Vrli novi svijet nekad i danas


Nevidljivi lanci lažne slobode koje zovemo preživljavanjem ili u naprednijoj verziji – životom svuda su oko nas. Nevidljivi zidovi u nama su i oko nas. Netko tko si uzima pravo odlučivati o sudbinama svih nas postavio ih je tamo kao temelje novog svijeta u kojem, eto, živimo. Izloženi smo konstantnoj manipulaciji. Medijska detoksikacija pomaže onima koji je uspijevaju sprovesti u djelo, a to su danas vrlo rijetki ljudi. Dovoljno je svega nekoliko dana bez friških vijesti kojima se sustavno i to vrlo provjerenim metodama ispiru naši mozgovi i odmah dolazi do buđenja naše svijesti. 

Rezervati i koncentracijski logori novog doba imaju nevidljive bodljikave žice i svoja „nevidljiva“ pravila koja većina ljudi slijepo slijedi. U tim se logorima bez vidljivih ograda i granica ljudi istrebljuju na neke nove načine. Nekako mi se čini da se više niti ne pitamo na koje se sve načine to provodi. Svi sve znaju, a prave se da nemaju pojma ni o čemu. To nimalo ne čudi, jer je glupost već odavno postala nova pamet i, nažalost, obratno. 

Unatoč svim spoznajama da je sve ovako kako jest, svi mi i dalje pognutih glava težimo za preživljavanjem dok nas nešto iz programa u kojem ili po kojem živimo ne pokosi. Ropstvo je to koje iz nama nepoznatih razloga volimo, jer ga moramo voljeti. Programirani smo da ga volimo. O svemu je tome Aldous Huxley u svoje vrijeme proročanski pisao, opisujući vrli, novi svijet budućnosti, točnije – ovaj današnji, iz njegove perspektive. Na kraju ispada da je bio i ostao naš suvremenik, i to jedan od naših najosvještenijih suvremenika. Huxley kao da je otputovao u prošlost ljudima ispričati kakav će biti svijet budućnosti. U prošlosti mu je očito bilo lijepo, budućnost je ionako poznavao bolje od nje same, pa je odlučio u prošlosti i ostati. A, budućnost koju je tako maestralno opisao još uvijek se nije u potpunosti razotkrila. Kada bismo njega mogli pitati zašto je otputovao u prošlost, on bi nas vjerojatno pokušao uvjeriti kako nitko od nas zapravo ne mora ići nikamo. Jer, na neki smo način svi mi već tamo kamo bismo htjeli otići. Eh, kada bismo barem toga bili svjesni. 

Čitati Huxley-a nekad i danas. Nebo i zemlja. Kako vrijeme odmiče, pojedine istine zapisane njegovom rukom tih davnih dana djeluju pomalo zastrašujuće, jer im svakim danom prilazimo sve bliže i bliže. A, ono najzanimljivije izgleda tek slijedi. Kao i čežnja za ono malo opuštenih, nesavršeno – savršenih dana. Da ne znaš tko je nešto napisao, kao ni kada je to napisao, sigurno bi pomislio da je taj čovjek to napisao možda baš danas. Ali nije. 

Ljudi koji žive ispred svoga vremena su ljudi budućnosti. Čitajući i promatrajući njihova djela na taj način, osjećamo ih kao najaktualnije suvremenike, a ne kao ljude iz prošlosti. Odjednom se pitamo – kako je netko u prošlosti mogao tako precizno opisati današnje vrijeme, dok neki, uvjetno rečeno – sadašnji ljudi uporno ostaju zarobljeni u prošlosti, lišavajući se na taj način realnog i objektivnog sagledavanja sadašnjosti koja neumorno putuje prema novoj budućnosti, onoj istoj što ju je još jučer netko bolje i jasnije vidio od bilo čijih očiju koje trenutno promatraju taj ‘vrli novi svijet’. 

Vid kao takav, sam po sebi nije dovoljan. Uvid je već nešto što nam može pomoći na životnom putu. Aldous Huxley bio je moj prvi izbor kada sam svojedobno birala temu za diplomski rad i često mi se njegove riječi danas vraćaju u misli. Ne bez razloga. Oduvijek mi je bio užitak družiti se s njim. Njegova su djela kao vino. Ne zastarijevaju, već naprotiv, s vremenom bivaju sve pitkija i ukusnija.

Ne bismo smjeli ignorirati činjenice, jer, kao bi rekao Huxley – „Činjenice neće prestati postojati ako ih ignoriramo“.  Nikada nije kasno za uvid. Svaki novi trenutak je prigoda u kojoj možemo odlučiti progledati. Ne možemo mijenjati one ljude koji uništavaju ovaj svijet svojim pravilima i programima. Ali, možemo mijenjati sebe. „Mi smo taj jedini kutak svemira kojega možemo promijeniti“, tako je zapisao veliki Huxley. Mi, koji iskreno volimo i iskreno preispitujemo svoje postupke svake večeri pozvani smo na buđenje. Naše se oči čekaju. Naša su djela znatno potrebnija ovome umornom svijetu od djela onih koji se, kako bi Huxley rekao, iskreno kaju jedino zbog svojih dobrih djela.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.