Još uvijek se sa sigurnošću ne zna je li se Samuel Beckett rodio u Dublinu upravo na današnji dan, 13. svibnja 1906. godine – kako njegov biograf Anthony Cronin kazuje da mu stoji u rodnom listu – ili mjesec dana ranije, 13. travnja – kako je pisac stalno tvrdio. 

Možda točan datum njegova rođenja i nije toliko intrigantan, koliko upravo Beckettovo inzistiranje da mu u biografiju uđe potonji datum, koji se te godine uglavio baš na Veliki petak, dan Kristove muke i smrti, i to još 13-og.

Naime, Beckett je na svoje rođenje uvijek gledao kao na veliki zločin, gotovo kao da ga je netko kaznio što se morao roditi. Navodno je cijeli život bio opsjednut rođenjem, pa je čak u jednom intervjuu otkrio kako ima jasno sjećanje na svoje vlastito fetalno postojanje, “postojanje u kojem me ni jedan glas, niti moguće kretanje nije moglo osloboditi agonije i tame kojoj sam bio podvrgnut.”

Uvjereni ateist, za taj čin nije držao odgovornim Boga, Univerzum ili neki karmički zakon, već isključivo svoju majku. Navodno vrlo hladnokrvna, Mia Beckett rodila ga je kao drugo dijete, a – potpuno oprečno starijem bratu Franku – bio je boležljiv i cendrav.

Oca mu biografi puno ne spominju; poznato je kako je Willie Beckett suprugu upoznao u bolnici gdje je radila kao medicinska sestra, a on se oporavljao od upale pluća. 

No kompleksan odnos s majkom uvelike je definirao kasnije Beckettove ljubavne odnose. 

Navodno upravo frustraciju njome opisuje u kasnom proznom djelu “Kraj “gdje dijete nadahnuto pita majku o tome kako nebo može biti tako plavo, a ona mu odgovara: “Odjebi “.

Mia je bila autoritativna, ćudljiva i vrlo pobožna protestantkinja. Nadala se da će njezin mlađi sin postati geodetski istraživač poput svog oca ili barem profesor. On se, pak, smatrao ateistom i želio postati pisac, te živjeti poput boema u Parizu. Nije teško pretpostaviti do kakvih je razmirica i trvenja među njima dolazilo. 

Budući dramatičar i romanopisac atmosferu u kući smatrao je represivnom i jedva čekao umaknuti. 

Nakon diplome na Trinity koledžu u Dublinu, gdje je studirao francuski, talijanski i engleski jezik, neko je vrijeme radio kao učitelj u Belfastu, no smatrao je da ga Irska guši te se uputio u istraživanje drugih europskih prijestolnica. 

Nakon nekoliko godina lutanja konačno se skrasio u Parizu, zaposlivši se kao osobni tajnik još jednog irskoga književnog velikana, Jamesa Joycea.

Još kao student, Beckett je bio vrlo popularan među studenticama. Visok, atletski građen, markantan i inteligentan, plijenio je pažnju na sve četiri. No, iako je privatno bio nježan, strastven, velikodušan i duhovit, nerado se u potpunosti predavao, kako bi se reklo: i dušom i tijelom. 

Draže mu je bilo ispipavati “terene”, negdje malo dati pa potom nešto uzeti, pokloniti pa drpiti na sitno, izmigoljiti kad je gusto i zapravo igrati toplo-hladno. 

U Parizu je uglavnom po tom modusu provodio svoje rane tridesete. Bio je vrlo karizmatičan i zavodljiv i imao je nevjerojatno intenzivne ljubavne odnose, pa stoga ne čudi što je u opasnoj igri mačke i miša kao po receptu iza sebe ostavljao slomljena srca.

Među njima, i srce kćeri svog šefa i sunarodnjaka, Jamesa Joycea. 

Lucia Joyce bila je krhka i delikatna, vrlo talentirana profesionalna plesačica. Amorove strelice frcale su obostrano neko vrijeme te je za vjerovati kako su u iskazivanju simpatija otišli “do kraja”. A, onda ga je zaljubljena balerina namamila na romantičnu večeru uz svijeće,  kako bi ga pitala misli li on s njom ozbiljno. Kad je od njega željela čuti planove za njihovu zajedničku budućnost, te toliko važne riječi za mnogu zaljubljenu dušicu, doživjela je ledeni tuš. Naime, njezin dragi odgovorio joj je kako je zainteresiran isključivo za profesionalan odnos s – njezinim ocem. 

Intrigantno, u biografiji o Jamesu Joyceu, Gordon Bowker tvrdi kako su temeljni razlozi Beckettova odbijanja bili “snažna svijest o jakoj neispunjenoj erotskoj vezi između Lucije i njezina oca”, “potreba da u nekom muškarcu pronađe  zamjenu za svoga genijalnog oca” te njezina “sklonost seksu bez zaštite”.

Ubrzo nakon tog fijaska njezino se mentalno zdravlje pogoršalo. Jedni nagađaju kako ju je Beckettovo odbijanje survalo u nepovratni živčani ponor i potpunu propast, dok drugi ističu upravo njezino zdravstveno stanje kao razlog piščeva odbijanja.

Među inim liječnicima koji su joj pokušali pomoći, na Joyceovu molbu, kao pacijenticu ju je primio čak i čuveni Carl Gustav Jung. Ubrzo potom dijagnosticirana joj je shizofrenija. Lucia je ostatak života provela tužno, uglavnom liječeći se po raznim institucijama. 

Njezin ju je bivši ljubavnik ponekad posjećivao, a dio autorskog honorara koji je dobio za Zbirku eseja donirao je upravo u svrhu njezina liječenja.   

Tati Joyceu njihova afera nije najbolje sjela; negodovao je, no nastavio se družiti s mladim irskim kolegom. Upravo na jednom od Joyceovih partyja, tvorac teatra apsurda upoznao je čuvenu nasljednicu Peggy Guggenheim, koja je slovila za ljubiteljicu podjednako umjetnosti i putenih užitaka te je mnogobrojnim ljubavnicima liječila kompleks krumpirastog nosa.

Iste noći Beckett ju je otpratio do njezina stana u St. Germain-des-Presu, pozvao se unutra, legao na sofu i zatražio da mu se pridruži. Dvanaest dana pohote, prema njegovu kasnijem priznanju, prekidale bi samo njezine zamolbe da im iziđe po još – šampanjca.

Pariz je u to vrijeme s krcatim kafićima i barovima u kojima su se motali pisci, slikari i drugi umjetnici, bio središte uzbudljivog i intrigantnog svijeta, no nije bio bezopasan. 

Beckett je to spoznao na najgori mogući način. Jedne večeri u siječnju 1937. godine na ulici je prošao pokraj svodnika koji ga je žicao lovu. Odbio ga je, no ovaj mu je vratio zarivši mu nož u rebra. Prepad je istoga časa osvanuo na naslovnicama te je našem junaku donio određenu razinu slave, kao i ponovno zanimanje Suzanne Dechevaux-Dumesnil, koju je prethodno upoznao u teniskom klubu. Šest godina starija pijanistica bila je stroga persona, ljevičarka, poznata po vrlo avangardnom ukusu. Počela ga je redovito posjećivati u bolnici te su se uskoro upustili u ljubavnu avanturu u kojoj će – više ili manje – ostati još preko pedeset godina.

Kad je Hitler napao Francusku, Beckett se pridružio Pokretu otpora. 

“Sve što mogu izgubiti su ruke, noge i muda, no koliko znam, ne dugujem im posebnu zahvalnost” – komentirao je lakonski prijatelju. Ipak, uskoro mu se upalio kliker te je skužio kako mu udovi u životu znače više nego je u početku hrabro konstatirao. Kada je otkrio da mu je život opasno ugrožen, skupa s voljenom pobjegao je iz Pariza. Noću su se šuljali zabačenim seoskim putovima, a danju skrovišta pronalazili po štalama i poljima, gdje su kriomice spavali. Utočište su na kraju pronašli u selo Roussillon, gdje su povremeno pomagali lokalnom otporu, no uglavnom vrijeme provodili u vrlo jednostavnoj, životnoj svakodnevici, čekajući da cijelo sranje oko njih konačno prođe. Otprilike kao i mi u lockdownu 😀

Suzanne se ponajviše bavila domaćinskim poslovima, dok je Beckett vrijeme izolacije iskoristio za pisanje.

Po povratku u Pariz, upravo ga je Suzanne potaknula da zgotovi radove koje je započeo, ali ih je oklijevao dovršiti. Začuđuje stoga što ju se malo spominje u analizama o Beckettu; naime, upravo je ona s njegovim rukopisima otišla kod izdavača. Bila je neizmjerno praktična i čitavo se vrijeme ponašala pomalo kao njegova PR agentica, dok je on bio nesklon samopromociji. 

Očito vrlo snažna i funkcionalna na njegovu je afirmaciju imala ogroman utjecaj.

Ipak, život s njime sigurno joj nije bio pjesma. Kada nije patio od preskakanja srca i želučano-crijevnih tegoba, tu su bila tamna raspoloženja. 

“Depresivan sam na način na koji se to može očekivati od puža u kupusu”, zapisao je jednom. 

Zorni prikaz njihova odnosa na neki se način može iščitati iz njegova najpoznatijeg djela, drame “U očekivanju Godota”. Tragikomedija u dva čina, koju je napisao u kasnim 1940-ima, a objavio 1952. godine, opisuje pseudo par Vladimira i Estragona koji vrijeme provode u beznadnom i besmislenom očekivanju nekoga ili nečega što bi ih možda moglo spasiti, premda u to ni sami baš ne vjeruju. Metafora za toliko poznati mu odnos s puno: Volim te, Neću biti s tobom, Nastavit ću biti s tobom i ostalih riječi koje odražavaju međusobnu ovisnost, dugoročnu potrebu i element okrutnosti, poduprto ponavljanjem kao oznakom čvrstine ljubavi. 

Iako je njihova veza trajala 50 godina, na vjernost se obvezali – nisu. Ako već ne dogovorom, onda barem uzajamnim razumijevanjem. U njihovoj kući u Bulevaru St. Jacques koristili su odvojene ulaze. Još uvijek gospođica, Suzanne je imala prijatelje i ljubavnike potpuno odvojene od Becketta i živjela život po svom, baš kao i on. 

Kao 51-godišnjak, već slavni postmodernist pozvan je u London kako bi napisao radio dramu za BBC. Tijekom pisanja i produkcije “All that Fall” upoznao je scenaristicu Barbaru Bray. Iskre su frcnule i nova je ljubav ubrzo dobila krila. Privlačna, 18 godina mlađa udovica, s obje je kćeri ubrzo napustila London i preselila u Pariz, a njihova je veza postala javna tajna. Naime, odvijala se paralelno s njegovom vezom sa Suzanne.

Duhovito (premda vjerojatno ne i Barbari) upravo je na vrhuncu tek zahuktale strasti okretni ljubavnik preskočio nazad preko La Manchea i hitro oženio staru, prokušanu Suzanne. Maestro apsurdne drame temeljene na crnom humoru, koja mu je priskrbila Nobelovu nagrada za književnost 1969. godine, do kraja života ostao je sjediti na “dvije stolice”. 

Nije službeno poznato kako su dvije najvažnije dame u njegovu životu gledale na ovu kombinaciju, jer je Barbaru držao u tajnosti, koliko je mogao. Unatoč braku, s njome je provodio prilično mnogo vremena, no ipak nije želio “uvrijediti” svoju zakonitu. 

Preminuo je šest mjeseci nakon Suzanne, 22. prosinca 1989. godine od posljedica emfizema pluća, uzrokovanim dugogodišnjim trošenjem jeftinih cigareta. Sahranjen je pokraj supruge na pariškom groblju Montparnasse, privatno i tajno, bez vjerske službe.

Granitni nadgrobni spomenik slijedi njegovu želju da bude “bilo koje boje, sve dok je siva”. Tjednima poslije grob je bio zatrpan cvijećem i porukama zapisanim na istrgnutim papirićima iz bilježnica i ulaznicama za metro, sličnim onima na kojima je često pisao pjesme.

Rodni Dublin posvetio mu je jedan od najljepših mostova preko rijeke Liffey.