Što vas tjera da idete dalje, da postižete ciljeve i budete produktivni svaki dan? Ili, u stvari, možda bih trebao postaviti još važnije pitanje, jer će vam odgovor na njega puno više pomoći – što vam uništava motivaciju, zašto radite stvari koje su jednostavnije za obaviti i nezdrave, iako znate da je to štetno za vas? Zašto ne možete prestati trošiti vrijeme na gluposti za koje znate da vas u stvari ne čine sretnima, ali su jako zarazne i opet se vraćate njima iz dana u dan?

Mnoge znanstvenike je to također zanimalo te su kroz niz istraživanja otkrili što nas motivira, što nas čini sretnima, što izaziva ovisnosti te kako to nešto možemo iskoristiti u svoju korist kako bismo lakše i ugodnije postigli svoje ciljeve te kako bi nam proces postizanja istih bio mnogo održiviji.

Zaključci istraživanja o zadovoljstvu i sreći

Kako bi vam (puno) bolje pojasnio o čemu se radi, ukratko ću vam sažeti otkrića do kojih su došli James Olds i Peter Milner još u 1950-ima. Istraživanje je bilo fokusirano na otkrivanje toga kako doživljavamo zadovoljstvo i sreću te koji dijelovi mozga su zaduženi za njih. Istraživanja su vršena na štakorima, ali i na ljudima.

Način na koji su stimulirali zadovoljstvo bio je zabadanjem elektroda direktno u mozak te stimuliranjem određenih dijelova mozga. Nakon više pokušaja zaključili su da dio mozga zvan nucleus accumbens izrazito jako reagira na podražaje te da se radi o centru za zadovoljstvo u mozgu.

Svojim testnim pacijentima – štakorima i ljudima nakon nekog vremena su omogućili čak i da sami reguliraju podražaje, kako bi im oni sami mogli “reći” kako se osjećaju i da imaju izbor žele li više podražaja ili ne. Životinje, očito ne mogu govoriti, ali činjenica da sami biraju aktivirati nove podražaje te koliko često govori sama za sebe.

Štakorima s elektrodama su dali da pritišću papučicu koja aktivira podražaje, no prvo su isključili uređaj. Štakori bi dotaknuli pedalu iz znatiželje istražujući novi prostor, no budući da nije bilo nikakvog podražaja, nije im bila pretjerano zanimljiva. Nakon toga uključili su uređaj i kada bi ovog puta štakor pritiskao pedalu, elektroda bi stimulirala njegov mozak.

Štakori su nastavili pritiskati pedalu jako često, i, na iznenađenje istraživača, nikada se ne bi zasitili pritiskanja, pritiskali su je doslovno do iznemoglosti i to čak do 2000 puta na sat (to znači da bi je u prosjeku stisnuli jednom u manje od dvije sekunde!). Sljedeći korak bio je provjeriti koliko truda su štakori spremni uložiti da pritisnu papučicu te su stavili žice koje su bile pod naponom kao prepreke na putu do papučice. Bol nije bila problem, štakori su bili spremni žrtvovati se i trpjeti bol kako bi osjetili stimulus elektroda.

Nakon toga su ih izgladnjeli i imali su izbor – preko struje do papučice ili bez ikakvih prepreka do hrane. Njihov izbor u prvi mah čini nam se više nego očitim, ali ne, gladni štakori su umjesto hrane izabrali patnju kako bi došli do papučice i pritiskali je. Čak i ona primarna potreba – hrana, i instinkt za preživljavanjem nisu prevagnuli nad štakorovom željom za pritiskanjem pedale, unatoč boli koju je morao iskusiti da dođe do nje. Nije se radilo o nekim štakorima koji ne vole jesti, naime kada bi im hranu “servirali” u usta oni bi ju hitro sažvakali jer su bili gladni, no i dalje su bili fokusirani na pritiskanje pedale do iznemoglosti, što im je očito bilo važnije čak i od preživljavanja.

Tu je i dalje pristuan problem činjenice da štakora koji umire od gladi pritiščući pedalu ne možete pitati koji mu je, zašto to radi kad očito ima važnijih stvari za raditi i očekivati odgovor na pitanje. No, kao što sam ranije spomenuo, imali su i ljudske pacijente. No, kontroverzne metode testiranja rezultirale su ukidanjem ovih postupaka na ljudima. Istraživanja koja su uslijedila kasnije također su imala iste ili slične etički upitne metode. Neka od njih su čak pokušala koristiti elektrode za liječenje određenih bolesti. Ono što se da zaključiti iz zapisa i svjedočenja pacijenata je da u stvari mnogi od njih nisu iskusili neko značajno zadovoljstvo pritiščući gumbe  koji su stimulirali njihov mozak, nego samo ogromnu želju za pritiskanjem. Pa o čemu se onda tu radilo?

Kako su se spoznaje iz ranijih istraživanja počele primjenjivati i bolje razumijevati, istraživanja vezana za ovisnosti su ih počela uzimati u obzir i ovdje su došli do još važnijeg otkrića, koje ide korak dublje. Naime otkrili su da sve metode stimuliranja, ali i sve supstance o kojima su ovisnici bili ovisni u stvari uzrokuju lučenje ogromne količine hormona dopamina, koji je podražavao ranije otkrivene ključne centre u mozgu. Nadalje, otkrili su i to da se dopamin lučio, bez obzira na to što sami podražaji od elektroda nisu nužno bili ugodni, a lučenje dopamina izazivalo je želju za novim podražajima i često ovisnost o podražajima ili supstanci koju su ovisnici konzumirali. Bez obzira na to što su razne droge utjecale na razne dijelove mozga i na razne načine, ustanovili su da sve droge, pa i hrana utječu na lučenje dopamina na isti način te se odlučili proširiti eksperiment.

Vratili su se natrag na štakore te su  selektivno uklonili neurone koji sadrže dopamin sa ključnih dijelova mozga kako mozak ne bi mogao iskusiti utjecaj dopamina i bingo – štakore više nisu zanimale droge o kojima su bili ovisni niti samostimulacija pedalama. Upravo tako – ako uništite neurone koji sadrže dopamin u nucleus accumbens-u, droge ne izazivaju ovisnost, što znači da najčešće nismo ovisni o tim supstancama ili aktivnostima nego o lučenju dopamina koje uzrokuju.

Malo više o “mehanizmu” dopamina

Ako nije već očito, dopamin igra ključnu ulogu u motivaciji i ponašanjima vezanim uz nagrade. Lučenje velike količine dopamina nas čini sretnima i samim time smo motivirani da ponavljamo ono što je uzrokovalo lučenje, određene akcije koje su ključne za preživljavanje, kao što je na primjer jedenje (kalorične) hrane uslijed kojeg se luči dopamin kako bi nas motivirao da opet nađemo hranu i preživimo.

Trud koji su naši drevni preci morali uložiti da bi mogli preživjeti bio je ogroman, a mehanizam lučenja dopamina služio je da ih dodatno motivira kako bi unatoč eventualnoj nelagodi koju moraju iskustiti kako bi došli hrane, ipak dođu do nje i prežive. “Mehanizam” je “dizajniran” tako da veže zadovoljstvo s lučenjem dopamina, koji nas još dodatno čini sretnima, pa povrh toga dobivamo još više zadovoljstva. Aktivnosti u kojima su naši drevni preci uživali luče velike količine dopamina i bile su nužne za preživljavanje i opstanak vrste – konzumiranje (kalorične) hrane, fizička aktivnost, spavanje, prihvaćanje od strane drugih, seks… 

Održavanje točnih razina dopamina je jako važno, premalo ili previše je u oba slučaja loše. Manjak dopamina se povezuje s depresijom, a neuravnotežene količine se također povezuju s Parkinsonovom bolešću i shizofrenijom. Ovaj hormon također igra vrlo važnu ulogu u kvaliteti sna, pamćenju i koncentraciji te što je najvažnije motivaciji i svim aktivnostima vezanim uz nagrade.

Manjak dopamina se kao problem relativno rijetko pojavljuje u odnosu na njegov višak, no ukoliko je to slučaj, imamo niz relaksirajućih aktivnosti kojima možemo povećati lučenje dopamina bez da dođe do lučenja pretjeranih količina. Neki od prirodnih načina su: vježbanje, spavanje, slušanje glazbe, provođenje vremena na suncu i u prirodi, hrana (ali izbjegavajte masnu ili hranu punu šećera, više detalja u sljedećim paragrafima), meditacija, postizanje ciljeva…

Dopamin u suvremenom životu

Moderni čovjek je osmislio hrpu aktivnosti koje ga zadovoljavaju i čine sretnim te su mu dostupne na dohvat ruke, bez imalo truda i žrtve. Činjenica da je sve što nam treba za preživljavanje također na dohvat ruke čini ovaj mehanizam manje “korisnim” u našem opstanku, a činjenica da se gotovo svaki užitak veže s nagradom potencijalno nam stvara problem.

Ranije sam naveo aktivnosti koje su naši preci radili, a koje su im uzrokovale užitak, no dan danas čovjek si je stvorio umjetne izvore užitka koji i dalje luče ogromne količine dopamina, ali su jako štetni za nas. Neki primjeri su: jako kalorična i hrana puna šećera, alkohol, kofein, kockanje, rekreativne droge, pornografija, samozadovoljavanje, filmovi, serije, igre i slični sadržaji, nepotrebni shopping, društvene mreže…

Mehanizam koji je priroda dizajnirala da nas održi na životu smo u moderno vrijeme pretvorili u mehanizam koji nas uništava, konkretnije naše zdravlje, volju i motivaciju. Kako je moguće da je došlo do toga? Prekomjerno izlučivanje dopamina uzrokuje to da se “preopterećeni” receptori počnu adaptirati većim količinama te više nisu toliko osjetljivi na male – zdrave količine dopamina te nam trebaju sve veće i veće količine kako bismo bili zadovoljni.

Ovo stvara ogromne probleme s motivacijom, jer je kao što već znamo dopamin jako usko vezan za nju. Većina produktivnih aktivnosti ne luče ogromne količine dopamina, nego normalne, zdrave količine koje, ukoliko su nam receptori naviknuti na ogromne količine, nemaju više gotovo nikakav utjecaj na našu sreću. S druge strane aktivnosti s kojima preopterećujemo receptore postaju jako zarazne i postaju jedina stvar kojom možemo uzrokovati lučenje dovoljne količine dopamina da bi osjetili “onu” euforiju.

Korisnici droga, ovisnici o klađenu, pornografiji, igrama, društvenim mrežama i bilo čime sličnom najčešće nastavljaju bavljenje tim aktivnostima, ne zato što su aktivnosti zabavne same po sebi, nego zbog dopamina koje one luče, a ako su im jako adaptirani receptori – to je jedini način da osjete dovoljno zadovoljstvo i tako nastaje gadna ovisnost.

Osim štetnih učinaka, velike količine dopamina rezultiraju i nekim privremenim korisnim učincima kao što su povećana koncentracija, budnost i bolje pamćenje, ali također u isto vrijeme može uzrokovati anksioznost i depresiju. Ovi poželjni učinci dodatno doprinose tome da aktivnosti koje izazivaju ovisnost budu ugodnije od ostalih, čak i kad ne bi trebale biti, a emocije koje osjetimo generalno bolje pamtimo i stoga ih želimo opet iskusiti.

Sve se to na kraju opet svodi na to da biramo aktivnosti koje nam pružaju dopamin bez velikog truda, dok nam aktivnosti koje nam pružaju relativno malo dopamina uz više truda, nisu jako privlačne. Ukoliko je tolerancija na dopamin toliko poremećena da ga trebaju ogromne količine za bilo kakvo zadovoljstvo, tada se navučemo samo na aktivnosti koje to mogu priskrbiti, zanemarujući ostale, za nas i našu budućnost važnije aktivnosti.

Više konkretnih primjera i kako nas te aktivnosti polako uništavaju

Lista radnji koje uzrokuju lučenje abnormalno velike količine dopamina, a nastale su tek u moderno doba tu ne prestaje. Dodati ću još par primjera poznatih svima, počevši s nečim meni jako poznatim – zarazne igre.

Razvojni timovi igara su također upoznati sa dopaminom i njegovim učinkom te je mnoštvo igara dizajnirano na način koji ga luči što više, kako bi vam bile zarazne i da se vraćate po još, čak i ako se zapravo se zabavljate. Meni osobno je to bilo jako očito dok sam bio navučen na League of Legends, iako se u velikoj većini “gameova” uopće ne bi zabavio nešto me je uvijek vuklo da se vraćam po još, i još, i još i još… Tu je također nastao problem preopterećenja mojih receptora te čak ni onda kada sam se po svemu sudeći trebao odlično zabavljati, nije to bilo to.

Prestao sam igrati LoL čisto iz razloga što mi više uopće nije bio zabavan, no sada mi je očito zašto sam se stalno vraćao – igra je dizajnirana na način da u svakoj “partiji” počinjete ispočetka što se tiče snage lika kojeg igrate te bi trebali postati jači od neprijatelja i skupa sa svojim timom srušiti njihov nexus i pobijediti. Taj cijeli proces se može razbiti na hrpu akcija, svaka ima određeni cilj i svaki put kada dosegnete taj cilj, imate osjećaj kao da ste postigli nešto i eto dopamina kao nagrade, a pobjeda u samoj partiji je ultimativna nagrada. Ako ste pobijedili, hoćete još, jer ste pobijedili i dobili svoju nagradu, a ako niste pobijedili, niste dobili nagradu, pa opet morate igrati još da ju dobijete. 

Povrh toga, igra ima sustav rangiranja koji namjerno igrače važe “Elo” metodom – svaki put kada pobjedite biti ćete malo više rangirani, a kada izgubite malo niže, bez obzira koliko ste vi zaslužni za pobjedu. Sami sustav ima divizije i pod divizije te je “upadanje” u ciljanu diviziju također dodatna nagrada. Da ne spominjem još i sustav škrinja s nagradama koje su, naravno, nasumične te i na taj način izazivaju ovisnost i promoviraju kockanje, sve kako bi iz vas izvukli što više novaca…

Odlični primjeri ostalih igara su sve sa sličnim sustavima i sličnim sistemima nagrada – Dota, Fortnite, CS:GO, PUBG, Rocket League, WoW i gotovo svi ostali RPG-ovi, inkrementalne igre i hrpa drugih, ima ih mali milijun… Zanimljiva taktika koju primjenjuju razvojni timovi igara za mobilne uređaje je da igre također nemaju kraja ili imaju toliko puno razina, da ih u razumnom vremenu ne možete sve završiti, a stalno dolaze novi leveli, a sve kako ne bi imali finalni ostvarivi cilj te kako bi se navukli na što više dopamina.

Dobro, dosta o igrama, primjera je previše, pa u svrhu skraćivanja teksta prelazim na novu aktivnost – shopping. Shopping luči dopamin na više načina: Traženjem proizvoda – svaki proizvod koji je dobar ili bi mogao biti dobar, bez obzira je li on konačni odabir je mali uspjeh = dopamin. Razmišljanje o tome kako je dobar proizvod i kako će ga lijepo biti koristiti = dopamin. Sam čin kupovanja proizvoda = dopamin. “Bragging rights” = dopamin. 

Sada kada ovo sve znate, ne bi vam trebalo biti čudno zašto mnogi ljudi gomilaju stvari koje uopće ne koriste i koje im realno ne trebaju. Količina dopamina koju dobivate u procesu odabira za vrijeme kupovine često je veća nego što ju dobijete korištenjem proizvoda – stvarno šteta novaca i realno gledano vremena koje ste uložili da taj novac zaradite… Svi u marketingu to znaju te, naravno, reklamiraju kako će cool taj proizvod biti za vas, a vaša sama pomisao na to, kao što je već navedeno često luči dopamin i stvara u vama želju za kupnjom, a potencijalno i ovisnost o shoppingu.

Društvene mreže su također ogroman izvor dopamina, na više načina. Glavni način je skupljanje popularnih like-ova, pogotovo zato što ono ima “višestruki utjecaj”, u istom trenutku to doživljavamo kao uspjeh i prihvaćanje od strane drugih ljudi. Svaki novi like koji stigne na naše objave dodatni je dopamin “trigger” te se iz tog razloga jako lako navući na skupljanje like-ova. U sljedećem poglavlju teksta ću objasniti zašto to nije nužno loše, iako se loše primjenjuje u 95% slučajeva.

Drugi način na koji društvne mreže “hrane” naše potrebe za dopaminon ne zahtjeva naše aktivno korištenje mreže uopće, jednostavno “scrollanje” i gledanje objava je i više nego dovoljno, jer je to ujedno kao lov na blago, a svaka nama zanimljiva objava je pronađeno blago te luči dopamin, a ako je jako dobra – luči ga puno… Ovdje također spadaju i meme-ovi tako da 9GAG i Reddit nisu iznimka nego odlični primjeri, kao i youtube video zapisi i beskorisni “zabavni” članci također.

Korištenje dopamina u svoju korist

Zašto sam onda ranije napomenuo da skupljanje like-ova nije nužno loše kada luči toliko puno dopamina i samim time izaziva ovisnost? Pa vidite u većini slučajeva pojam “skupljanje like-ova” biva poistovjećen sa slikom neke sponzoruše koja je nabacila fasadu, ispupčila usne, izbacila grudi te skuplja like-ove i komentare koji navode kako je privlačna. To očito ne mora biti i nije jedini način skupljanja like-ova. Evo, na primjer, svaki like koji ovaj tekst dobije meni će osobno također biti doza dopamina, ali znat ću da u većini slučajeva iza tog like-a stoji osoba koja je pročitala tekst te joj je bio koristan. U prijevodu više like-ova znači da ima više ljudi kojima je tekst pomogao i zbog toga skupljanje like-ova samo po sebi krije puno korisniju svrhu.

Baš to je ultimativni način na koji možete ovaj mehanizam koristiti u svoju korist. Imajte na umu da postizanje ciljeva biva nagrađivano dopaminom. Problem nastane kada druge aktivnosti koje nisu naši ciljevi nego čista zabava luče previše dopamina i preopterećuju naše receptore koji se naviknu na te ogromne količine te nam potom manje količine dopamina koje luče aktivnosti koje su nama korisne prestaju davati osjećaj zadovoljstva. S druge strane, ako eliminiramo ili ograničimo neproduktivne aktivnosti i produktivne aktivnosti postanu naš glavni izvor dopamina,  onda ujedno mogu lako postati i naš glavni izvor sreće te možemo o njima postati ovisni. Zar svatko ne bi želio biti ovisan o nečemu produktivonm, po mogućnosti da mu ta aktivnost i generira prihode te uživati u tom procesu?

Svjesni ovih činjenica, mnogi ljudi, kako bi osigurali veliku produktivnost i konstantan rad na sebi, provode takozvani “Dopamine fast” gdje potpuno prekinu sve neproduktivne aktivnosti koje luče velike količine dopamina kako bi svoje receptore “resetirali na tvorničke postavke”. Naglo prekidanje aktivnosti koje luče ogrome količine dopamina može uzrokovati simptome koje mnogi opisuju sličnima prestanku uzimanja droge, ili drugim riječima zna biti jako teško, odbojno i čak “psihički” bolno, znam da meni je bilo, ali brzo prođe… Iz tog razloga mnogi preporučuju da taj proces bude postepen – smanjite nepproduktivne aktivnosti, pa tek onda s njima prestanite.

Kada prestanete provoditi vrijeme radeći aktivnosti o kojima ste bili ovisni, osim toga što će vam privremeno nedostajati te aktivnosti primijetit ćete još nešto – da ste provodili ogromnu količinu vremena obavljajući te aktivnosti! Rezultat “nestajanja” tih aktivnosti s vašeg raspreda je često dosada i jako je bitno da te aktivnosti ne zamijenite nekim drugim koje također luče puno dopamina, a NISU produktivne, to je prelijevanje iz šupljeg u prazno… Dok buljite u zid ili gledate kako trava raste imate podosta vremena doslovno za razmišljanje o životu i prije ili kasnije će vam pasti na pamet vaši dugoročni ciljevi (ako niste imali nikakve eto vam prilike da ih osmislite i napišite).

Finalni korak – “naučite” svoj mozak da uživa u napornim aktivnostima

Sada imate hrpu ciljeva na papiru te ih možete “razbiti” na manje korake. Svaki manji korak je ujedno i manji cilj, a ostvarivanje svakog cilja luči dopamin kao nagradu. Budući da ste prestali obavljati štetne aktivnosti i imate hrpu vremena koje NE želite bacati na nove aktivnosti koje vam štete, morate raditi nešto produktivno da ubijete to vrijeme koje vam je na raspolaganju. Alternativa produktivnom radu je buljenje u zid i vrlo brzo će vam biti jasno da su produktivne aktivnosti, bez obzira koliko se naporne činile, i dalje puno zabavnije od buljenja u zid. Sam početak obavljanja aktivnosti te svaka “stepenica” na koju se popnete daje dopamin kao nagradu, a budući da je to vaš novi glavni izvor dopamina, vrlo lako se možete navući na produktivan rad i početi uživati u njemu.

