“Pravi umjetnik nije onaj koji je inspiriran, već onaj koji inspirira druge” rekao je svojedobno legendarni Salvador Dalí.  Svojim je kistom oslikavao svoje skrivene snove te svoje najdublje strahove i tajne kako bi ih na taj način podijelio sa svijetom. Nešto što bi samo po sebi trebalo ostati skriveno, izlazilo je van kroz njegova djela i tako od skrivenog postalo razotkriveno cijelome svijetu.

Koje bi se god slike pojavile u njegovoj podsvijesti, on bi ih s velikom preciznošću ostavljao na platnu. Navodno je čak znao podučavati umjetnost u ronilačkom odijelu kako bi studentima približio svoju viziju umjetničke slobode. Mnogi su ga kritizirali, proglašavali ekscentrikom i čudakom, a njegov jedinstven umjetnički izričaj vulgarnim. Ali to ga nikada nije spriječilo da nastavi sa svojim radom i vrlo posebnim umjetničkim izričajem i slijedi (ne)mirno dalje svoj životni put.

Osim slikanjem, bavio se skulpturom, fotografijom, filmom, pisanjem, dizajnom, čime sve ne. Kreativnost i imaginacija nemaju granica i manifestiraju se na razne načine. Osmislio je telefon čija je slušalica bila u obliku jastoga i sofu u obliku usana glumice Mae West koja ga je fascinirala svojom ljepotom i senzualnošću. Njegov utjecaj na suvremenu umjetnost nedvojbeno je, to danas sa sigurnošću možemo reći, jedan od najupečatljivijih. “Ja nisam čudan, ja samo nisam normalan.”, govorio je za sebe, uvijek se spremno šaleći na svoj račun. Nije mu trebala droga, jer je znao reći kako je on sam po sebi već dovoljna droga. “Inteligencija bez ambicije je kao ptica bez krila.”, ponavljao je. A njemu je, hvala Bogu, nije nedostajalo. Kao mali prvo je htio biti kuhar, zatim Napoleon te su od toga dana nadalje njegove ambicije samo rasle i rasle.

Živeći stalno u sjeni svog pokojnog brata, morao se posebno dokazivati, koliko pred svojom obitelji i bliskim ljudima, toliko i pred svojim profesorima i suvremenicima, sve dok svi oni nisu napokon shvatili da Dali ima neviđen dar filozofske percepcije i svoj neponovljiv umjetnički izričaj… 

Nikada nije sebe ni zbog čega krivio. Naprotiv. Životne pogreške smatrao je nečim svetim, jer iz njih, kako je smatrao, možemo puno naučiti. “Greške ne možemo ispraviti, već ih samo treba znati razumjeti”, govorio je. Istina. Treba ih znati sebi objasniti kako bismo iz njih nešto naučili i nakon svake od njih bili pametniji.

Obožavao je biti u društvu ljudi koji ne misle o svemu kao on, već upravo suprotno od njega. Ničiji ga stavovi nisu ugrožavali. Naprotiv. Svatko tko istinski voli i živi sebe i svoj život ne dozvoljava nikome da ga izbaci iz njegovih cipela. Svatko ima svoj životni put i ne bismo se nikada smjeli osjećati ugroženo zbog tuđih stavova i životnih stilova.

Njegova je mašta bila poput najbogatije riznice slika, motiva, koncepata, zvukova, oblika i boja u nekom čudnom nesavršenom skladu, u nekoj posebnoj harmoniji namjerno izbačenoj iz ravnoteže. Njegova su djela zaustavljeno vrijeme u nekom svemirskom, bezvremenskom plesu punom zaustavljenih koraka i iskrivljenih satova i kazaljki koje Salvador Dalí  nikako nije volio.

Nadrealizam ne taktizira. On je vrlo eksplicitan i ponekad zastrašujuće destruktivan. Ali, tendenciozno destruktivan. Naime, on uništava i nemilosrdno odstranjuje samo ono što smatra ograničavajućim po našu osobnu viziju svijeta koju pokušava osloboditi svih okova.

Upravo zato volim Salvadora Dalija, jer mi poklanja slobodu u trenucima kada mi ju ovaj svijet na bilo koji način pokušava oduzeti. Upravo zbog toga se često vraćam njegovim umjetničkim ostvarenjima i zapisima. Uvijek mi donese neku novu zanimljivu poruku i uljepša mi dan…

Rađamo li se kao autori i umjetnici ili to postajemo tijekom života?
Oduvijek me posebno zanimao nečiji izričaj i put kojim je autor došao do njega. Riječi su za mene nešto posebno, podrazumijeva se. A slike ponekad doista govore više od riječi i zato ostavljaju tako snažan dojam na mene. Iz njih tišinom progovara toliko riječi, zato ih volim. A, osobnost poput Dalija je nešto što mi posebno imponira. Kada proučavamo neko djelo, teško ga je izdvojiti iz konteksta biografije autora. Tada saznajemo kako se isprepliću njegov životni i umjetnički put, tvoreći mozaik jednog života punog davanja. Jer, umjetnost je čisto darivanje sebe svijetu. Umjetnost je iskaz ljubavi prema svima koji će u njoj uživati. Kada mi se svidi i kada me dotakne nečije djelo, automatski me zanima kako je i u kakvom okruženju pojedini autor živio, kako je razmišljao. Tek saznavši sve te pojedinosti možemo bolje razumijeti njegova djela. Eto zašto uvijek gledam cjelokupnu sliku, smještajući djelo u krilo njegova autora i njegova životnoga puta koji je često pun iznenađenja poput najuzbudljivijeg romana..

Svatko se divi nečemu drugom i nekome drugome iz nekog njemu ili njoj znanog razloga. Svaki je autor kao i svaki čovjek neponovljiv original. Upravo zbog toga nikada nisam podnosila stavljanje u isti koš kao praksu obilježavanja autora s bilo kojeg područja djelovanja. To je krajnje neprimjereno, ne samo kada govorimo o autorima nego i o ljudima općenito. No, to čine samo površni, ograničeni i neuki ljudi koji nikada neće moći shvatiti veličinu stvaralačkog duha jednog Salvadora Dalija i njemu sličnih velikana.