Biti moguć u nemogućem

Biti moguć u nemogućem

Koronavirus, na sreću svih nas, barem za sada gubi na snazi i nestaje. Barem u Europi.

Gledam ljude oko sebe. Čini mi se kao da se budimo iz zimskog sna te poput novorođenih slončića ulazimo na staklenim nogama ponovo u život. Željeli mi to priznati ili ne, strah se i to na svim razinama uselio u ljudske duše. I ne izlazi tako brzo. Istodobno se zbrajaju ljudski gubici i materijalne štete. Uspjeli smo ugroziti sami sebe, planet Zemlju i sve što na Zemlji nastaje. 

Slažem se s onima koji tvrde da je ljudska vrsta postala ohola i agresivna, uvjerena da sve rješava tehnologijom i nadzorom. Da li je u tome i uspjela?

Moderna globalna pandemija, koja je u dva – tri tjedna podigla rampe na granicama svih zemalja i prizemljila avione svih brzina i veličina, poredavši ih na pistama međunarodnih zrakoplovnih pista poput izložaka na nekom mega zrakoplovnom  mitingu, učinila je svoje. Na svu sreću ipak nije zabilježila razorne ljudske posljedice poput španjolske gripe koja je u razdoblju od ožujka 1918. do lipnja 1920. zahvatila 500 milijuna ljudi i pokosila njih 50-tak milijuna. 

Ali je zato ova današnja počela kositi – gospodarstvo stvarajući novi tip straha i neizvjesnosti. Gospodarstvo, koje je počelo iskazivati i neke svoje čudne, ne baš toliko vidljive slabosti. Jest, tzv. ”bezkontaktno” naoko ubrzava život i poslovanje, ali ne može sve, baš sve počivati u ”oblaku” iliti ”cloudu”. ”Bezkontaktno” je i dovelo do uljuljkivajućeg efekta ”protočne ekonomije” u kojem puno toga prolazi kroz račune, a malo toga ostaje u konačnici u blagajni. Simbolički i stvarno na svim razinama i u svakom pogledu. Jer kad ”zagusti”, između ostalog ne možeš jesti primjerice ”cloud” već konkretno – ribu, meso, voće i povrće. I udisati svjež zrak odnosno primati energiju koja se u njemu nalazi.

Formula za preživljavanje je i nadalje – jednostavna. Živi primarno od materijalnog, a sekundarno (između ostalog i komunikaciju) vodi virtualno. Nikad ne zanemarujući direktni ljudski kontakt kao prapočelo odnosno čovjeka kao ishodište. Po tko zna se koji put do sada okrećemo ponovo sami sebi. I ne činimo to reda radi. Nisu više takva vremena.

Kultura trijumfalizma i hedonizma pod svaku cijenu 

U nama je, dakle, početak i kraj smisla postojanja i rješenja. Nas samih, naših obitelji, naše šire zajednice, svijeta u cjelini. Kopka me uvijek isto pitanje: Zašto onda kao ljudska vrsta, odnosno pojedinci ne postižemo u većinskom dijelu ono što želimo i što bi trebali? Iskustvo pokazuje da je to stoga što se ipak negdje u dubini naše duše, našeg sebstva – bojimo. Da, dobro ste čuli – strah nas je. Prvenstveno od neuspjeha (čitaj: neshvaćanja) tj. kako će taj neuspjeh biti promatran i doživljen u našoj okolini. Ne dakle u nama samima, jer nam je važnije kako izgledamo u očima drugih, a ne u vlastitim, stvarajući time sami sebi umjetne, a ne stvarne potrebe. Gutajući uspješnice koje nam nude mediji, zaboravljamo da je računovodstvo neuspjeha uvijek daleko bogatije od računovodstva uspjeha.

