Ja sam (iako sam sada odrastao muškarac), dijete razvedenih roditelja. Nažalost. Bio je to tužan brak dvoje veselih ljudi. Bila je to šepava obitelj još i prije nego što je prohodala. 

Ta moja obitelj vraćana je defibrilatorima iz kome i kliničke smrti nekoliko puta. 

Onda je još bolesnija nastavljala patiti od raznoraznih malignih tumora. Od nepovjerenja, ljubomore, loše komunikacije, straha, gluposti, tuđih savjeta, osobnih nesigurnosti i velikih očekivanja. Nije preživjela. Umrla je na svojoj punoljetnosti i na mojim maloljetnim rukama. 

Dugo je trajala, pa se zbog toga gubitak još duže i osjećao. A ja, tada sedamnaestogodišnjak, tumarao sam u nekom osobnom, tuđom odlukom meni nametnutom mraku. 

Bježao sam od kuće, tražio krivce, tražio opravdanja, zahtijevao isprike, taktizirao, osjećao… Ukratko, tada, u tom trenutku, nisam ni znao da sam zapravo jedino i najviše od svega – patio.
Danas, skoro 30 godina nakon tog razvoda moja majka i moj otac su dobro. I ja sam dobro. Samo mrzim obiteljska slavlja i okupljanja…pogotovo rođendane. Ne podnosim moju obitelj “na okupu”, gdje svatko gleda kraj koga će sjesti i s kim će, ili neće voditi konverzaciju. 

Teško je čak i gledati se preko stola. Tada mi nekako najviše nedostaje ono čega više nema. Tada se najjasnije sjetim jedne daleke obitelji i rođendanskih atmosfera. Pjesme, kolača, torti, zagrljaja…

Dobro sam. Samo prezirem ljude koji nagonski štancaju djecu kojoj nisu spremni dati ljubav. Zgražavam se nad pokušajima zajedništva koja se završavaju kao po protokolu tako što nečije slabosti pobjede jačinu nečijeg karaktera.

Nisu djeca za svakog, iako ih svakakvi ljudi mogu imati. Ne morate ostajati u brakovima koji su loši, ali morate i nakon razvoda biti dobri roditelji. Dobri roditelji imaju strpljenja, pažnje i ljubavi za svoju djecu. Dobri roditelji komuniciraju međusobno zbog dobrobiti svoje djece. Dobri roditelji ne pričaju loše jedno o drugom i ne bore se za naklonost djeteta, jer obrazovanje nije natjecanje nego čast. Dobri roditelji su svjesni da djeca, ma koliko bila mala, sve znaju, jer osjećaju svijet oko sebe mnogo više i intenzivnije nego odrasli.

Ne znam hoću li ikada imati svoju djecu. Ili ću odgajati tuđu. Ili ću voljeti tuđu kao da su moja. Ali, znam jednu stvar. Ne izrastaju djeca u loše ljude zbog loših brakova, nego zbog loših roditelja. Ne može dobar brak zamaskirati lošeg čovjeka, niti loš brak može uništiti dobrotu u čovjeku. Zato i danas volim i poštujem svoje roditelje. Bilo nam je teško. Preživjeli smo. Ne znam još uvijek koliko toga smo prošli i međusobno oprostili jedni drugima. Ja radim na tome. Zato nam želim da dolazeće desetljeće bude pitomije nego prethodno, jer kad najgore prođe jedino što nam  preostaje je bolje sutra.