U Galeriji Filakovac u Zagrebu Ivan Branko Imrović izlaže radove iz dva ciklusa: Modeliranje prirode i U potrazi za svetim. Pomislio bi čovjek na tren da je riječ o nespojivim motivima, no sve što je prirodno je i duhovno i sve što je duhovno je prirodno.
Jedno ponire u drugo i jedno iz drugog izvire.
Kiparstvo Ivana Branka Imrovića je apstrahirano u gesti, u nanosu gline, u skidanju viška, u pritiscima i otiscima prstiju kojima kipar daje do znanja da odustaje od teksture koja bi ostavila dojam potpune realnosti. Naprotiv, umjetnik želi ostaviti dojam stvaranja.
Duh skice, kiparskog krokija, umjetničkog čina kao pune stvaralačke slobode. Vidjela sam ga u atelijeru kada je crtao kolegicu Dijanu Ivu Sesartić dok je modelirala kiparski portret, kada je u slikarskom, dakle drugom mediju, u tili čas postigao dinamičnu i slojevitu kompoziciju koja se najlakše može definirati kao preslojavanje prostora i likova i uspostava neočekivanih odosa s prepoznatljivim motivima. Tu vrstu postmoderne kaotičnosti postiže Ivan Branko Imrović i u kiparstvu, svom primarnom mediju izražavanja.
U izloženim skulpturama ima nečeg rečenog i nedorečenog, vidljivog i slućenog, a kroz sve i povrh svega struji jedan lirski fluid. Bez obzira na suptilnost modelacije, skulpture otkrivaju brzinu kao prisutnost u radu i trag ruke kojim se svjesno naglašava procesa rada, stavljen ispred ideje o dovršenosti djela.
Taj se koncept u raznim oblicima i fazama nametnuo umjetnosti (od kada se osamostalila od naručitelja i osobito od 1960-tih) kao vrsta dokaza o njezinoj duhovnoj ili misaonoj stvarnosti, za razliku od one prirodne (fizičke) iz koje su uzeti motivi.
Promatrajući cjelokupni rad Ivana Branka Imrovića i ovu izložbu treba doživjeti kao svojevrsnu kiparevu igru zarobljavanja i oslobađanja lica i likova iz gline.
Tako se potvrđuje ona zadivljujuća misao kako kipar ima moć oživljavanja materije.
Na publici je da produlji (rekonstruira) taj proces te očima i umom prepozna i pokrene umjetnikovu kiparsku animaciju.


