Kada neka tvrtka govori o svojoj poslovnoj filozofiji, o svojoj komunikacijskoj strategiji, svojoj misiji i viziji, ona zapravo govori o tome koje poruke želi upisati u našu podsvijest kako bi putem tih subliminalnih poruka s nama mogla što uspješnije manipulirati.

Kada bi nam netko iznenada rekao – zamislite jednu boju , većina ljudi zamislila bi crvenu boju koja je topla, glasna, strastvena i općenito vrlo aktivna boja koja pobuđuje naše emocije i simbol je ljubavi, požude i hrabrosti. Kada bi nam, pak, netko rekao da zamislimo jedan komad namještaja – većina ljudi zamislila bi stolicu ili fotelju, jer volimo taj osjećaj ugode, opuštanja i obnavljanja energije koji nam pruža pomisao na trenutke sjedenja. A, kada bismo morali pomisliti na neki cvijet, većina ljudi najprije bi pomislila na ružu – taj vječni simbol ljubavi. Uvjetovani smo razmišljati na sličan način. U našu podsvijest od malih se nogu upisuju poruke kojih često nismo niti najmanje svjesni, o tome što je poželjno, a što ne, što je lijepo, a što manje lijepo. Naučeni smo šablonizirano promatrati i vidjeti svijet, tako da svatko tko taj isti svijet gleda nekim svojim očima biva proglašen čudnim samo zato što je iskočio iz te društveno uvjetovane šablone mišljenja i djelovanja u skladu s tim mišljenjem.

A, na što najprije pomislimo kada netko spomene Coca-Colu? Sasvim sigurno na ugodno osvježenje i na uživanje u životnim radostima, na ljepotu života kojeg valja slaviti i radovati mu se u nezaboravnim trenucima s obitelji i prijateljima. Coca-Cola nam definitivno poklanja i pjesmu, i ples i zajedništvo koje ne poznaje mržnju ni bilo koji oblik diskriminacije. Tako smo naučeni misliti kada je Coca-Cola u pitanju. Tako su nas naučile misliti komunikacijske poruke Coca-Cole koje su se godinama utiskivale u našu podsvijest.

Kada neka tvrtka govori o svojoj poslovnoj filozofiji, o svojoj komunikacijskoj strategiji, svojoj misiji i viziji, ona zapravo govori o tome koje poruke želi upisati u našu podsvijest kako bi putem tih subliminalnih poruka s nama mogla što uspješnije manipulirati. Sadržaj našeg uma često nije naš izbor, već se jednostavno dogodio. Sve čemu smo izloženi tijekom života naš um neprestano upija. Možemo li onda, znajući to, kontrolirati naš um? Indijski jogi, mistik i poznati autor Jaggi Vasudev poznatiji kao Sadhguru ne vjeruje da je to u potpunosti moguće, izražavajući se na vrlo duhovit način o našem umu, savjetujući nam da ga naučimo koristiti prema potrebi, a ne da živimo uronjeni u njega. Informacije kojima smo izloženi postaju dio nas i mi živimo dalje s njima ne znajući kada će nam neka od njih biti od koristi. No, to ne mora biti tako loše, ako naučimo koristiti naš um na pravi način. „Svatko od nas ima kantu za otpad koju koristimo kada nam treba, ali nitko od nas ne živi u njoj. Na sličan bismo način trebali naučiti koristiti i naš um. Trebali bismo naučiti otvoriti ga kada to želimo i zatvoriti ga kada želimo.“ (Sadhguru).

Eros i Thanatos

Dr Joseph Murphy na vrlo je jednostavan način objasnio funkcioniranje našeg uma: „Imamo samo jedan um, ali on djeluje na dvije razine od kojih svaka ima svoje načine djelovanja. Jedan je objektivni um ili naša svijest, a drugi subjektivni um ili naša podsvijest, u klasičnoj psihologiji poznatiji kao svjesno i podsvjesno djelovanje uma.“ Ono što posebno zanima naše komunikacijske stručnjake je upravo podsvjesno djelovanje našeg uma i učinit će sve da tim zaobilaznim putem dođu do određene društveno uvjetovane reakcije kod što većeg broja pripadnika potrošačke populacije.

