Veselje u hudo vrieme


Deseta obljetnica Besida u jatu i pandemijsko kontinentalno zlo naziva COVID-19. Grozna kombinacija! U susret proljeću 2020. i očekivanju uobičajenog živahnog pjeva ptica, u čarobnoj sintezi sa opojnim mirisima buđenja prirode, zaskočila nas je svjetska grozomora, pandemija boleštine koronavirusa. Umjesto slavljeničkoga veselja, u očekivanju jubilarnog barbanskog susreta pjesnika, koji se trebao održati početkom lipnja u Barbanu, desetu godinu za redom, uletjeli smo nenadano u kućnu karantenu. Umjesto raznježenih, toplih treptaja srca u propupaloj prirodi, u susret Uskrsu i novom proljeću, život je odjednom zastao, zatvorio ljude u njihove domove, zatvorio vrata i prozore te poručio da nema više zagrljaja ni dodira, nema rukovanja ni druženja. Sve baš suprotno od onoga kako bi naš normalan ljudski život trebao izgledati. Mene je podsjetio na moje učešće u Domovinskom ratu 1994., kada sam se iz stolice Uljanikovog menadžera odjednom našao u rovu ličkoga ratišta, na prvoj crti bojišnice. Umjesto da se brinem o obitelji i malodobnoj djeci, tada sam nenormalno odjednom trebao čuvati samo samoga sebe, a o obitelji nisam stigao niti mogao više razmišljati. To su životni obrati kakvi normalno pretvaraju u nenormalno, uobičajeno u neuobičajeno, ljudsko u neljudsko. A život unatoč svemu ne smije stati, jer nije ovo niti prva niti, na žalost, zadnja velika ljudska nevolja. Puno je već ratova, kuga i kojekakvih groznica i boleština prohujalo zemaljskim kontinentima, kosilo naraštaje, ugrožavalo egzistencije, uništavalo obiteljske i društvene planove, zapisivalo se u povijesne pisanije i ljudski genetski kod. A još smo tu, ponosni na svoj opstanak, imuni na puno toga, ponekad slabi i bezvoljni, onemoćali, ali nakon svega još jači, nesrećama ojačani, i ne mogu nas maknut sve bure i oluje. Beside u jatu slave ove godine tek svoj prvi okrugli jubilej, deseti, a proslavit će one jednoga dana, u inat svim preprekama, zamkama, barikadama, karantenama, olujama i vihorima, i svoj zlatni, 50. jubilej… A mi, maleni i ponositi, kada se već ovako uznemireni i plahi više ne možemo, ili se naprosto ustručavamo, rukovati ili slučajno dodirnuti, odlučili smo makar stihom dodirnuti, lagano taknuti i povezati naše tanane duše.

„…Neko hudo vrieme je prišlo/i moj lapeš je zusta cito/i moja glava ne dela…“ napisala je žminjska pjesnikinja Nada Galant (1961.) u pjesmi Posuojena pjesma, za našu ovogodišnju zajedničku zbirku pjesama. Bila nam je gošća lanjske godine, a eto nje opet sa nama, jer smo odlučili uz okrugli jubilej ponovo ugostiti sve naše goste prvoga nam desetljeća, njih devet. I nije utihnula Nada, makar pjesmu nazvala posuđenom. I nisu utihnuli niti naši ostali gosti. A nisu utihnuli niti domaći, barbanski pjesnici. Utihnuti, značilo bi predati se, kapitulirati, a podizanje bijele zastave ne treba koristiti tek tako, olako. „…Sto po sto son sigura/da će se na Uzom,/vo Leto Gospodnje 2020.,/Srce moje zasprovega upret…“ kaže druga naša gošća, Labinka, Zdenka Višković Vukić (1949.), jer ona zna da „…Stroh je trdo dobro zaspa./Dobrota me na lahko budi./Glova mi je cista./Voci so mi bistre./Smeh nan kućo puni./Bokon pinci na stole./Duša kako crešnja cvate…“. Dakle, ako je na trenutak sve i stalo, život nije stao. Naprosto, idemo dalje zlom okrznuti, ali sa novim spoznajama, čisti i bistri kao suza, okrenuti još više obitelji, prijateljima, prirodnom okruženju, poštujući svoj i tuđi život, posao, dostojanstvo i postojanje.

Imamo tako svi skupa još jedno dragocjeno iskustvo, kada u velikoj nevolji i velika i moćna EU relativno brzo posustane i odustane od inicijative, kada se svi odjednom opet zatvaraju granicama u vlastite nacionalne interese i okvire, kada regionalno i lokalno iznenada opet dobiva na većem značaju. To nam odjednom otvori još više oči, zavolimo nanovo i mi svo to naše blago još više, preispitamo ponašanje i odnos prema okruženju. Odjednom zavolimo „ab ovo“, opet od početka, još više naše rodno selo ili seoce i svoj rodni kraj, njihovu toplinu, boju i miris, zavolimo opet naš materinji govor, našu milu čakavštinu. Prijateljstvo, ljubav, poštivanje i mir među svima, od davne davnine se tražilo i željelo, makar se ponekad i to znalo zaboraviti. „…Verno, pravo šasto, po zapovedi pisah/Očito, jazikom hrvackim, v njem sebe dah:/dobro susedstvo med sobu vsi obrediše.“ kaže naš gost, poznati istarski pjesnik Rudolf Ujčić (1937.), u pjesmi Mikula Gologorički, napisanoj čakavskim književnim jezikom, opisujući uređivanje granica poznatim Istarskim razvodom iz 1325. god. Moramo svakako znati živjeti na velikom prostranstvu i vjetrometinama bez granica, ne gubeći niti tada svoje temelje, sidra i korijene, svoje specifičnosti i kolorite, kada društvena zbilja to zatraži. Ali moramo znati i biti uvijek pripravni živjeti nanovo zgusnuto, ograničenog kretanja u svom dvorištu ili domu, znati prebaciti se u vrlo praktičan i intiman model „stay home“, u svojem zavičaju, regiji ili državi. Davne je tako 1626. god. u svom povijesno-romantičnom epu Osman zapisao Ivan Gundulić (1589.-1638.), ono što znamo ponekad malo zaboraviti: “Kolo od sreće uokoli/vrteći se ne pristaje:/tko bi gori, eto je doli,/a tko doli gori ustaje.” 

I neka je nama baš zato naših lokalnih Besida u jatu. Jato je to za mnoge nedaće i nevolje, zaklon i zaštita od mnogočega, pa i od raznoraznih korona, kao i često spominjanih globalizacijskih ugroza. Znamo ki smo, ča smo i kamo gremo i u po noći ko nas ki zbudi. Nismo vitrenjak. Kako krpeja se držimo za to svoje. Znamo to naše čuvat i štimat, po svoju kušeljat i pisat. Stoga nas raduje i ovogodišnji odaziv barbanskih pjesnika na 10. jubilarne Beside u jatu. Ima nas opet više od 40, više od kvarnara (stara mjera za stado veličine 40 ovaca), a to je lipi ćap, i nismo zgubljene ovce. Naprotiv Pjesnici su čuđenje u svijetu…/…Naslonivši uho/na ćutanje što ih okružuje i muči/pjesnici su vječno treptanje u svijetu.“ kazao je početkom 20. stoljeća poznati hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić (1898.-1925.), a UNESCO je 1999. god. proglasio 21. ožujka Svjetskim danom poezije (engl. World Poetry Day) sa željom promicanja čitanja, pisanja i objavljivanja poezije u svijetu, sa naglaskom da treba dati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim pjesničkim nastojanjima.

Već duži niz godina Beside u jatu imaju prijavljeno svake godine više od 30 pjesnika, a ove godine smo se vratili na rekordnu 2017. god. sa 43 prijavljena učesnika. Po godinama to izgleda ovako:

Beside
u jatu
1.2.3.4.5.6.7.8.9.10.
Godina2011.2012.2013.2014.2015.2016.2017.2018.2019.2020.
Broj pjesnika18263329303743393543
Žene16192020222631272732
Muškarci 271398111212811
Broj pjesama29456661748688857686
Beside u jatu statistika
Beside u jatu statistika
10. BESIDE U JATU 2020.
Dobna skupina
(god.)
10-1516-2021-3031-4041-5051-6061-7071-8080
Broj pjesnika12221371051

Primjećujemo u grafikonima da je linija trenda, odnosno stremljenja, za broj pjesnika i za broj pjesama, čitavo vrijeme uzlazna. Ne bi bilo nimalo poticajno za sve nas, kada bi ta linija bila silazna, a ovako znamo da činimo dobro djelo i okupljamo dobro društvo, pravu kumpaniju. Prijavljenih 43 pjesnika je značajno više od godišnjeg prosjeka u zadnjih 10 godina, koji iznosi 33. Pjesnikinje prednjače i ove godine, ima ih ukupno 32, odnosno uobičajeno trostruko više nego pjesnika, kojih ima 11, a što ide u prilog tvrdnjama da su žene ipak senzibilnije, nježnije i tankoćutnije duše, za pjesništvo više raspoložene. Izabrano je 86 pjesama, ili prosječno 2 pjesme po pjesniku, od pristiglih stotinjak pjesama. Tiskanjem ovogodišnje pjesničke zbirke, imamo objelodanjeno do sada, u 10 dosadašnjih zbirki, ukupno 696 pjesama, ili prosječno godišnje oko 70 pjesama, što nije mali broj i predstavlja lijepi doprinos pisanoj barbanskoj, čakavskoj baštini i očuvanju domaće, barbanske beside.  

Što nam to donosi 10. pjesnička zbirka Beside u jatu, 2020. godine, uz svoj jubilej? Na početku predstavljamo gosta zbirke i susreta, mladog labinskog književnika i profesora, ili „kroničnog Labinjona“, kako voli sam sebe opisati, Daniela Mohorovića, koji piše na rodnoj, za mnoge izuzetno egzotičnoj, labinskoj cakavici. Potom slijedi poglavlje sa svim našim gostima, istarskim pjesnicima, iz prethodnih 9 godina, prvoga desetljeća pjesničkog susreta Beside u jatu, njih devet, svakoga sa po jednom pjesmom. Oni se predstavljaju dijalektalnim izričajem svoga kraja, na čakavštini i cakavici, po labinski, bezački, roverski…, unako kako su nas ud stare starine vadili naši stariji. Slijede potom glavne zvijezde, barbanski pjesnici, njih 43, među kojima smo mlade pjesnike, učenike Osnovne škole Jure Filipovića Barban, njih 12 malih apostola, stavili u posebno poglavlje. U najvećem poglavlju zbirke, društvu odraslih učesnika, imamo tako 31 pjesničku dušu. 

O čemu se to piše ove godine? Rekli bi uobičajeno o svemu, jer to tako i treba biti kada se u zajedničkoj zbirci pjesama nađe ovoliko različito tananih i senzibilnih pjesničkih duša na okupu. Svaka je duša posebno individualno vrelo emocija, koje svatko na svoj način prenosi na papir, nastojeći to učiniti svakako što prikladnije i bolje. Baš tako dolazimo do ljepote različitosti, a to upravo i jeste najvažnija odlika takvih izdanja. Dob pjesnika je i ove godine vrlo široka, ima mlađih od 10 i starijih od 80 godina, odnosno više od 70 godina razlike između najmlađeg i najstarijeg, pa je i to doprinos ljepoti stvaralaštva u svim dobnim skupinama. Na istome mjestu pišu unuci, roditelji, bake i djedovi. Na istome su zadatku, u želji uobličavanja i pretakanja osjećaja na papir, nježno, estetizirano, moralno, pravično i sa puno ljubavi i razumijevanja. Teme pjesama su i ove godine širokoga raspona: od različitih bljeskova i iskrica seoskog življenja, preko neizbježnih različitih modaliteta ljubavi – sretne, nesretne, roditeljske, prema rodnome kraju, selu i prirodi, moru, tradiciji, pa do životom potaknutih različitih razmišljanja, maštanja i zaključivanja. 

I neka, sve je to u redu, na ispravnom je putu takvo kretanje. Činimo sigurno pravu stvar i daleko smo od onoga vremena kada se počesto i uobičajeno stidjelo domaće beside i čakavštine, kada se moralo boriti i izboriti za domaću besidu. Sjetio sam se tako i poznate pulske profesorice Ljubice Filipić Ivezić (1915. – 1995.), istaknute hrvatske intelektualke, gimnazijske i sveučilišne profesorice, kulturne djelatnice i znanstvenice, aktivne u ljevičarskim krugovima, mentorice brojnih naraštaja u Puli, koju sam i osobno poznavao, a koja je, iako rođena u Sisku, dala svoj nemjerljivi doprinos u Puli i Istri, za spas čakavštine. Sa suprugom Stjepanom Ivezićem pokrenula je u Puli poznati omladinski list Istarski borac, koji se u svojih gotovo 30 godina objavljivanja borio strastveno, revolucionarno, od utemeljenja 1953., pa do zabrane izlaženja 1980. god., za domaću, čakavsku besidu. Profesorica Ivezić je neumorno vodila književnu sekciju pulskih gimnazijalaca Istarski borac, te tako postala zaslužna za razvoj i afirmaciju mnogih vodećih istarskih pisaca i intelektualaca (Miroslav Sinčić, Ratko Crnobori, Boško Obradović, Daniel Načinović, Slavko Kalčić, Miroslav Kalčić, Boris Biletić, Marina Batričević, Zdenka Višković Vukić, Dinko Š. Kalac i dr.), a čitavo vrijeme je posebice poticala pjesnike čakavskog izraza. Devedesetih godina je svesrdno pomagala i rad Literarnog kluba Uljanik, kada je predsjednik bio, čakavski istarski pjesnik, Rakljanac, Đino Valić (1940.-1994.), a koji se također srčano borio za čakavštinu. Klub je objavio 6 zajednički pjesničkih zbirki i imao pedesetak članova, među kojima su prevladavali čakavci. Nakon Đinova prerana odlaska, vodio sam Klub punih 10 godina, kada su objavljene 2 zajedničke zbirke pjesama u kojima je više od 80% sadržaja bilo na čakavštini. I sve to, konačno, moramo znati razumjeti, da su to bila vremena nakon drugoga svjetskog rata, pa uoči, tijekom i nakon Domovinskog rata, u kojima se na razne načine nastojalo očuvati naše blago, bogato kulturno nasljeđe, sačuvati za buduća pokoljenja naš istarski, čakavski dijalekt. Danas nam više takvih gotovo revolucionarnih djelovanja ne treba, ali stati ne smijemo. Zahvalni trebamo svakako biti svima koji su neumorno izgarali tada, u često hudo vrieme, kako bi danas nama bilo lakše i kako se čakavsko stvaralaštvo nikada ne bi ugasilo. I neka je nama, baš stoga i unatoč svemu, naših dragih Besida u jatu, i neka u inat traju i dočekaju jednoga dana i svoj jubilej u zlatu!

U Orihi, par dan prija Svetega Antona Padovanskega, 13.6.2020. lita

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp