Iz arhive mojih sjećanja


Radeći na knjizi Iz Jožine torbe i izvan nje, mog dragog prijatelja profesora Josipa Sudara (1923. – 2004. godine), Joža me je (upoznavši me malo više izbliza), opisao sljedećim riječima: „Stari, znaš kaj, lepo te prosim da svoja znanja i iskustva obavezno preneseš i pokloniš mladim ljudima koji se danas – sutra žele baviti marketingom, odnosno komunikacijom i PR-om.

Nekaj bum ti rekel, ja sam znal da uz stvaralački talenat koji ti je Bog dal, imaš tako veliko znanje iz svakog segmenta naše struke, ali da toliko znaš i da imaš tako iskustvo, to ipak nisam znal.

Moji su studenti za vrijeme tvojih predavanja bili oduševljeni kako sadržajom tvojih tema, tako i načinom kojim si predaval. Molim te, obećaj mi da ne buš pozabil na ovo kaj sam ti sada rekel, jer to kaj buš im ti povedal i dal,  tega ni u nastavnim programima na našim fakultetima.

Tvoja međunarodna iskustva su ogromna.

Malo se gdo pri nas more pohvalit da je delal u ili za takve kompanije kao što su: Meinl, Schweppes, Coca-Cola, Martini, Maggi, Philip Morris – Marlboro, Bond street, Saratoga…, Reynolds – Camel, Winston, Japanese Tobacco International….. i to na najvišim rukovodećim funkcijama u regiji, Europi i svijetu.

 

Joži sam obećao da ću ga poslušati. Eto, to i činim ovim mojim prilogom za portal Epoha.

Dragi moj Joža, ti dobro znaš da si mi (ali i ne samo meni) bio najveći uzor i da sam od tebe toliko toga naučio da nemam pravih riječi kojima bih ti se mogao zahvaliti.

U mojim bum javnim nastupima i predavanjima z velikim veseljem mladim kolegicama i kolegama prenosil i puno toga kaj sam od tebe navčil.

Ono kaj znam, to je nepobitna istina, da smo te svi mi iz moje generacije voljeli i poštivali.

Bio si pojam, prava zaraza i veliki čovjek.

 Prije nego krenem u šetnju kroz moju pedeset i neku godinu života i rada u industriji oglašavanja, dozvoli mi da ti se još jednom naklonim i rečem: Hvala ti, dragi moj Joža.

Šetnja kroz povijest

Zahvaljujući tom mojem dugogodišnjem domaćem i međunarodnom iskustvu koje sam stekao radeći kao koncepcionist, direktor, savjetnik i autor brojnih propagandnih kampanja, filmova i radio poruka za kompanije koje je Joža naveo govoreći o meni te ništa manjeg iskustva koje sam stekao radeći za Franck – (kava, kroki kroket, čipi čips)…., Kandi čokoladu, Maggi juhe, Gavrilović (razni proizvodi), Kamensko, Standard konfekciju, Kraš (razni proizvodi), Slovin (Jupi, Cockta, Frupi, vina…), Rašicu, Peko, Karlovačka pivovaru (Polo, Joly, pivo), itd.itd.

Iz moje biografije trebao bih posebno izdvojiti i funkcije koje sam obnašao: direktor marketinga Coca-Cole za bivšu Jugu, direktor marketinga Karlovačke pivovare, direktor marketinga Philip Morrisa za Centralnu i Južnu Europu te kao savjetnik za marketing i PR u najpoznatijim svjetskim i domaćim kompanijama (Reynolds, Japanese Tobacco, Rukometni klub Badel 1862, Zg Holding, Sunce, ZŠEM…)

Jedan sam od utemeljitelja (Jernej Repovš i Vladimir Čeh) Portoroškog festivala i njegov prvi direktor. Vršio sam i funkciju koordinatora dizajna Univerzijada 87. Član sam IAA New York od 1980. godine.

U Beču sam bio deset godina suvlasnik agencije Kreative Werbung, itd, itd…

Nakon takvih iskustava mogu bez sustezanja reći: da je marketing uvijek uspješan ako na pravi način našim porukama pripovijedamo priču čiji je sadržaj usklađen sa svim socio-demografskim karakteristikama primaoca naših poruka.

Ovdje želim napomenuti da ćemo u našem radu biti to uspješniji, ako smo iskreni, kreativni, čestiti, moralni, srdačni, profesionalni i ako imamo osjećaj za druge ljude kojima želimo pomoći u rješavanju njihovih želja i potreba.

U mojim javnim nastupima uvijek ističem – nemojte nikada biti oholi, pohlepni i nedostupni.

Zato vas dragi prijatelji, čitatelji ovih redaka, da bez obzira na kojem se planinskom vrhu nalazite, budete uvijek lako dostupni i nikada ne činite bilo što čega biste se kasnije mogli sramiti te vas molim da budete uvijek darežljivi i spremni pomoći svima onima s kojima surađujete ili vam se obraćaju za pomoć ili savjet.

 

Svi mi moramo biti svjesni da smo i mi svojevrstan proizvod i da što više budemo ulagali u sebe, svoju kvalitetu i svoju ambalažu, to će nas mnogo veći broj ljudi (klijenata) „kupiti“.

Ne kažu ljudi bez razloga, najvažnija vrijednost svakog čovjeka i svake tvrtke jest ugled, a narod dodaje: ugled uvijek traži izgled.

Kad ovo govorim, moram odmah naglasiti da kao autor i praktičar pripadam onoj skupini marketinških djelatnika koja smatra da je primarna uloga svake propagandne poruke – prodati što više proizvoda, što većem broju potrošača, uz što veću dobit.

Da bi u tome uspjela, naša komunikacija s tržištem mora biti inovativna, autentična i, prije svega, iskrena i istinita.

Ona mora na jasan i razumljiv način komunicirati pravu priču o nekom proizvodu ili usluzi.

Biti uspješan komunikator u današnjim zahtjevnim uvjetima tržišnog komuniciranja, mi moramo biti izuzetno dobro naoružani mnogim znanjima, kako bi u našem poslu mogli dostizati zacrtane ciljeve naših klijenata.

Normalno je da ćemo u tome biti djelotvorniji ako budemo ulagali u sebe i ako budemo znali motivirati naše suradnike u rješavanju zahtjevnih projektnih zadataka naših klijenata.

 

Doživotno obrazovanje

Moramo znati da se veliki direktori, uspješni supervizori, vrhunski kreativci i vlasnici velikih i malih tvrtki ne rađaju s takvim znanjiima i iskustvima s kojima bi mogli rukovoditi svojim ljudima i tvrtkama.

Oni trebaju svakodnevno učiti i stalno nadograđivati svoja znanja.

U velikim svjetskim multinacionalnim kompanijama, bez obzira s kojom ste diplomom nekog uglednog svjetskog sveučilišta došli, vi morate u tim kompanijama ponovno u „školu“ (sa zadovoljstvom priznajem da sam te „škole“ prošao i ja).

Sve te kompanije su već davno shvatile, a to sve više shvaćaju (na svu sreću) i mnoge naše tvrtke. Oni su svjesni da je ulaganje u obrazovanje njihovih djelatnika na svim nivoima sigurno jedan od najisplativijih i najefikasnijih načina unaprjeđenja njihovog poslovanja.

Stoga nije nimalo čudno što mnoge kompanije investiraju velike iznose novaca u edukaciju i treninge svojih ljudi.

No, po mišljenju mnogih međunarodno priznatih edukatora s kojima se i ja u potpunosti slažem, nije uvijek potrebno svoje ljude slati na skupe seminare i kongrese koji, ruku na srce, često puta imaju više zabavno-rekreativni karakter nego „okus“ stjecanja novih znanja.

Znanje je moć koja nam je potrebna za nadmašivanje naših svakodnevnih izazova.

Omogućimo svojim ljudima učenje i stjecanje novih znanja koja su im potrebna za bolje rukovođenje ljudima i efikasnije upravljanje radnim zadacima.

Dragi čitatelju, ovdje posebno želim s ponosom istaknuti da se je u svim kompanijama u kojima sam radio (koje sam prije spomenuo), edukaciji poklanjala velika, velika pozornost. Ipak, moram priznati da u arhivi mojih sjećanja program edukacije Coca-Cole zauzima (ne bez razloga) posebno mjesto.

U Coca-Coli su nas učili, podučavali, preodgajali i pripremali kako bismo svi skupa disali istim plućima, govorili istim jezikom i istom strašću te odanošću kompaniji koja nam je pružila prigodu da iskažemo sve svoje vrijednosti.

U tom programu naučili smo voljeti Coca-Colu i uživati u njezinom osvježavajućem djelovanju te taj doživljaj sreće dijeliti s prijateljima.

U tom edukativnom programu stekli smo i upoznali svu vrijednost robne marke Coca-Cola i njezine neprikosnovene reputacije građene, njegovane i razvijane kroz stoljetni život ovog omiljenog osvježavajućeg napitka.

Doista lijepo se je sjetiti dana i vremena življenja s Coca-Colom, njezinim vrijednostima i načelima. Što ćeš ljepše od toga kada te netko uči kako širiti i poklanjati ljubav, radost, prijateljstvo, osmijeh i optimizam.

Kroz tu edukaciju mi smo naprosto bili motivirani na učenje i prenošenje stečenih znanja na kolege i naše klijente.

Lijepo je znati što je to zadovoljan kupac, što je izlaganje proizvoda, što je propaganda na mjestu prodaje, što su to tihi prodavači, što je to uzoran kupac, što je to zaliha i biti čovjek za zalihu itd.itd.

