• Draga Petra, kako to da si se svojedobno odlučila baš za studij arhitekture?

Oduvijek sam znala da su moje težnje vezane uz likovnost, ali sam se dugo premišljala što točno upisati. Htjela sam sve od Grafičkog, Tekstilno – tehnološkog fakulteta, Akademije likovnih umjetnosti, pa do arhitekture. Sada bih rekla da je prevladao obiteljski “nježni” pritisak, poglavito sa strane moga oca Pavla koji je bio diplomirani inženjer strojarstva i veliki zaljubljenik u arhitekturu te je godinama za projekte mog ujaka, arhitekta Krznarića, izrađivao predivne makete. 

• Što ti se posebno urezalo u sjećanje iz tog vremena donošenja odluke u kojem ćeš smjeru krenuti’

 Sjećam se da mi je u to vrijeme mojih nedoumica stalno “usputno” ponavljao kako je i veliki Otto Reisinger studirao arhitekturu, pa je sada poznati karikaturist i tako sam upisala studij arhitekture. Zahtjevan je to fakultet i sigurno ne bih diplomirala da me nije zainteresirao, no sebe nikada nisam smatrala arhitekticom. Možda bi, gledajući iz današnje perspektive, studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu bio znatno primjereniji izbor za mene. 

• Nakon diplomiranja, 1997. godine zaposlila si e u GSKG-u i ubrzo dala otkaz. Što te motiviralo u tvojoj odluci da napustiš sigurno radno mjesto i prihode te kreneš u neizvjesne poduzetničke vode?

Prvi posao nakon diplome bio je u GSKG-u, a nakon dva mjeseca i mjesec dana otkaznog roka, na zgražanje bližnjih, dajem otkaz na “sigurnom” radnom mjestu. Tom sam svojom odlukom i sebi i drugima vrlo jasno pokazala da sam već u startu shvatila da sigurnost i prazno srce nikada neće biti moj put. Tu već sramežljivo počinje vrludanje po nepoznatom terenu, izvan područja arhitekture te se prijavljujem na natječaj za modnu ilustraciju i dizajn koji organizira Večernji list te dijelim prvu nagradu. 

Sjećam se da mi je tu vijest osobno prenijela naša velika modna kritičarka, sada nažalost pokojna, Ana Lendvaj i da sam bila beskonačno ushićena zbog toga. 

• Kako je dalje tekla tvoja karijera na slobodnom tržištu?

Nakon par godina pokušaja i traženja zaključujem da je jedina čestica arhitekture kojom se želim baviti upravo arhitektura interijera. Tada projekti interijera, pogotovo za privatne prostore, nisu bili toliko traženi kao danas, pa je arhitektonski biro specijaliziran za interijere bilo gotovo nemoguće naći. Bila sam presretna kada sam se uspjela zaposliti u birou u kojem su  90% poslova bili interijeri. Projekti su tada bili neusporedivo manje obuhvatni nego danas, a investitori neusporedivo manje zahtjevni. Bez obzira na to, to su bile značajne godine u kojima sam naučila temelje poslovanja i savladala sve korake od izmjere do završetka projekta i, što je bilo najvažnije, teškog srca sam se odrekla rajšine i rapidografa i prešla na kompjuter.

• Godinu dana boravila si u New Yorku. Kako si završila u SAD-u i da li si za vrijeme tvoga boravka u SAD-u uspjela raditi u struci?

 Moj suprug Marin Roje dobiva priliku ići na postdoktorat na Columbia University te odlučujem dati otkaz i pridružiti mu se. Otišli smo bez previše planova, na godinu, dvije ili za stalno. Sve  mogućnosti bile su otvorene. Bila je to predivna godina, a New York je preko noći postao jedan od meni najdražih gradova. Tu nastaju, još nespretno tehnički izvedeni, crteži koji su mi idejno još dan danas temelj za neke radove. Ono što je još važnije, u tom stvaralačkom procesu otkrivam da mi crteži pune srce i ljubav je počela. Neumorno sam crtala cijelu godinu i do danas nisam prestala. Prijavljujem se na natječaj za vizualni identitet 75 godina National Symphony Orchestra, Washington i dijelim prvo mjesto. Zbog privatnih razloga odlučujemo se vratiti u Zagreb nakon prve godine.

• Po tvom povratku iz SAD-a, odlučila si krenuti s vlastitom arhitektonskom tvrtkom. Ali, tvoja ljubav prema crtanju nije nestala. Naprotiv…

Da. S mojom kolegicom Ivanom Gagro osnivam studio za uređenje interijera koji radi već 15 godina. Cijelo to vrijeme, paralelno s poslom, popodneva i večeri provodim crtajući. 

Crtam logotipe, ilustracije, uzorke za tapete i tkanine, tipografiju. Ponekad se radi o nečemu što je vezano za posao kao, na primjer, dizajn tepiha za neki prostor koji uređujemo, ali većinom je to čisti užitak bez određene svrhe i korisnika, čista potreba koja se svakodnevno javlja u meni i moja velika ljubav. 

• Divno je čuti da netko slijedi svoje srce i svoje snove, kao što to činiš ti. Kakva si još priznanja dobila za svoje radove i koji su ti budući planovi?

Godine 2016. dobivam nagradu od Type Directors Club-a, New York i uvrštena sam u knjigu najboljih fontova te godine. Sada, baš nekako u trenu kada sam počela osjećati zasićenje nakon 15 godina istog posla, otvorile su se neke nove mogućnosti i potencijalne suradnje, pa se nadam da će mi se možda u skorije vrijeme ova moja strast pretvoriti u nešto konkretnije te da ću tada možda moći raditi ono u čemu doista najviše uživam.    

• Od srca ti želimo da tako i bude, a mi ćemo uvijek s radošću na portalu Epoha objaviti vijesti o tvojim novim uspjesima. 

Hvala vam svima od srca na ovim lijepim željama. I ja vama od srca želim da portal Epoha nastavi donositi zanimljive priče o kreativnim i uspješnim ljudima koje ne možemo vidjeti u ostalim medijima, kao i izvrsne članke koji odmaraju i informiraju čitatelja, umjesto da ga opterećuju, kao što to čini većina mainstream medija.