U „mračnome“ srednjem vijeku, tamo negdje u drugoj polovici 13. stoljeća, živjela je jedna svestrana ženska po imenu Alice Kyteler. Alice je bila prilično okretna poduzetnica, pomalo vizionarka, a pomalo, što bi danas rekli, sponzoruša. Naime, udavala se četiri puta u vremenu koje je bilo daleko ispred (ili iza, kako se već uzme) Elizabeth Taylor ili neke slične suvremene dame koja je u žaru strasti nekoliko puta rekla sudbonosno „da“.

Ono što se iz njezine šture biografije dade naslutjeti jest da se mlađahna Alice iz ljubavi udala samo prvi puta te ju je mladenački ushit ubrzo katapultirao u posvemašnje razočaranje. 

Nakon toga prizvala se k pameti, shvatila da je s muškim živjeti teško – i ovako i onako – a lakše ga je trpjeti kad je dobro „natovaren“, pa je svaki sljedeći od njezina četiri braka bio financijski isplativiji od prethodnog. Prpošna i znatiželjna kakva je bila, nije voljela sjediti doma i dokoličariti sa susjedama, pa je odlučila otvoriti gostionicu. 

Da joj bude veselije, a usput se i zaradi.

Zahuktalo se u toj kamenoj kući u Kilkennyju dobrano, uvijek je bilo domaćeg piva za popiti i friškog gulaša za pojesti. A nije manjkalo ni pjesme, kojoj bi se rado pridružila i gazdarica. Ukratko, voljeli su mnogi kod nje svratiti i ostaviti koju novčanicu više.

Ne treba posebno isticati kako je ova srednjovjekovna poduzetnica svojim slobodoumnim načinom života navukla bijes zabrinutih sugrađana.

I eto đavla, što je gostionica bolje poslovala, to su revnije brižni građani motrili vižljastu Alice, ne bi li joj krhka duša stranputicom krenula. Nezadovoljstvo tih manje sretnih dušebrižnika prokuhalo je k’o gulaš u njezinom loncu i jedno jutro, kad više nisu mogli podnijeti da bi širokogrudna Alice mogla izbjeći rajska blaženstva, optužiše našu junakinju za vještičarenje.

I tako se Alice Kyteler, kći normanske trgovkinje, našla na drvenoj klupi s koje se morala valjano opravdati kako nije s vragom šurovala, strastveno mu se podala i još mu k tome tikve posadila.

Promoćurna goropadnica ubrzo je shvatila da onima koji su je odlučili pravovaljano kazniti ni sveti Petar s nebesa ne bi dokazao da je nedužna te je podmitila stražara i umaknula iz tamnice, netom nakon što je osuđena na lomaču. Od tada joj se gubi svaki trag, barem u povijesnim noticama. No, ne sumnjamo da se snašla gdje god da je otperjala, nakon što je svojim tužiteljima dobrano soli na rep stavila.

To je ukratko ono što sam o njoj saznala (uz malo pjesničke slobode) dok smo u sjedili u Kytelers Innu – jednom od najstarijih irskih pubova, koji datira iz 13. stoljeća, kada ga je otvorila čuvena Alice Kyteler, prva žena u Irskoj koja je osuđena za vještičarenje.