Kada se u Australiji 80-ih godina prošloga stoljeća pojavio kontroverzni oglas Coca-Cole na kojem su kocke leda skrivale riječ sex te sliku ženskog profila koji se naginje prema muškom spolovilu u erekciji, kompaniji je bilo teško to zanijekati, pa je njihov izgovor bio da se dizajner malo našalio s njima na jedan loš i neprihvatljiv način, kako bi kasnije taj oglas bio povučen iz komunikacijskih aktivnosti Coca-Cole na australskom tržištu. I nije to prvi put da je sex kao riječ bila skrivena u Coca-Colinim oglasima, jer u bogatoj oglašivačkoj povijesti te tvrtke, znalo se to dogoditi i prije toga, što je vidljivo čak i u jednom starom Coca-Colinom oglasu na kojem se riječ sex može iščitati u kosi žene koja je na oglasu.

Subliminalne poruke kojima smo izloženi najviše apeliraju na našu žudnju za životom, ljubavlju i strašću, ali kako naš mozak nije osjetljiv samo na poruke koje u sebi skrivaju reproduktivno ponašanje ljudi, već i na simbole smrti, nije ni čudo da mnogi oglašivači posežu za taktikom skrivanja simbola koliko seksa, toliko i smrti u svoje tržišne poruke. Za tom su taktikom najviše posezali proizvođači cigareta (Benson&Hedges, Camel, Kent,…) i alkoholnih pića (Absolut Vodka, Calvert, Campari, Gilbey’s London Dry Gin, Heineken, Van Gogh Vodka, Windsor Canadian,…) u čijim oglasima su se često mogu naći simboli seksa u obliku dijelova ljudskog tijela, zatim sama riječ sex, kao i lubanja kao najčešće korišten simbol smrti koji se iznenađujuće dobro prodaje na tržištu subliminalnih poruka, jer navodno potiče ljude na razmišljanje o prolaznosti života, inspirirajući ih na beskompromisno uživanje u sadašnjem trenutku. No, spomenutom trendu subliminalnih poruka nisu odoljeli ni Burger King, Land O’ Lakes, Inc., Magnum, Inc., Subway, The Walt Disney Co, kao ni brojne druge tvrtke koje se povremeno također odlučuju na ovaj način tržišnog komuniciranja.

Naša podsvijest obožava primati vizualne poruke, jer vidi svijet u slikama. Te poruke probijaju se do naše svijesti filtrirajući usput sve prikupljene informacije dijeleći ih na one koje predstavljaju društveno prihvatljivo ponašanje te na one koje predstavljaju društveno neprihvatljivo ponašanje kako bi ono što je društveno prihvatljivo i sami usvojili, a ono što je društveno neprihvatljivo pretvorili u svoje želje i potrebe koje će, ako ne na neki drugi način, moći zadovoljiti konzumirajući pojedine proizvode uz koje su vezane gorespomenute skrivene poruke.

Poznati logotipi sa skrivenim porukama

Svatko može u svakome od logotipa vidjeti što god poželi, ali neke su poruke doista namjerno i s vrlo jasnim ciljevima skrivene u nekima od njih. Primjera je doista bezbroj i svaki je od njih na svoj način intrigantan.

Poznato je da brojni logotipi nisu samo logotipi, već da u sebi kriju poruke kojima se vizualnim putem izravno obraćaju našem subjektivnom umu iliti našoj podsvijesti. Primjerice, logotip tvrtke Adidas predstavlja planinu kao simbol sportskih, ali i životnih izazova i uspjeha te visoko postavljenih ciljeva koje će pojedinac postići jednog po jednog, idući svojim putem korak po korak, stavljajući jednu nogu ispred druge, svladavajući putem jednu po jednu prepreku, koristeći Adidas-ovu sportsku opremu. Amazon, pak, svojim logotipom jamči zadovoljstvo svojim kupcima (osmijeh kojeg formira žuta strelica) te jamči da se putem te internetske trgovine može u vrlo kratkom roku nabaviti sve što poželimo, od a (gdje počinje strelica) do z (gdje završava strelica). Apple-ova jabuka, pak, mnoge ljude podsjeća na biblijsku priču o zabranjenom voću sa stabla spoznaje dobra i zla. A, spojimo li dva ogriska popularne jabuke na način da su nagnuti jedan prema drugom, pred nama će odjednom biti ni manje ni više nego izvanzemaljac.