Učili su nas naši edukatori i o tome kako ćemo lakše pristupiti kreiranju naših poruka s kojima ćemo lakše stići do naših potrošača.

Da bismo u tome bili uspješni, stalno su nam ponavljali:

          Vi morate poznavati i voljeti svoj proizvod;

          Vi morate poznavati i poštivati našeg potrošača te zadovoljiti njegove želje i potrebe;

          Vi morate poznavati naše tržište;

          Vi morate poznavati aktivnosti konkurencije;

          Vi se u svom poslu morate služiti jedinom ispravnom metodom – metodom dostizanja vaših zacrtanih ciljeva (nikada nemojte slijediti ili ići putem aktivnosti naše konkurencije)

 

Kad sve to saznamo i usvojimo u našoj komunikaciji s našim potrošačima budimo jednostavni i razumljivi – bit ćemo uvijek uspješni.

O tome što u Coca-Coli znači edukacija ili doživotno učenje, najbolje govore riječi glavnog izvršnog direktora Coca-Cole sa sjedištem u Švicarskoj, Zorana Bogdanovića, koji je jednom prigodom zgodno rekao: „Za nas prednost viziji izvrsnost u svemu znači da svaki dan prepoznajemo u čemu nismo dobri i u čemu moramo biti bolji…“

A, ja sam iz moje arhive sjećanja i života u Coca-Coli za vas, dragi moji čitatelji, izabrao priču o povijesti Coca-Cole (načelo: upoznaj i uvažavaj svoj proizvod).

Evo te priče – te bogate povijesti ovog velikog branda.

Ta povijest je počela davno, u kućnom laboratoriju jednog ljekarnika u Atlanti u državi Georgia, 08.05.1886. godine.

Vrijeme je to monumentalnih ostvarenja: u Parizu se gradi Eiffelov toranj, u Njemačkoj dva čovjeka po imenu Benz i Daimler rade na proizvodnji prvih automobila…da ne idem dalje, u Atlanti, ljekarnik John Pemberton stvara piće koje će tek dobiti ime.

Priča se da se prva količina sirupa kuhala u željeznom kotlu i miješala drvenom žlicom.

Pemberton-ov knjigovođa, Frank Robinson imao je istančan osjećaj za jezik i vrlo lijep rukopis.

I, upravo Frank Robinson je predložio ime Coca-Cola i kreirao specifičan logo, ispisan kosim, lijepo zaobljenim slovima koji uglavnom nepromijenjen ostaje sve do današnjih dana.

Slavina za sodu u Jacobs-ovoj ljekarni u Atlanti, prvo je mjesto odakle počinje prodaja Coca-Cole.

Poslovanje ukoliko to tada uopće i možemo tako nazvati, temeljilo se na sirupu: gazirana voda dodavala se sirupu neposredno prije posluživanja. Do punjenja u boce ovog novog proizvoda koji je bio još u povoju predstojalo je još nekoliko godina.

Priča se da je John Pemberton, nakon što je počeo s prodajom 1886. godine u mjesecu svibnju, prodao radnjama koje toče sodu sirupa u vrijednosti od 50 dolara.

Iz toga proizlazi da se je u posljednjih 8 mjeseci 1886. godine prodavalo po 13 čaša dnevno, odnosno oko 3 tisuće čaša ukupno.

Međutim, propaganda već u samom početku života ovog novorođenog proizvoda odigrala je važnu ulogu. John Pemberton trošio je 74 dolara na zastavice od voštanog platna, kupone za besplatnu degustaciju i skromne oglase u novinama o ovom izvanrednom osvježavajućem napitku.

No, Pemberton nije imao dovoljno novaca za propagiranje Coca-Cole i proširenje poslovanja. Tako naš dragi John 1891. godine isključivo pravo poslovanja Coca-Colom, prodaje jednom drugom ljekarniku u Atlanti, čovjeku po imenu Asa Candler.

Godine 1893. Candler vrši registraciju zaštitnog znaka Coca-Cole u Patentnom uredu SAD-a.

Još jedna godina i još jedna prekretnica je vrlo značajna u povijesti Coca-Cole.

U ljeto 1894. godine slastičar i punilac sode – Joseph Biedenharn koji je u svojoj točionici sode u Wicksburgu (Mississippi), prodaje Coca-Colu, želi povećati promet, a to je namjeravao postići prvom prodajom Coca-Cole u bocama.

Do prvog izvoza Coca-Cole izvan granica SAD-a, dolazi 1897. godine, kada pošiljke sirupa pristižu u Honolulu i nekoliko kanadskih gradova.

