niti namjeravam dok te ne vidim. Ni jedna nije vrijedna pijenja osim tvoje”.
Zimi je čak i brižno upozorava da se čuva hladnoće jer: “Bez zdravlja izgubit ćeš svaku želju za ispijanjem kave”.
Odsustvo njezina mirišljavog napitka također se pokazalo fatalnim za Swiftovo književno stvaralaštvo. Tako joj u jednome trenutku skrušeno priznaje: “Nisam dovoljno veseo za pisanje, za to mi je potrebna kava jednom tjedno.”
Znala je lukavica Esther u kojem grmu čuči vrelo njegove inspiracije.