Camel je u svoju devu vješto sakrio muškarca (neki kažu i muškarca s erekcijom) vjerojatno želeći tim vizualnim efektom podsjetiti na pustolovni duh svojih potrošača, ali i na njihovu tobožnju potentnost. Joe Camel iliti Old Joe bio je Camel-ova maskota od 1987. do 1997. godine. Prisjetimo li se na čas te maskote, primijetit ćemo da je njegov lik, osim što predstavlja snažnog mišićavog muškarca s glavom deve, stiliziran na taj način da njegov nos nemalo podsjeća na golemo muško spolovilo nehajno naslonjeno na goleme testise (donji dio njegova lica).

Na stranici za prijavu i registraciju na popularnu društvenu mrežu Facebook koja je također dio cjelokupnog vizualnog identiteta te tvrtke, spajanjem 13 ikonica koje predstavljaju FB umreženike mogu se dobiti dvije engleske riječi: spy (u prijevodu: špijun), navodno ne bez razloga i, naravno, sex. Dostavljačka tvrtka FedEx na prvi pogled ima logotip sastavljen samo od naziva tvrtke, ali pogledajmo još jednom i vidjet ćemo bijelu strelicu usmjerenu prema desno koja se smjestila između slova E i x, a koja simbolizira progresivnost i ekspeditivnost te tvrtke. Gillette-ov logotip također je naizgled sastavljen samo od slova, ali promotrimo li bolje, vidjet ćemo da su slova g, i i e oštro izrezana, podsjećajući svoje kupce kako se radi o jednom od vodećih brandova britvica za brijanje.

Tvrtka Procter & Gamble 80-ih godina prošloga stoljeća imala je zbog svog starog logoa velikih problema. Naime, neki ljudi u tom su logotipu vidjeli simbole sotonizma što je njihova konkurencija 90-ih godina iskoristila protiv njih navodno revitalizirajući te lažne i neutemeljene glasine kako bi im preotela kupce što je rezultiralo iscrpljujućim sudskim parnicama. Umorna od tih glasina o sotonizmu te želeći sačuvati svoj stečeni ugled, tvrtka je po ne znam koji put promijenila svoj logo odlučivši se odmaknuti od spornog Mjeseca i koristiti se samo početnim slovima imena tvrtke P&G, kako bi se 2013. godine Mjesec potiho ponovno pojavio u spomenutom logotipu, ovaj put na jedan suptilniji te nadasve suvremen i pomalo futuristički način, vežući se tako za svoje bogato naslijeđe.

LG-ov logo je od dva slova naziva tvrtke kreirao lice čovječuljka koji nam namiguje obećavajući nam ugodno iskustvo u korištenju LG-ovih proizvoda. Internetska inspirativna ploča zvana Pinterest namjerno u svom logou ima slovo P stilizirano u obliku pribadače, podsjećajući nas na preteču Pinterest-a – plutenu ploču za inspiraciju na koju smo raznobojnim pribadačama svojedobno izdvajali nešto što nam se činilo bitnim i zanimljivim, kako bismo danas to činili na internetu.

Poznati švicarski čokoladni brand Toblerone u svoj je logotip koji se sastoji od imena branda i planine Matterhorn inkorporirao simpatičnog bijelog medvjeda, odajući na taj način počast gradu Bernu iz kojega je Toblerone potekao, a koji je poznat kao grad medvjeda. Uostalom i sama ambalaža ima vrlo znakovit oblik trostrane prizme – podsjećajući i na taj način na planinu Matterhorn. Proizvođač tortilja čipsa i pripadajućih umaka Tostitos svoja je dva unutarnja slova T pretvorio u dva čovjeka koji umaču čips u svoj omiljeni umak koji zajedno s čipsom stoji na vrhu slova i umjesto točke.

Logotip poznate biciklističke utrke Le Tour de France na vrlo zgodan način u sebi skriva biciklistu koji vozi bicikl. Neki, pak, ljudi tvrde da se u logotipu tvrtke Walt Disney kriju zloglasne tri šestice… Svatko može u svakome od spomenutih logotipa vidjeti što god poželi, ali neke su poruke doista namjerno i s vrlo jasnim ciljevima skrivene u nekima od njih. Primjera je doista bezbroj i svaki je od njih na svoj način intrigantan.

Iluzionistička predstava zvana Shopping

Svaki je prodajni centar jedno veliko kazalište s jednom velikom pozornicom na kojoj su kulise vrlo vješto postavljene nakon pomne analize podsvijesti potrošača kao stalnih glumaca tih kazališta, pa je tako i predstava zvana Shopping, koja se tamo svakodnevno odvija, predstava čiji je scenarij pomno isplaniran i čiji glumci uvijek reagiraju točno onako kako bi njihov režiser želio.

Poznati svjetski stručnjak za analizu navika i ponašanja potrošača Herb Sorensen u svojoj knjizi Inside the Mind of the Shopper otvoreno priznaje da ništa što vidimo u prodajnim lancima, od pozicioniranja proizvoda do odluka koje donose potrošači, nije slučajno. Voće i povrće nisu slučajno na samom ulazu u svaki trgovački centar. Oni su tu kako bi kupci najprije ispunili svoju zadaću i kupili nešto zdravo za sebe i svoju obitelj, kako bi već na sljedećem koraku pred njih bili postavljeni proizvodi koji nisu toliko zdravi za njih, poput grickalica. Nakon što smo bili dobri prema sebi i mislili na svoje zdravlje, odjednom imamo osjećaj kao da sada s nekim proizvodima možemo i zgriješiti.

Proizvodi sa štetnijim sastojcima obično su postavljeni u razini naših očiju kako bismo ih što prije uočili i kupili, dok su oni kvalitetniji proizvodi obično na najdonjim ili najgornjim policama i kupci se nerado saginju ili skaču kako bi ih pronašli ili dosegli, a neki od njih doista su postavljeni previsoko – van dosega ljudi koji su niži rastom. Primjerice, zašećerene pahuljice bit će postavljene u razini naših očiju, dok će one zdravije biti skroz dolje ili skroz gore, skrivene od naših izravnih pogleda. Brandirani, pa samim time i skuplji proizvodi obavezno će biti pozicionirani također u razini naših očiju, dok će jeftiniji proizvodi biti skriveni od naših izravnih pogleda i morat ćemo se potruditi da ih nađemo.

Nadalje, svako malo pronaći ćemo male punktove s nabacanim grickalicama ili hladnjake s bezalkoholnim pićima, kako bismo ih uzeli onako usput, ulovljeni na prepad. Primijetit ćemo da su keksi obično postavljeni pokraj mliječnih proizvoda, ne bez razloga, kaže Sorensen. Još nešto, mliječni proizvodi koje svi kupujemo, obično su daleko od ulaza u prodajni centar, pa ćemo putujući do njih vjerojatno kupiti dosta onih namirnica koje uopće nismo željeli samo zato što su bile pozicionirane na način da se izravno obraćaju našoj podsvijesti. Trgovci su u stalnom iščekivanju naše impulzivne kupnje.

Morali bismo biti svjesni da se u prodajnim centrima s kupcima manipulira bojama, mirisima, zvukovima, imenima poznatih brandova i vješto postavljenim artiklima na strateški važnim mjestima, kaže poznati istraživački novinar i stručnjak za prehrambenu industriju Michael Moss, autor bestsellera Salt, Sugar, Fat: How the Food Giants Hooked Us koji se tijekom svoje dugogodišnje karijere posebno zalaže za zdraviji način prehrane potrošača diljem svijeta, savjetujući ih kako da ne nasjedaju na trikove dežurnih opsjenara koji iz nezdravih prehrambenih proizvoda stvaraju iluziju najpoželjnije moguće hrane. Jedan od njegovih savjeta kojima želi osvijestiti kupce da prestanu biti omamljeni i hipnotizirani lovci na nezdrave proizvode je i taj da kupac u kupnju mora obavezno ići sit i bistre glave, ali i taj da se uvijek mora držati svoje shopping liste od koje ne smije odstupati. „Prehrambeni giganti računaju na naše slabosti, poigravajući se s našim emocijama na svakom koraku“, kaže Michael Moss. Pravo je pitanje – kako pobijediti nekoga u njegovoj igri – na njegovu terenu?

Svaki je prodajni centar jedno veliko kazalište s jednom velikom pozornicom na kojoj su kulise vrlo vješto postavljene nakon pomne analize podsvijesti potrošača kao stalnih glumaca tih kazališta, pa je tako i predstava zvana Shopping koja se tamo svakodnevno odvija predstava čiji je scenarij pomno isplaniran i čiji glumci uvijek reagiraju točno onako kako bi njihov režiser želio. Jedino što u ovom kazalištu glumci ne dobivaju honorar za svoj rad, već sami plaćaju svoje sudjelovanje u tim opsjenarskim predstavama.

Nemoj misliti na Torticu

Nemam pojma što se događa, jedan je od stihova pjesme znakovitog naziva Hipnotiziran, koju je pjevao naš dragi Dino Dvornik. A, znamo li mi što se događa kada se s nama komunicira nekim skrivenim porukama i kada se želi utjecati na naše ponašanje putem ponavljajućih subliminalnih poruka? Jedan od najpoznatijih iluzionista svih vremena Harry Houdini na najjednostavniji je način objasnio iluzionizam: „Kada naše oči nešto vide i kada naše uši nešto čuju, naš um u to povjeruje.“

Svi se još jako dobro sjećamo Kraševe kampanje kojom su nas pokušali hipnotizirati da „ne mislimo na Torticu“, znajući kako će većina ljudi reagirati upravo suprotno i – pomisliti na Torticu kako bi je kasnije kupili, jer misli kad-tad postaju stvari. Svaka je stvar koju vidimo oko sebe u početku bila nečija misao.

Sugestivni muški glas u televizijskom spotu spomenute Kraševe kampanje govori: „Prekini sve što radiš. Udobno se smjesti. Opusti se. Nemoj misliti na Torticu. Diši duboko. Nemoj misliti na Torticu. Nemoj misliti na Torticu.“ A ženski glas na kraju spota govori: „Tortica – sad ili odmah.“. Dok slušamo te poruke u nas s tv ekrana zaleđenim pogledom gleda mladi naočiti wannabe iluzionist iza kojega krugovi formiraju vrtlog, a on sugestivno i u maniri pravog opsjenara drži Torticu na lančiću koji se njiše lijevo-desno pred našim očima, a njegova se glava počinje okretati uvlačeći nas sve dublje u vrtlog „ne razmišljanja“ o Tortici. U drugom nastavku toga spota prikazani su djevojčica, dječak i njihov pas pred televizorom koji pokraj sebe imaju mnoštvo Tortica. Gledajući hipnotički spot na televiziji, djevojčica ga komentira sljedećim riječima: „Koja glupa reklama“, istodobno automatski kao hipnotizirana posežući za željenom slasticom.

Bio je to vrlo iskren trenutak našeg oglašavanja – trenutak u kojem je oglašivač priznao da nas želi hipnotizirati i natjerati nas na kupnju nekog proizvoda. Oglašivač nas u svojoj „hipnozi“ namjerno nije tjerao da „mislimo na Torticu“, već da „ne mislimo na Torticu“, kako bismo upravo na nju pomislili. Jer, ljudi vole zabranjeno voće. Ako ih upozorimo da nešto nije dobro za njih ili da nešto ne čine, oni će učiniti upravo suprotno i posegnuti za „zabranjenim voćem“. Sjetimo se još jednom Adama i Eve i biblijske priče o zabranjenom voću:

Postanak 2,16-17: „Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: ,Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!’“ Svi znamo što je poslije bilo…

Misli su stvari. Svaka stvar koju vidimo najprije je morala biti nečija misao. Misli koje su kod nas dominantne formiraju naš unutarnji svijet, a naš izvanjski svijet samo je odraz našeg unutarnjeg svijeta.

Nedavno sam slučajno u jednoj publikaciji naišla na tiskani oglas za Jana Ice Tea čiji tekst glasi: Kad čuješ „Dečko, ‘ajde ohladi!“ iz hladnjaka osvježenje izvadi!. Ohladi i ti.“ Ovdje se također radi o vrlo sugestivnoj poruci oglašivača kojom nas želi hipnotizirati da svaki put kada čujemo stihove pjesme „Dečko, ‘ajde ohladi“ automatski odemo kupiti Jana Ice Tea. U ovom slučaju oglašivač koristi naredbu u svom komuniciranju koja će možda kod nekih ljudi doista i izazvati željeno ponašanje. Oglašivač bi se mogao dogovoriti s radio stanicama da puštaju poznatu pjesmu „Dečko, ‘ajde ohladi“, a kupci bi čim je čuju mogli kao hipnotizirani krenuti u potragu za ledenim Jana čajevima. Oglašivač nam jasno i glasno „naređuje“ što učiniti u određenom trenutku. U drugom tiskanom oglasu iz iste serije za isti proizvod istog oglašivača pojavljuje se sljedeći tekst: „Znaš li što učiniti ako ti se ne javi nakon vrućeg poljupca? Ohladi i ti.“ Oglašivač se i ovaj put poigrava temom toplo-hladnih muško-ženskih odnosa, ponovno nas podsjećajući na pjesmu Dečko, ‘ajde ohladi, želeći da tu pjesmu ponovno „čujemo“ u našoj podsvijesti te da kao hipnotizirani učinimo upravo ono što su nam rekli da nam je činiti u prethodnom oglasu iz te serije – upućujući nas tako da kupimo poznato nam osvježenje Jana Ice Tea.

Oglašivači kao opsjenari

Oglašivačka industrija je jednim velikim dijelom i industrija koja stvara iluzije, koja pred nas postavlja zamke u koje bismo trebali upasti, koja nas zapljuskuje zagonetkama koje bismo trebali riješiti na neke očekivane načine koji bi trebali biti u skladu s našim uvjetovanim načinom razmišljanja i djelovanja.

Oglašivačka industrija voli nuditi odgovore na pitanja koja ljudi svakodnevno postavljaju. Komunikacijski stratezi u stalnoj su potrazi za tržnim rupama i nekim novim pitanjima koja ljudi svakodnevno postavljaju, uz ona stalna već uvriježena. Ako, pak, tih pitanja na tržištu nedostaje, komunikacijski stratezi će se potruditi da ih lansiraju i osmisle, kako bi nam potom mogli ponuditi odgovore na njih. Osmislit će neki problem i nakon toga ponuditi rješenje za taj problem. Često će se raditi o problemima za koje nismo niti znali da postoje dok nas oglašivači na njih nisu podsjetili… Ali, uvijek će tu biti neko rješenje – neki proizvod bez kojeg ne možemo, a bez kojeg nismo niti znali da ne možemo i koji će nam „spasiti“ život.

Život je zagonetka

Koliko je, pak, pametno stalno nuditi odgovore na pitanja i rješenja za neke probleme? Svi znamo da ti odgovori ponekad nemaju veze s istinom, kao što rješenja za neke probleme nisu prava rješenja za spomenute probleme, već samo iluzije tih rješenja.

Nije ni David Copperfield doista nestao s pozornice i teleportirao se na havajsku plažu, kako bi već u sljedećem trenutku praćen dimnom zavjesom osvanuo među zapanjenom publikom, kao što niti jedan iluzionist nije doista rezao svoju pomoćnicu na dijelove. Ali, ljudi vole iluzije. Vole biti iznenađeni. Vole vjerovati u čuda i čudne podudarnosti. Vole vjerovati u nemoguće. Vole postavljati pitanja. I – vole kada ih se ostavi bez odgovora negdje između neba i zemlje, kada ostaju lebdjeti na valovima neriješenih misterija, na rubu znanosti, koliko god tvrdili da tragaju za egzaktnim odgovorima.

Mudri komunikacijski stručnjaci svojim će pitanjima dati putokaze našoj pozornosti u smjeru neke naše percepcije stvarnosti, dok će nas loši komunikatori učiti vidjeti svijet na njihov (društveno uvjetovan i podoban) način. Loši komunikacijski stratezi u nama pokušavaju razviti neku svoju percepciju, šabloniziraju nas po sebi, dok dobri komunikatori potiču razvoj naše osobne percepcije. Tržišno komuniciranje u velikoj je mjeri masovno šabloniziranje, a vrlo maloj mjeri obraćanje potencijalnim kupcima kao ljudima s pravom na individualnu percepciju.

Ima li doista danas svatko pravo na svoje mišljenje, ili smo uvjetovani misliti i djelovati na sličan društveno prihvatljiv način? John Allston je davno rekao: „Ako sam ne kontroliraš svoj um, netko drugi će to činiti umjesto tebe.“

Američki autor i motivacijski predavač Jim Rohn volio je uspoređivati naš um sa šalicom kave. Savjetovao nam je da čuvamo našu šalicu kave u svakom trenutku našega života. „Stavite malo šećera i mlijeka ili što god želite u vašu kavu i ne dopustite nikome da doda malo soli ili otrova u nju. To je vaša kava. To je vaš um, to je vaš život. Vi birate kako ćete piti kavu i nitko ne bi smio donositi te odluke umjesto vas. Kava koju pijete, misli koje mislite i život koji živite je vaš i samo vaš izbor – to ne bi smio biti izbor društva. Nije važno od koga nam dolaze loše stvari u život. Ono što je važno je svakome dati do znanja da ne primamo nikakve loše sastojke u našu kavu. Stojte kao najjača straža pred vratima svoga uma i nikada nemojte dopustiti nikome da donosi odluke o tome što će ući u vašu mentalnu tvornicu. Nemojte dozvoliti svakome tko vam se nađe na putu da bilo što ubaci u vašu mentalnu tvornicu, jer vi ćete kasnije morati nešto napraviti s tim informacijama koje spadaju u mentalni otpad i koje ste primili od drugih ljudi samo zato jer ih niste znali na vrijeme zaustaviti. Zato – budite na oprezu i čuvajte svoju kavu (svoj um) istom snagom kojom čuvate vaš život.“

Paulo Coelho u svojim djelima nikada svojim čitateljima ne nudi odgovore na neka univerzalna pitanja. On više od odgovora voli postavljati pitanja, jer smatra da pitanja potiču našu komunikaciju i našu kreativnost. Po njemu je um koji postavlja pitanja stalno otvoren. U jednom od svojih brojnih intervjua Paulo Coelho je na tu temu izjavio: „Ja ne vjerujem u odgovore. Mene odgovori na pitanja ne zanimaju. Ovaj život je zamišljen kao zagonetka i baš je zato zanimljiv. Moje su knjige zapravo pitanja, ja stalno postavljam neka pitanja. Pitanja otvaraju vrata. S pitanjima su vrata uvijek otvorena. Odgovorima donosimo neke zaključke i na neki način zatvaramo vrata komunikacije. Postavljajmo pitanja i njima ćemo otvoriti sva vrata.“

Jedno od tih pitanja zasigurno je i pitanje o pravom smislu subliminalnih poruka koje su svuda oko nas, o kreatorima tih poruka, o ciljevima koje kreatori tih poruka žele postići i o količini njihova utjecaja na svakoga od nas kao pojedinca i na nas kao društvo u cjelini…