Međutim, pravo prekooceansko poslovanje bio je još daleki san.  Dva mlada čovjeka iz grada Chattanooga (Tennessee), dolaze 1899. godine Asi Candleru s idejom koja će približiti dan kada će Coca-Cola postati dostupna ljudima širom svijeta.

Opet je i ovdje bila riječ o bocama, ali ovog puta prijedlog koji dvojica pravnika Benjamin Thomas i Joseph Withead iznose Candleru, odnosi si se na masovno punjenje u boce.

Candler pokušava umanjiti njihovo oduševljenje, jer on je gledao na Coca-Colu kao na proizvod vezan isključivo uz slavinu za sodu.

Ipak, nakon nekoliko sastanaka i neprestanog uvjeravanja da neće snositi nikakvu odgovornost za „ludost“ koju oni zovu flaširanje, Candler je konačno pristao na prodaju Thomas-u i Withead-u ekskluzivnog prava punjenja Coca-Cole u boce.

Njihovo prodajno područje obuhvaćalo je tržište SAD-a izuzev 6 država Nove Engleske, Texasa i Mississippija.

Još je bilo odviše rano da bi se moglo predvidjeti utjecaj flaširanja na razvoj poslovanja Coca-Cole. U tom trenu nitko nije ni pomišljao da će za svega 30 godina u SAD-u biti 1000 punionica Coca-Cole.

I kako to obično biva, praktički sve te punionice vodit će domaći poslovni ljudi koji će u fenomen Coca-Cole ulagati svoj kapital i svoju budućnost.

Godine 1900., kada Withead odlazi u Atlantu radi puštanja u pogon druge punionice, on i Thomas uviđaju da je proizvodnju, distribuciju i prodaju Coca-Cole u bocama najbolje povjeriti domaćim poslovnim ljudima koji su bili spremni investirati potrebna sredstva da bi postali punioci Coca-Cole.

I tako njih dvojica, udaraju temelje, sustavu koji će postati prototip kompletnoj industriji bezalkoholnog pića širom svijeta…sustavu davanja ovlaštenja punjenja lokalnim puniocima.

U međuvremenu, evo još jednog skromnog koraka u pogledu prodaje Coca-Cole u inozemstvu. Candlerov sin Charles, nakon završenog studija preko ljeta otputovao je u London i sa sobom je ponio galon sirupa. A, godine 1901. Jamaica i Njemačka pridružuju se zemljama u kojima se prodaje Coca-Cola.

Narudžbe za sirup doduše stizale su neredovito, ali najvažnije da je osvajanje svijeta počelo.

I, tako bi sada mogli nastaviti s poviješću Coca-Cole, ali preskočit ćemo taj dio i sletjeti ćemo u našu regiju gdje je godine 1968. Coca-Cola otvorila svoje punionice u Zagrebu i Beogradu.

Godine 1973. izgrađena je punionica bezalkoholnih pića u Ljubljani. U moje vrijeme (ja sam u Coca-Colu došao 17.5.1975. godine) izgradili smo punionicu Coca-Cole u Hadžićima kod Sarajeva (direktor Hasan Japalak), a 1977. godine izgradili smo punionicu Coca-Cole u Lipljanu kod Prištine (direktor Seljatin Ajvazi) te u Žalcu kod Celja izvršili adaptaciju postojećih pogona u punionicu Coca-Cole (direktor Rudi Cizelj).

U to vrijeme u Zagrebu je bio direktor Sead Alajbegović, a u Beogradu Đole Adžić.

Danas Coca-Colu HBC Adria vrlo uspješno vodi Ruža Tomić Fontana, a vrlo zahtjevnim poslovima marketinga kormilari direktorica HBC Adria Julijana Bilušić Ferderber.

Nedavno je Coca-Cola u Zagrebu proslavila veliki jubilej – 50 godina Coca-Cole u Hrvatskoj.

Svečana proslava održana je u HNK uz nazočnost brojnih uglednih društveno-političkih, gospodarskih i kulturnih djelatnika.

Moram priznati da sam bio izuzetno počašćen pozivom na ovaj doista veliki jubilej.

Bila je to za mene prigoda da se još jednom podsjetim na četiri nezaboravne godine provedene u Coca-Coli iz koje sam otišao iz obiteljskih razloga i krenuo u nove svjetove, ali vrijeme u Coca-Coli zauvijek su upisane u mom srcu.

Danas mogu s radošću izjaviti da sam sretan i ponosan što u mom životopisu mogu napisati da sam u toj velikoj svjetskoj kompaniji doživio moje najljepše profesionalne trenutke.

Epoha Portal Marko-Ivan Pekica i Joža Sudar
Epoha portal John Pemberton

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Close Menu

Kako bismo vam osigurali najbolje iskustvo pregledanja, ova stranica koristi kolačiće (eng. "cookies").
Nastavljanjem pregledanja stranice prihvaćate korištenje kolačića za navedene svrhe.