Kada sam išla u srednju školu, pohađala sam prve sate psihologije koji su me odmah osvojili.
Tada sam spoznala da mnogi ljudi počinju istraživati ovo područje tražeći odgovore o njima samima, vjerojatno želeći iscijeliti neke rane koje su tijekom života zadobili.
Mene je psihologija fascinirala zbog toga jer mi je bilo interesantno proučavati kako se ljudi povezuju jedni s drugima, kako se svi mi tijekom života razvijamo i razmišljamo na različite načine. Čak i blizanci odgojeni u istom okruženju razviju potpuno različite načine razmišljanja i djelovanja.
To je vječna debata o prirodi i odgoju i o tome što ima veći utjecaj na nas, da li naša priroda ili naš odgoj.
Dobro se sjećam mog prvog profesora koji me je uveo u to zanimljivo područje. Podučavao je psihologiju na način koji je u meni pobudio nevjerojatan interes. Pitam se, da kojim slučajem predavanja mog profesora nisu bila toliko inspirativna, bih li ja u životu možda bila izabrala drugačiji put?
Ne vjerujem da bih, jer sam do dan – danas ostala odlučna na tom putu.
Sjećam se kada sam svojedobno bila podvrgnuta testiranju moje sposobnosti koji je bio pokazao da bi psihologija bila izvrsno područje za mene. Pitam se, što bi bilo da je taj test bio pokazao neki drugačiji rezultat.
Bih li ja tada bila krenula nekim drugim putem u svojoj karijeri? Ne vjerujem da bih.
Od moje najranije dobi primjećivala sam kako mi se razni ljudi, pa čak i potpuni stranci rado otvaraju, povjeravajući mi svoje najdublje tajne.
Uvijek sam znala naći način da se povežem s ljudima, bilo da se slažem s onim što mi govore ili ne.
Mislim da bismo trebali dati važnost onome što ljudi osjećaju u nama, prije negoli je izgovorena jedna jedina riječ.
Ponekad je taj osjećaj važniji od riječi. Često govorimo mnogo bez da kažemo jednu jedinu riječ.
Istina je, mogli bismo tako satima razmišljati o tome kako su jedna vrata otvorila druga i da li bismo završili negdje drugdje da smo u bilo kojem trenutku života skrenuli lijevo ili desno.
Ali, s obzirom da ne možemo vratiti vrijeme i otputovati u prošlost, postajemo svjesni toga da je sadašnji trenutak jedini važan.
Kako danas i sada živimo, to je jedino što je važno kako bismo napredovali. Kako bismo uspješno živjeli sadašnji terenurak, moramo dobro razmisliti koje snage nas pokreću.
Postoji nešto snažnije od nas samih. Nešto veliko.
Možda je to sudbina…..nazovimo to kako god hoćemo.
Često nismo niti svjesni toga koliko je sve što činimo zapravo naš izbor i naša odluka koju smo u nekom trenutku donijeli, bilo da je mala ili velika.
Nevjerojatno je to kako se cijela paleta mogućnosti otvara pred nama kada počnemo biti svjesni toga da je sve stvar naših izbora i odluka.
Ponekad i najmanja ljubazna gesta može imati vrlo snažan utjecaj na nečiji život.
Svi mi ostavljamo tragove u nečijim životima. Neki od tih tragova su dobri, lijepi, neki malo manje dobri, ali jedno je sigurno, svi mi u sebi imamo moć da utječemo koliko na sebe, toliko i jedni na druge.
Upravo zbog toga trebamo stalno preispitivati naša djela i utjecaj koji ona imaju na misli i osjećaje drugih ljudi koji rezultiraju raznim oblicima ponašanja koja su stvar izbora svakoga od nas, ali i utjecaja drugih ljudi.
To su fundamentalni principi kognitivne bihevioralne terapije čiji je začetnik poznati američki psihijatar dr. Aaron T. Beck, a koji su za vrijeme moga proučavanja mentalnog zdravlja meni osobno bili najfascinantniji i najkorisniji u radu s ljudima, ne samo u radu s mojim klijentima, nego i u mome svakodnevnom životu.
Danas više nego ikada moć misli može prevladati naše strahove i emocije kojima smo preplavljeni, zbog svega što se događa u svijetu.
Sjetimo se toga, razmišljajmo o tome. Budimo naš um. Čak i kada smo sami, u nama je moć da učinimo ovaj svijet boljim no što nam se čini.
Ako razmišljamo na taj način, tako će doista i biti.