Evo nas kod irskog velikana kojemu nije potrebno posebno predstavljanje, Jamesa Joycea. Priprosto ću pretpostaviti kako mnogi na spomen njegova lika i djela uglavnom prvo pomisle na lektiru, vjerojatno na „Uliksa“, a uglavnom na – dosadu. Točnije, 800 stranica teksta o jednom danu u životu jednog čovjeka može biti pomalo monotono, iako je remek-djelo. 

No, dopustite mi da eventualno pokušam promijeniti ovaj uvriježeni sterotip o uvaženom irskom književniku.

Dublinjanin James Joyce (1882. – 1941. godine) punih se osam godina natezao s izdavačima i urednicima oko objavljivanja svoje prve zbirke pripovjedaka „Dublinci“. Dva puta je prerađivan slog knjige, a nekoliko puta urednici su ga ucjenjivali da promijeni ili izbaci dio teksta. Jednome od njih riječ „bloody“ činila se silno sablažnjivom te je za objavljivanje zbirke dao uvjet po kojemu se mora izbaciti. 

Drugi ju je pak odbio objaviti zbog jedne jedine rečenice: “Čovjek koji je gradio mostove i pisac koji ih je s nečuvenom strašću opisivao, umro je na vrijeme. Sudbina je htjela da ne vidi ono što nije trebalo vidjeti.” 

Ipak, 1914. godine zbirka je napokon ugledala svjetlost dana te sadrži petnaest pripovjedaka o glavnome irskom gradu i njegovim stanovnicima na prijelazu stoljeća, a po posljednjoj priči, „Mrtvi“, veliki redatelj John Huston snimio je krajem 1980-ih istoimeni film. 

Točno deset godina ranije, 1904. godine, Joyce se do ušiju zatelebao u Noru Barnacle, kći krojačice i nepismenog pekara iz irskog Galwaya. Nora je tada imala dvadeset godina i ništa ljudsko nije joj bilo strano. Tako je već iza sebe imala tri ljubavne afere: dvije s momcima i jednu s – lokalnom starletom. 

Naime, prvi joj je momak umro nesretnim slučajem, a drugi uslijed upale pluća, što je jadnoj djevojci priskrbilo nadimak „ubojice muškaraca“, nakon čega je utjehu potražila u toplom krilu bliske prijateljice Laure London, tadašnje kazališne glumice. 

Kad je priča pukla tako da je više ni sveci nebeski nisu mogli sakriti pod tepih, Noru je poslalo u Dublin. Veći grad, manje prašine za vratom.

Zaposlila se kao služavka u hotelu Finn. No, nevolja ju je slijedila kao pijanac plot te je vatrena brineta ubrzo zapela za oko šmekeru Joyceu. Spazio ju je dok je šetala nakon posla i odmah joj uletio. Kasnije je priznala kako je na prvi pogled pomislila da ju pokušava zavesti neki švedski mornar, zbog „električno plavih očiju i kape za jedrenje“. „No čim je progovorio, shvatila sam da je pravi gradski frajer koji zašprehava djevojku sa sela“ – komentirala je godinama poslije. 

Iako je odmah pristala na njegov prijedlog da se ponovno nađu, vragoljasta Nora na taj mu prvi čvenk nije došla. Na drugi je došla i taj će im datum oboma postati vrlo znakovit u životu, ne samo jer su tada započeli cjeloživotnu vezu, već i zato što je upravo 16. lipnja Joyce izabrao za datum radnje svoga najpoznatijeg djela, romana „Uliks“ te ga tako ovjekovječio. 

Na prvom spoju pisac je svoju simpatiju poveo u šetnju pokraj pristaništa i luke, do napuštenog područja Dublina zvanog Ringswald. Tamo mu je, na njegovo iznenađenje i zahvalnost – zapisao je kasnije – Nora spustila ruku do hlača i “učinila ga muškarcem”. Do listopada iste godine već su živjeli skupa i to u Trstu.

Joyce i Nora, koja će mu tek 27 godina kasnije postati zakonitom suprugom, imali su vrlo nekonvencionalan, osebujan i kompleksan odnos. Bili su poprilično različiti po ukusima i stajalištima, njegovo pisanje činilo joj se „nejasno“ i „bez smisla“, sestri se žalila da je lovu spiskao na cuganje whiskeya, no žeravica njihove strasti tinjala je do kraja. 

Rijetko su se razdvajali, a tada su utjehu tražili u pismima. Godinama kasnije ova su pisma nemalo sablaznila znalce i poklonike velikog književnika. Naime, bilo je naširoko poznato kako je Joyce zazirao od psovki i vulgarnog rječnika.

U tim očaravajućim i istovremeno poprilično eksplicitnim izljevima nježnosti i neutažive tjelesne gladi, umjetnik od slova svojoj “dirty little fuckbird” potanko opisuje kako ju zamišlja kad se vrati kući, u kojim sve pozama, na kojim dijelovima namještaja, u kojoj haljini i čizmama. Ili samo u šeširu i čarapama.

Smiona Galwejka u besanim mu je noćima toliko nedostajala, da je u jednom pismu skrušeno moli neka ga ne dira neko vrijeme kad se vrati jer je „sam sebe toliko iscijedio“ da se „boji pogledati što mu je ostalo“. „Sve moraš obaviti ti, dušo, jer sam sada toliko mekan i malen da ni jedna djevojka u Europi, osim tebe, ne bi sa mnom gubila vrijeme“ – uvjerava svoju dragu. No, već dvije rečenice poslije, iz njegova pera odjednom izvire mali milijun detaljno lascivnih „gadarija“. 

U drugom, pak, pismu do u tančine se prisjeća jednog njihova bedrenog klinča, koji je „potrajao satima“ i bio „najprljaviji ikad“, a potanki opis zvuči kao kvalitetan scenarij za neki od filmova za odrasle. U nekoliko rečenica čak piše hvalospjev njezinom – ah, iskonskom da ne može iskonskijem! – ispuštanju vjetrova. Koje bi uvijek mogao prepoznati među tisućama drugih.

Što li je pomislila „sweet little whorish Nora” kada je te hladne zime dobila pismo od ovog utemeljitelja modernog romana i čovjeka s kojim je tada živjela već pet godina (i napustila domovinu), u kojoj joj postavlja sijaset detaljnih pitanja o tome na koji je način bila s onom dvojicom muških prije njega, što su joj radili, što je ona njima radila, s koje strane tijela i koliko dugo, što je pritom osjećala te je li on bio prvi kojem je stavila ruku u hlače? 

Uz puno ispričavanja zbog bludnih misli i „životinjske želje“ jer zna da je on prvi s kojim je „išla do kraja“, no ima tako divlju požudu za njezinim tijelom da čak i kad bi mu priznala kako je prije njega bila „s pola crvenokosih glupana u Galwayu“, još uvijek bi čeznuo za njome.

Vatreni ljubavnici i supružnici ostali su skupa sve do Joyceove smrti 1941. godine.

Nora ga je nadživjela za deset godina. Imali su kći i sina.

Sredinom 2018. godine njihova je pisma (sva osim tri, koja su potomci sačuvali) čuvena aukcijska kuća Sotheby’s prodala za rekordnih 721.620 funti. To je ujedno najviše plaćeni iznos ikada na nekoj od svjetskih aukcija za pisma iz 20. stoljeća, na engleskom jeziku.

Toliko o „dosadnom“ Joyceu…