Evo stoga misli o uspjehu dvojice uspješnih i dokazanih lidera.Thomas Watson, utemeljitelj IBM-a jednom je ustvrdio da si trebamo dopustiti dvostruko više neuspjeha ako želimo uspjeti, a Lewis Lehr, bivši je predsjednik 3 M Corporationa poentirao rekavši da ako ne doživljavamo neuspjeh, to upućuje da ne radimo ništa. Jer, ako ne radimo ništa, ne možemo tada doživjeti uspjeh. Zašto je to baš tako?  Zato jer živimo u modernoj kulturi trijumfalizma i potom hedonizma pod svaku cijenu. Kulturi koja glorificira prva, potom usputno spominje druga, a počesto minorizira treća i ostala ostvarena mjesta odnosno rezultate. Kulturi koja nas je značajnim dijelom dovela u ovo stanje. Potiskujući u našim mislima činjenicu da bez upravo ”tih ostalih mjesta” i samo pobjedničko postolje postaje  – beskorisno.

Nikako da shvatimo da je ljepota u suživotu i cjeloživotnom zajedničkom putovanju, a ne samo i isključivo u trijumfalnom individualnom presijecanju pobjedničke vrpce pod svaku cijenu. I ludiranju koje poslije toga slijedi.

I to upravo tako i iskomunicirajmo prvo sebi, a potom svima ostalima u svakoj mogućoj prilici. Na način da nam to postane ključno usmjerenje i iz dana u dan način života (novi obični lifestyle).

Važnost ponavljanja 

U svojoj knjizi ” Snagom uma”  američki autor Tony Buzan, govoreći o čarobnim svojstvima moždanih stanica, podsjeća da ponavljanje misli smanjuje biokemijska opiranja ponovnom pojavljivanju te misli. Stoga ćemo biti uporni u – ponavljanju.

Gary Zukav je, pak, jasno podcrtao da putovanje k duši kreće s razumijevanjem, da nas kao ljudsku vrstu automatski privlači stjecanje moći. Do moći se dolazi kad pojedinac teži zadovoljavanju umjetnih potreba (podsjetimo se: onih istih potaknutih našom željom da budemo prvo priznati u očima drugih, a potom nas samih)  pri čemu dolazi do neočekivanog obrnutog efekta. Naime, u nastojanju da se na taj način osjećamo bolje pod svaku cijenu, kontrolira nas preplašeni dio naše ličnosti. U trenutku kad to ostvarimo tj. osjećamo se bolje, osjećamo se u konačnici  – sputano.

Prirodno rješenje je u autentičnoj  snazi koja nastaje kad težimo zadovoljavanju autentičnih potreba iz ljubavi, a ne iz straha. Tako dolazimo po Zukavu do autentične ličnosti koja je smjerna, sposobna da u djelima svakog čovjeka vidi dušu utjelovljenu na zemlji, koja se uz duboko poštovanje odnosi prema životu u svim oblicima. Naglašavam smjerno, a ne ponizno tj. ne saginjući se pod svaku cijenu kako bi se dodvorila drugima. Autentična snaga počiva dakle na harmoniji, suradnji i darežljivosti i, ponavljam, iskrenom poštivanju života.

Koji nam alati stoje na raspolaganju? 

Kako ćemo sve prepoznati? Kako i odakle početi? I kako na kraju nastojati nositi se ravnomjernije s takvim izazovom? Putem niza pitanja kao jednog od najmoćnijeg čovjekovog alata spoznaje samog sebe – dakle i  umjetnog i autentičnog dijela našeg ja. I, naravno, odgovora i poteza koje ćemo iz tih odgovora povući. Sve, baš sve polazi od nas kao jedinki.

Za primjer navesti ću samo neka moguća pitanja koja možemo postaviti sebi krajem svakog tjedna ili kad god nam je to zgodno. 

Ne ograničavajmo se samo na ova, slobodno si postavimo i druga pitanja do kojih ćemo zasigurno doći. Odgovarajmo si koliko možemo i koliko znamo, ali nemojmo posustati.