To je odličan način da “prevarite” svoj mozak i natjerate ga da voli raditi teške stvari. Kod nekih produktivnih aktivnosti često je i dalje teško jednostavno početi, meni osobno ovisno o danu teretana spada pod tu kategoriju. To je isto moguće riješiti sličnom logikom – vezanjem nagrade uz aktivnost. Ja osobno jako uživam u slušanju glazbe, ali sam slušanje glazbe ograničio na način da ju smijem slušati samo dok vježbam. Ova korelacija je odmah bila i ostala pun pogodak, bez iznimke i izgovora svaki drugi dan vježbam, uživam u kombinaciji vježbanja i slušanja glazbe i nerijetko jedva čekam kada ću opet ići vježbati zato što to znači da mogu uživati u glazbi. Dodatni benefit je to što sam ubacio dodatna ponavljanja nekih vježbi kako bi session duže trajao i kako bi mogao duže slušati glazbu.

Ponovo ću proći kroz “najgore” ovisnosti koje preopterećuju vaše receptore. Mnoge od njih bi bilo najbolje potpuno prestati raditi ili barem jako smanjiti: samozadovoljavanje – ovo je namjerno prvo navedeno, pornografija, kockanje, rekreativne droge, alkohol, kofein, masna i hrana puna šećera, igre, filmovi serije i video zapisi, nepotrebni shopping, društvene mreže… Samo da napomenem da ne očekujem da sa svim ovim aktivnostima potpuno prestanete. Ništa od navedenog uglavnom nije produktivno za vas te će vam smanjivanje provođenja vremena u tim aktivnostima biti korisno na više načina.

Još jedna metoda koju možete koristiti za osiguravanje produktivnosti je zabraniti čak i smanjene količine poroka dok ne obavite neke ili sve zadatke. Često se puno teže disciplinirati da krenete nešto obavljati nakon što uživate u aktivnostima koje luče puno dopamina, no ako prvo obavljate produktivne aktivnosti, a druga kategorije slijedi kao nagrada nakon toga, tada ćete biti još više motivirani da krenete i obavite zadatke koji vas čekaju, jer nagrada slijedi iza njih, a bez njih nema nagrade, jedina alternativa je zurenje u zid…

Naravno, tu opet dolazi do fenomena da jednom kada krenete obavljati produktivne aktivnosti – npr. učiti za ispit, svaka nova lekcija koju naučite daje vam dopamin kao nagradu, a budući da vam receptori nisu preopterećeni, ta količina je sasvim dovoljna za osjećaj ogrmonog zadovoljstva te automatski želite naučiti nove lekcije kako bi ponovno dobili istu nagradu. Na kraju dana, kada znate da ste ustvari obavili sve što ste trebali, možete se u miru opustiti i uživati u neproduktivnim aktivnostima bez imalo grižnje savjesti, jer ste ipak bili jako produktivni taj dan. Vrlo brzo ćete i sami moći primjetiti kada ste pretjerali s neproduktivnim aktivnostima i samima će vam biti očito da su receptori preopterećeni i da nemate volje ni za što te si tako možete postaviti dobre granice za osiguravanje produktivnosti.

Ovdje ću posebno napomenuti da ovaj tekst opisuje moja osobna iskustva i iskustvima mnogih drugih ljudi,i a budući da se radi o vašem zdravlju, prije poduzimanja ikakvih drastičnih mjera, posavjetujte se sa svojim liječnikom. Navedene metode su pomogle meni i mnogim drugim ljudima, ali ipak se radi o vašem zdravlju i sami ste za svoje zdravlje odgovorni.

Nadam se da će vam informacije o tome kako dopamin utječe na našu motivaciju i ovisnosti pomoći u ostvarivanju zadovoljstva i sreće te izbjegavanju samosabotiranja aktivnostima koje vam ustvari ne donose nikakvu sreću niti zadovoljstvo, a nisu ni produktive. Također se nadam da će vam navedene tehnike koje su mnogi, uključujući mene koristili kako bi vratili kontrolu nad vlastitom motivacijom pomoći ostvariti isto i osigurati da vam vaši ciljevi budu prioritet u životu te da ih obavljate s užitkom umjesto da ih prezirete. “Ne zaboravite da možete dizajnirati svoj vlastiti svemir” – Mark Jansen.