Dramatičar George Bernard Shaw (1856. – 1950. godine), čije su se šaljive dosjetke toliko udomaćile u općoj kulturi i komunikaciji da smo već zaboravili tko im je autor, imao je dug i plodonosan život; ne samo da je doživio lijepe 94 godinice, već je i stvarao književna djela do svojih 90-tih.
Iako je cijenjeni Irac 1925. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, prestižno i vrijedno priznanje nije razlog zašto je upravo on postao uzor mladim i nadobudnim literatima, već činjenica da su njegovi prvi književni radovi (kroz svoje tridesete napisao je pet novela) svi redom propali.
Na sreću te ga nesretne okolnosti nisu demoralizirale te je nastavio pisati.
U njegovu su opusu brojne drame i komedije, no većini je ipak najpoznatiji po ljubavno-lingvističkoj priči “Pigmalion”. Priča o Elizi Doolittle, priprostoj cvjećarici koju fonetičar Henry Higgins odluči podučiti pravilnom engleskom jeziku kako bi je u društvu predstavio kao „pravu“ damu, osvanula je u nekoliko filmskih adaptacija, od kojih je najpoznatija „My Fair Lady“ s Audrey Hepburn i Rexom Harrisonom osvojila čak osam Oscara.
Osebujno djetinjstvo Shawu je, kao i mnogim drugim vrijednim autorima, uvelike obilježilo umjetničko stvaralaštvo.
Sin neuspješnog trgovca kukuruzom i pjevačice koja se za njegova oca udala samo kako bi pobjegla od stroge tete, odrastao je u rodnom Dublinu gledajući majčin sve veći prijezir prema indiferentnom ocu koji je poslovne neuspjehe „liječio“ stalnim zavirivanjem u flašu. Ćaća je bio toliko cool da ga nisu dirali ni supruzini sve češći satovi pjevanja kod jednoga tadašnjeg glazbenog velemajstora, iako Lucinda Shaw uopće nije krila kako sa svojim učiteljem glazbe ne vježba samo precizne intonacije mezzosoprana.
Otvorena paralelka potrajala je sve do jednom, a onda je lucidna Lucinda spakirala tada 16-godišnjeg GBS-a i njegovu sestru te preselila u London k svome slavuju.
Upravo ljubavnim zavrzlamama između jedne žene i dvojice muškaraca, jednoga magnetski privlačnog i drugoga, neobičnog, bavit će se GBS u književnim uspješnicama: „Candida“, „Muškarac i Superman“ i „Pigmalion“ – za koji će osvojiti Nobela.
Pa ipak, čini se kako maestro za literarne paradokse, u stvarnom životu nikada nije mogao doživjeti antiklimaks jednog Yeatsa, primjerice, čulno razočaranje s nekom od svojih simpatija i muza. Naime, on svoje muze nije konzumirao. Ni veze, ni muze.
Ni javne, ni tajne, pa čak ni svoju – zakonitu. Barem ne u onom smislu u kojem nema „fejkanja“. Tjelesno = no.
Možda će stoga netko naivno pomisliti kako je vitki bradonja bio aseksualan, cijepljen protiv Amorovih strelica ili – nedajbože – impotentan. Krivo, na sve tri. Zaljubljivao se redovito do kraja života, vrlo vatreno no poprilično stereotipno: u poznate, zgodne glumice.
I, naravno, što je on bivao stariji, to su srca mu čežnje bivale sve mlađe.
Nastajala bi tada, u zapretenoj senzualnosti, vrhunaravna ljubavna pisma u svoj sili romantičnog žara.
Svoje je ljubavi uzdizao iznad zemaljskih, tako “prizemnih” i “čovjeku nedoličnih” strasti, da se par puta nemalo iznenadio kada bi umjesto “bestjelesnog” i uzvišenog njega, ove neokaljane heroine odlučile poći za nekoga prizemnog gospodina, koji ih je malo manje cijenio.
Da je GBS imao kasno paljenje, čak i za viktorijanske pojmove, govori podatak kako je prve intimne odnose imao tek na pragu tridesete, s 15 godina starijom majčinom prijateljicom. Temperamentna udovica pozvala je neiskusnog Shawa doma na čaj i odmah krenula u akciju. Kasnije je u kratkoj autobiografskoj priči priznao kako nije bio sposoban “brutalno je odbiti” već je “gotovo mjesec dana beskrupulozno uživao u zadovoljstvima koja mu je pružala te tražio njezino društvo kad god nije imao “nešto pametnije za raditi.”
Strastvena, burna i žestoko posesivna, ubrzo mu je postala teret te je bacio oko na jednu zgođušnu glumicu na početku karijere, što je udovicu uspaljenicu toliko razjarilo da mu je zapaprila s nekoliko sočnih scena pred širokim auditorijem.
U svojim 30-ima i ranim 40-ima GBS je imao nekoliko vrlo nježnih i potpuno nedužnih veza s tadašnjim kazališnim glumicama. Održavao ih je uvijek na pristojnoj distanci – preko pisama. Romansa s prekrasnom glumicom Ellen Terry – koja je također osvojila srca frajera kao što su Buffalo Bill, Oscar Wilde, Lewis Carol, Tennyson i Gladstone – bila je također već u startu izgubljen slučaj.
Započela je kad je njemu bilo 36 godina, a njoj 45 te trajala kroz njegov i njezina tri braka.
Iako su GBS-ova pisma bila često strastvena i divlja – “Volim vas duševno i tjelesno, pravilno i neprimjereno, na svaki način na koji se žena može voljeti!” – potajni „ljubavnici“ uporno su se izbjegavali uživo upoznati, kao da su slutjeli kako će se magija pisama uživo rasplinuti poput mjehura od sapunice. Što se i dogodilo, osam godina kasnije.
Preko noći, oboje su se ohladili.
S 42 godine ovaj se čistunac, zakleti trezvenjak (nikada nije pio alkohol) i vegetarijanac (i danas se često može čuti njegova rečenica “Životinje su moji prijatelji, a svoje prijatelje ne jedem”) odlučio oženiti bogatom nasljednicom Charlotte Payne-Townshend.
Njihov je brak, u najmanju ruku, bio nekonvencionalan. Sastavljen je ugovor kojim su detaljno raspodijelili primanja, a književnik je s vjenčanjem pričekao dok ne zaradi dovoljno kako se ne bi govorkalo da se ženi zbog novca.
Charlotte je bila žena koja zna što (ne)želi i voljela je zabrane, slično kao i GBS-ova majka, s kojom je do braka živio. Ni pod razno nije željela djecu te je inzistirala da se brak nikada ne konzumira. Bio je to aranžman naoko prihvatljiv i za njega, koji je preko pisama nastavio održavati platonske odnose s nekoliko miljenica teatra. Svoju je zakonitu zvao “Mrs. Dostojanstvo”, a iz korespondencije s njegovim prijateljima nedvojbeno se dade izvući zaključak kako neobični dogovor sa suprugom nikada nije prekršio.
“Nikada nisam smatrao seks osnovom trajnih odnosa, niti sam sanjao o braku u vezi s tim” – napisao je prijatelju Franku Harrisu, otkrivajući kako je za njega ljubav prvenstveno emocija intelekta, a ne tijela.
Iako po naravi čudak, ni kao stariji GBS nije izgubio šarm koji je privlačio dame.
Tako sa 65 godina započinje dopisivanje s 24-godišnjom američkom glumicom Molly Tompkins, pa iako joj u nekim pismima popuje o diskreciji (“mi smo starac i djevojka, a izlagati se drugačijoj vezi bilo bi smiješno i nedolično”), druga su sramežljivo koketna.
Nakon smrti supruge – tada je imao 88 godina – piše gospođici Tompkins: “Sada možemo slobodnije pisati jer Charlotte ne može pročitati naša pisma.”
I za kraj, par njegovih misli:
Tko ima volje, ima i načina.
Nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani.
Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast.
Muškarci priželjkuju sve ono što nemaju, a žene samo ono što imaju druge žene.