Nije poanta u jednokratnom ispunjavanju križaljke, već u trajnom procesu promišljanja i djelovanja:

  • Što mi znači poštivati sebe, a da se ne osjećam narcisoidno?
  • Što mi znači poštivati druge, a da im se ne dodvoravam pod svaku cijenu?
  • Što mogu naučiti iz svojih reakcija?
  • Da li sam razmišljao i o zlu kao odsutnosti ljubavi i da se prvo mjesto na kojem treba eliminirati zlo nalazi upravo u meni?
  • Kako svoje preplašeno stajalište mogu promijeniti u ljubav?
  • Do koje sam najvažnije spoznaje o sebi došao tijekom proteklog tjedna?
  • Koje sam umjetne, a koje autentične potrebe otkrio kod sebe tijekom proteklog tjedna?
  • Koje su me od ovih potreba najviše iznenadile?
  • Da li sam bio  – autentično snažan tj. da li sam reagirao iz ljubavi ili, pak, iz straha?
  • Koje su moje ovisnosti ( primjerice: hrana i alkohol preko mjere, pažnja pod svaku cijenu i ……) i kako se njih mogu riješiti?
  • Koliko su moje misli realne i pozitivne i kako mogu na njih utjecati da budu poticajne, ako to sada nisu?
  • Kako moje misli utječu na moje tijelo i zdravlje?
  • Da li sam razmišljao o svojoj duši kao mojoj razvojnoj biti? Ako da, kakva je i što moja duša želi?
  • Kako moja duša utječe na moj život?
  • Koliko sam u svemu ustrajan i kako mogu poboljšavati iz dana u dan svoju ustrajnost da se osjećam uvijek sve bolje i bolje?

Uputno je bilježiti odgovore i uspoređivati ih iz tjedna u tjedan te sagledavati napredak koji iz tih sagledavanja proizlazi. Učimo se pritom strpljivosti i pozitivi, jer, slikovito rečeno, trčimo maraton, a ne utrku na 100 metara.

Mi smo – Svemir 

I lišavajmo se postupno, kako zna reći Drago Plečko, svojih i tuđih licemjerja. Neke stvari valja kako vidite stalno ponavljati, jer uslijed siline dnevno ponuđenog u prostoru naše osobne percepcije sve češće od drveća ne vidimo šumu i obrnuto. Priznajem, to nije tako atraktivno kao glumiti razuzdanost i hedonizam pod svaku cijenu.

Koja je alternativa? Novo zatvaranje života na šest mjeseci, potom na godinu dana i tako dalje redom dok nam nekadašnji apsurdi ne postanu životna svakodnevica, a recimo današnja sloboda kretanja i života  – apsurd.

Sa svim psihološkim i socijalnim posljedicama koje smo u ova tri mjeseca okusili samo u formatu aperitiva. Stoga, da li smo kao pojedinci i čovječanstvo nešto naučili iz svega što smo u protekla tri mjeseca proživjeli? Nisam siguran. Ali sam siguran da nam ne treba ponovo neka daljnja španjolska gripa 21. stoljeća.  Ni stvarno, ni preneseno. Ni ljudski, ni gospodarski. Ni strahovi koji se iz takvih ugroza stvaraju.

Ne mogu ništa učiniti kao pojedinac?! Nije točno. Ono što je u svakom od nas, postoji i u svijetu oko nas. Svaka je duša odgovorna za cijeli svijet. Jer, svi Mi smo Svemir – Svemir smo svi Mi. 

Za početak, za one koji ne znaju ili pak to zaborave kad pročitaju  – Mi i Svemir smo na istoj frekvenciji. Ne čini vam se baš realnim? Imate li neko bolje pojašnjenje i prijedloge ? Rado ću ih čuti i podijeliti s vama. Po meni osobno nadahnuto usmjerenje za takvo danas i novo sutra slikovito daju stihovi besmrtnog pjesnika Mike Antića:

‘’Pitaš se: što je suština?
Biti moguć u nemogućem.
Pitaš se: što je cilj?
Tvoja spremnost da kreneš.
Pitaš se: gde je kraj?
Na kraju tvoga pitanja.
Kad uobličis misao,
uobličićeš beskonačno.”

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp