O prijevodima Dana Browna na hrvatski (Prvi dio)

Jezik izvornika

Engleski jezik po opsegu je upotrebe u prošlome stoljeću nadrastao granice anglofonog svijeta, bivših engleskih kolonija i anglistike. Gdje god ima medija, moguća je i izloženost engleskome jeziku i njegovo makar pasivno poznavanje. Engleska je književnost stoga dostupnija od, primjerice, bengalske, ali i pojam engleske književnosti danas je širi nego prije jer njoj, zbog popularnosti engleskog jezika, pridonosi sve više neengleskih naroda. Nije riječ samo o stanovnicima Irske, Kanade, SAD-a, Australije i Novog Zelanda, nego to obuhvaća i članice Commonwealtha pa engleskim pišu i pisci mnogih naroda Indije i Pakistana, ali i stanovnici zemalja u kojima engleski nema službeni status i kojima engleski često nije materinski jezik. Za svoj trud dobivaju širu publiku, veće priznanje, mogućnost ekranizacije i veći izbor bogato dotiranih nagrada, dakle slavu i novac. 

Čini se da engleski ne osvaja samo male jezike nego zapravo sve na svijetu, pa tako i hrvatski. U mnogim zemljama ljudi na vlastiti jezik gledaju kao na govorni dijalekt na kojem nije potrebno išta zapisivati, a još manje stvarati književnost. U Europi je to uvelike slučaj s keltskim jezicima koji su u vlastitim zemljama postali školski predmet prije negoli službeni ili književni jezici, ali slično je i s malteškim, baskijskim te mnogim jezicima u Rusiji. Ipak, većina europskih naroda donekle odolijeva globalizaciji pa se engleskim služe “samo” kao izvorom stranih riječi i izraza.

U svijetu u kojem se sve više izjednačuju informiranost i znanje moguće je izjednačiti i izloženost informacijama s obrazovanjem. Informacije se dostavljaju na engleskom ili je engleski u njima posredno prisutan, pa će se u dnevniku i časopisima primjerice no-fly zone ili ground zero tako zvati i u izvornim vijestima i u “prevedenima”. S pasivnim poznavanjem engleskoga stečenim iz poluprevedenih tiskovina i u školi moguće je čitati tekstove pa i cijele romane u izvorniku makar i bez potpunog razumijevanja, i dakle zadrijeti u književnost na engleskom. Pri tome će bolju prođu imati napetice čija se radnja lakše prati, a uz nju će ići popratne privlačne korice i jednostavniji izbor vokabulara. Ono što je nekoć izlazilo u serijama ljubavnih i kriminalističkih romana, sada je tvrdo ukoričeno i dobiva status književnosti. Ako je takvu literaturu moguće čitati na temelju gradiva naučenog u školi i preuzetog s televizije, glazbe i interneta, onda je nastavak takve logike da svatko taj shvaćeni tekst može prebaciti u materinski jezik koji ionako već zna. Materinski jezik pri takvom je razmišljanju zadan samim odrastanjem u nekoj sredini, a engleski kao strani jezik uči se gotovo već paralelno s materinskim. Engleski je popularan u svim sferama ljudske djelatnosti i književnosti pa tako i u prevodilačkoj. Postojeća situacija otvara mogućnosti za šarlatanstvo jer potražnja je velika, engleski se pokupi usput, materinski jezik je bogom dan, stoga se prevođenja može latiti svatko tko prosudi da je za to spreman.

Uloga prevoditelja

Međutim, upravo zbog globalizacije i širenja engleskog, upravo zbog činjenice da je svaki potencijalni čitatelj danas kadar prevedeni roman pročitati i u originalu, uloga prevoditelja postaje važnija nego prije. Nekoć je prevoditelj bio osoba koja strani jezik poznaje bolje nego njegovi čitatelji, a poznavanje materinskog jezika tada je bilo neupitno. Njegov je zadatak bio da govornicima svojeg jezika omogući da prate radnju i proživljavaju sve što i čitatelji kojima je pisac izvorno namijenio knjigu. Vremena su se promijenila, engleski je rašireniji, a ako je raširen među prevoditeljima koji si utvaraju da mogu s njega prevoditi, treba voditi računa i o tome da je raširen i među čitateljima, koji će prepoznati prevoditeljske mane. 

Više se ne može smatrati dovoljnim poznavanje stranog jezika. Poznavanje stranog jezika postalo je aksiomatično, ali upitno je sad poznavanje materinskog jezika. U usporedbi između sada i nekoć, jezik s kojeg se prevodi i jezik na koji se prevodi zamijenili su uloge. Danas su književni prevoditelji s engleskog podložniji kritici nego prije, jer težište njihova posla više nije toliko na onome s čega prevode nego na onome na što prevode. Njihova uloga više nije toliko da prevode s nepoznatog jezika, koliko da prevode na lijep jezik. Današnjeg čitatelja u odnosu na onog prije nekoliko naraštaja manje zanima značenje izvorne rečenice i njezin točan prijevod, a više kako se to može lijepo reći na hrvatskom.

Tako još više dolazi do izražaja suumjetnička uloga prevoditelja uz samoga autora, a ta bi njegova umjetnička strana trebala biti naglašenija u društvu koje je dovoljno obrazovano da roman čita i u izvorniku. Konačni je proizvod umjetničko djelo jer prevoditelj pokazuje svoju vještinu pisanja, odolijeva trendu, poseže za izvornom jezgrom svojega jezika a ne kopira gotove engleske fraze, pokazuje da je načitan i da ima široku opću kulturu, tim više što su prevedene knjige u nas i dvostruko skuplje od izvornih. Prevoditelj (za razliku od novinara) treba umjeti prevladati činjenicu da “svi” znaju što znači ground zero, da “svi” koriste neki pogrešan izraz, pa da dođe u iskušenje da ga upotrijebi i on/a, ili da “nitko” ne zna što znači neki drugi izraz pa da ga izbjegava. Prevoditelj treba nadjačati potrebu za autocenzurom, treba biti rječitiji od svojega čitatelja da bi stekao njegovo poštovanje pa makar i po cijenu toga da ga tjera na konzultiranje priručnika, interneta i poznanika. 

Prevoditelj treba zanemariti svoj dijalekt osim kad lik u knjizi posegne za svojim pa je potrebno da prevoditelj istovremeno bude i knjiški crv i društveno biće jer će mu itekako zatrebati i ulični izrazi, štosovi i igre riječi koje je naučio iz svakodnevice. Književni prijevod kao dio kulturnoga blaga ostaje u knjižnicama zauvijek ili barem dugo nakon vremena svojega autora i svojeg prevoditelja. Dugovječniji je od prijevoda filma i članka u novinama. Nužno je poznavati domaću književnost da bi se prevodila strana, a najvažnije je kod prevođenja poznavati vlastiti jezik. Najveći broj pogrešaka i zamjerki u prevođenju odnosi se na nepoznavanje vlastita jezika, a manje ih se odnosi na nerazumijevanje izvornika, premda su skandaloznije.

Današnji bi prevoditelji trebali biti u stanju prevoditi više i bolje nego njihovi prethodnici jer danas imamo bolje rječnike, priručnike, imamo internet ili međumrežje, računala i bolje mogućnosti školovanja. Na internetu je moguće potražiti svaku englesku riječ i frazu, a i za hrvatski je priručnika sve više. Ali praksa ipak pokazuje da nas tehnološka nadmoć nije unaprijedila u odnosu na stare i zasluženo legendarne prevoditelje poput Tabaka, Jonkea, Velikanovića ili Kombola pa i Brixyja. To izdavače ipak ne priječi da njihove prijevode prepuštaju zaboravu, proglašavaju zastarjelima i zamjenjuju inferiornima.

Jezična kompetencija i jezične mijene

Temeljna je funkcija jezika prenošenje informacije, dakle komunikacija, ali ta je elementarnost nedovoljna kod prevođenja. Očekivati od jezika da služi samo komunikaciji to je kao očekivati od čovjeka da samo vegetira. Sporazumijevati se mogu naime i životinje pa i ljudi koji ne govore isti jezik. Osim samog komuniciranja važno je kako se to čini, odnosno kolikim opsegom vokabulara, sinonima, fraza i s koliko duha.

Nema svaki govornik nekog jezika istu kompetenciju za taj jezik. Nekompetentnog govornika pa dakle i prevoditelja, koji pisani jezik vidi tek kao presliku govornoga moguće je prepoznati po nekim jednostavnim pokazateljima: pretjerano korištenje izraza koji ne pripadaju standardu (npr. “pričati s nekim”), pretjerana upotreba nedovoljno prilagođenih stranih riječi (npr. “dizajnirati”, “šopingirati”), siromaštvo rječnika, superlativi superlativa i glagolskih priloga kao “najomiljeniji”, “najoptimalniji” ili “najzastrašujući”, nepotrebno korištenje riječi “stvar” i “mjesto”, prečesta upotreba posvojnih zamjenica, pogotovo “svoj”, konstrukcije kao što su “jako puno”, “zbog toga što”, “na način da”, pleonastički izrazi kao “izaći van”, “sići dolje”, analitički izrazi kao “otvoriti usta” umjesto “zinuti”, nepoznavanje sinonima… Sami po sebi ovi oblici nisu pogrešni i moguće ih je prepraviti lekturom, ali oni u pravilu ukazuju i na vjerojatnost da lektura nije dovoljna. Takvi se nezgrapni izrazi ne mogu dakle svrstati u kategoriju pogreške nego lošega stila i indikator su mnogo dublje nekompetentnosti, osobito one sintaktičke. Pogrešno je tu nekompetentnost dovoditi u vezu samo s prevodilačkim radom jer ona bi po svoj prilici bila jednako vidljiva u bilo kojem literarnom pokušaju dotičnog prevoditelja, na primjer u školskoj zadaći ili pismu. Takvim je prevoditeljima potrebna redaktura, odnosno tečaj prevođenja u praksi. Redaktoru tad prevoditelj treba prepustiti dio honorara jer redaktor obavlja njegov posao i postaje prevoditeljev mentor.

Postavlja se pitanje mijenja li se jezik i nisu li zapravo sve pogreške samo znak te promjene. Takvo objašnjenje svakako ide na ruku onima koji pogreške počinjaju i ne ulažu napor u to da ih isprave. Dapače, takve će se promjene često kvalificirati kao razvoj jezika, što već zvuči demagoški jer se mijena ne može objektivno kvalificirati kao razvoj. Jednako je demagoški isticati samo loše strane neke pojave da bi se u cijelosti proglasila nepoželjnom. Jezični konzervativizam doživljava se kao odupiranje promjenama u društvu i poprima negativan predznak nasuprot liberalizmu u jeziku. Takvo je gledanje površno jer ne uzima u obzir da do promjena dolazi uslijed neukosti, a da je odupiranje promjeni većinom rezultat intelektualnog napora, čak i ako zastrani. Jezični konzervativizam prije čuva jezik nego liberalna anarhija. Ako bismo teoretski i prihvatili da su pogreške zapravo odraz jezične mijene te da su pogrešne samo relativno, treba se zamisliti nad činjenicom da te promjene donose osobe koje nisu kadre u procesu prevođenja ni točno prepisati izraz s papira. Nema te mijene koja može opravdati pogrešno prepisivanje i takva se šlampavost ne može pripisati jezičnom razvoju. K tome postoji konačni pokazatelj da nije riječ o jezičnim mijenama, a to su nedosljednosti, na primjer kod pisanja kojeg i koji ili slijedeći i sljedeći u istom tekstu ili nepoznavanje č i ć. Mijene bi trebale biti dosljedne. Kolebanja su za neke pojave moguća jedino u prijelaznoj fazi u kojoj se pitanja rješavaju dogovorno, primjerice može li se vremenski veznik pošto koristiti i kao uzročni i može li glagol koristiti biti prijelazan. Ako su sva masovna odstupanja i zabune koje uočavamo u tisku i prijevodima zapravo rezultat jezične mijene, onda živimo u vrijeme prekretnice u našem jeziku, a kad proces te opsežne mijene završi, trebat će nam priručnici za čitanje vlastitih pisaca s kraja dvadesetog stoljeća.

Teorija prevođenja

Teorija prevođenja ima mnogo zajedničkih elemenata s pravopisom, ali nema stroge odrednice jer književno prevođenje ima umjetničku crtu. Ona je spoj pravila i umjetnosti pa ni pravila ni umjetnička sloboda ne vrijede u potpunosti, a između umjetničkog i gramatičkog dijela katkad nema oštre granice. Pravila se odnose na pravopis i gramatiku i leže u temeljima teorije prevođenja, dok je umjetnost nadgradnja, ali nadgradnje i dobroga prijevoda ne može biti bez poznavanja temeljnih pravila. Umjetnost se može nekome sviđati ili ne pa o njoj ne može biti zbora na kritičkoj razini. Ne treba brkati pogreške i stil. Stil je apstraktan pojam, kao i ujednačenost, tečnost, pitkost odnosno krutost, nerazgovijetnost i slični izrazi kojima se opisuje prijevod. Stil zadire u pitanje ukusa, a o ukusima se ne raspravlja. 

To je i razlog što su romani i prijevodi Dana Browna zahvalno štivo za analizu, jer je uvriježeno mišljenje da ona nemaju književne vrijednosti, stoga se ta komponenta gotovo može i izostaviti. Kad bismo uzeli analizirati nekog važnijeg pisca, zapali bismo u rasprave o stilu, razgovarali bismo možda o djelima u kojima su svi likovi i događaji izmišljeni i stoga preostaju samo prepirke o jeziku djela. Piscima takozvanog šunda ne poklanja se pozornost u kritici, njihova djela služe povećanju naklade i zarade, a ne kulturne svijesti i načitanosti, nisu smišljena za školsku lektiru i antologije. Cijeli žanrovi, često nezasluženo, potpadaju pod tu skupinu, primjerice znanstvena fantastika koja se često brka s fantastikom, zatim horor, ženski romani i krimi literatura.

Dan Brown ne može visoko kotirati kod kritičara kao ni primjerice Stephen King, Dean Koontz, ali ni Danielle Steel, Paulo Coelho, Richard Bach i drugi, manje ili više zasluženo. Upravo je laka i napeta, katkad filozofijom obojena literatura kojom su ovi autori stekli slavu postala vježbalište za mlade odnosno neiskusne prevoditelje. No dok su se Kingovih i Coelhovih djela te serijala o Harryju Potteru latili naši istaknuti prevoditelji, romani Dana Browna pokazali su se terenom za nevježe jer im se nikad nije pridavala literarna vrijednost pa se vjerojatno nije smatralo da je u njihovo prevođenje potrebno uložiti previše truda, vremena i novca. Možda je to i istina što se tiče literarne vrijednosti, ali Brownu se ne može osporiti da čitatelje svaki put zatekne nizom povezanih informacija i smjelim teorijama i tezama. Podaci u knjigama Dana Browna dodatan su važan razlog za odabir njegovih djela u ovoj analizi. Na njima se pokazuje prevoditeljska marljivost jer usporedo s prevođenjem takvih knjiga potrebno je obavljati istraživanje, informacije treba provjeravati i prilagođavati. K tome se Brown služi i igrom riječi, što zahtijeva dozu dovitljivosti. Ali neovisno o tome je li pisac pisanju prišao olako i svrstava li ga kritika a priori u šund, prevoditelj svoj posao treba obaviti savjesno pa makar prevodio i upute za rukovanje glačalom. U slučaju prevođenja Dana Browna na hrvatski jezik savjesnost je uglavnom izostala, stvoreni su antipriručnici prevođenja, demo-prijevodi koje vrijedi analizirati radi učenja na tuđim greškama i demaskiranja trenda komercijalizacije književnosti i njezina prevođenja.

Velika obmana

Velika obmana (Deception Point) roman je  Dana Browna o zanimljivoj temi komercijalizacije svemirskih letova, a zbiva se sjeverno od Grenlanda budući da je dotična velika obmana skrivena pod ledom sjevernog polarnog kruga. Ovaj je tekst zahtijevao nešto poznavanja biologije, odnosno biološke nomenklature, a trebalo je ovladati i riječima kao što su ledene sante, karabineri, kramponi i cepin, no ni ovdje se prevoditelj nije potrudio istražiti materiju. Tekst je trebalo još koji put pregledati tako da se likovi ne obraćaju s “vi” nekome s kime su čas prije prešli na “ti”. Prevoditelj uglavnom točno prepisuje riječi, kratice, brojeve i citate i točno preračunava mjerne veličine i u toj činjenici nema ironije jer već se pokazalo da se neudovoljavanju i tog minimuma ne treba čuditi. Dobro se snašao prevevši Erector set kao mehanotehnika, metamorphic rock kao metamorfit, Bliski istok nije mijenjao u Srednji istok, čak je pogrešan Brownov latinski citat ispravljen u prijevodu. Ali to su tračci u moru pogrešaka.

Prevedeni tekst za početak sadrži uobičajene stilski ili gramatički neknjiževne izraze: nekorištenje posvojne zamjenice svoj (što mislite o vašem posljednjem uspjehu?); korištenje jako i puno kao priloga; izraz ovim putem mj. ovuda; korištenje izraza pričati s nekim; umetanje bespotrebnog kako (Možda možemo pronaći način kako da nagrizemo; Tvoj šef zna kako obaviti posao); korištenje prijedloga za s infinitivom: što god imao za reći; teško mi je za povjerovati; savršen dan za postati najmoćniji čovjek na svijetu. I ovdje se glagoli tumače sami sobom: …i brzo se spuštajući po drugoj strani, spustili su se na glatku ledenu površinu. Česta je upotreba kolokvijalnih i nehrvatskih izraza: na brzaka, lift, doprinijeti, riječi isturen, kučka, kučkini sinovi, zadesiti, zakačiti. Bespotrebno se koristi riječ “muškarac” umjesto “čovjek” te “muškarci i žene” umjesto “ljudi”: nije imao pojma o čemu muškarac priča; mnogi veliki muškarci i žene mj. npr. “mnogi velikani”. Glagol “pričati” često se koristi umjesto “razgovarati”: ona je…pričala s predsjednikom, priča sam sa sobom. U prijevodu se grafički ne ističu citati i misli, koji su u originalu pisani kurzivom. 

Mnogo je lektorskih pogrešaka od kojih ne izgledaju sve kao obični tipfeleri: oasjan mjesečinom, androgeni mehanički glas mj. “androgini”, krečući se, njegovu prevrčuću siluetu. Zbog pravopisne pogreške nejasna je rečenica Ovo je bolje od bala sjena u aluminijskim folijama (< Sure beats bales of tinfoil) mj. “bala sijena”. Koristi se oblik muževljev, a posvojni oblici imena Norah u prijevodu glase Norahin, Norahinu, Norahina i sl. mj. “Norin, Norinu, Norina”. Zamjenica kojeg koristi se u akuzativu neživih imenica toliko da je posve potisnula ispravne oblike koji i koje: naselja kojeg ćemo…; kamen kojeg je netko bacio; meteorita kojeg je; instinkt kojeg; test kojeg koriste; leda na kojeg su se nasukali; meteorita za kojeg nitko drugi nije znao.

Prisutne su pogreške u prepisivanju od kojih najviše upada u oči primjer near L’Enfant Plaza > blizu L’Elefant Plaze (poslije točno pisano Enfant), nadalje zračne luke O’Hara mj. O’Hare;  with a crew of 158 > s posadom od 148 ljudi; Rooesevelt je napisan dvaput tako, a zatim ispravno Roosevelt; program called INSPIRE > s programom INSFIRE; Asbury Park > Ausbury Park. Ima i nešto preskočenih rečenica i nevješto riješene igre riječi.

Ali, ako gornji odlomak nije vrijedan spomena jer možda ne ometa užitak čitanja, slijede neke pogreške u prevođenju koje mogu narušiti tijek radnje. In fifteen seconds > U roku od 15 minuta. Ovdje nije samo iceberg preveden kao “ledenjak” nego i ice shelf. Kopča kojom se koriste planinari naziva se “karabiner”, engleski carabiner, ali ovdje se sustavno prevodi kao karabin: Tolland je zabio palac u karabin; s iskrivljenim karabinima; počeo je otkopčavati karabine. Neobaviještenost je uzrok ovoj pogreški: Seven times the length of U.S. Navy’s first Holland-class submarine prevedeno je kao Sedam puta duža od mornaričke prve podmornice klase Nizozemska, ali ne postoji klasa Nizozemska nego je ta podmornica nazvana prema konstruktoru Johnu Hollandu. Sličan je ovaj primjer: So you’re saying that Scientific American publishes fiction? preveden ovako: Dakle kažeš da Američki znanstvenik piše o fikciji mj. npr. “Želiš reći da Scientific American objavljuje izmišljotine?” Prevoditelj se nije potrudio pronaći izraz “katabatički vjetar” nego piše bura koja se zove katabatic, ostavljena u engleskom obliku.

Corkey slumped prevedeno je Corkey se snuždio mj. “Corkey je klonuo”, što ne bi bilo važno da Corkey nije smrtno ranjen; it plunged hard under the surf zabunom je prevedeno kao potonula je duboko iznad površine; her eyeballs distorted > očne sfere izobličene mj. “izvrnute očne jabučice”. Rachel said, only half-joking > Rachel reče napola u šali mj. “Rachel reče ne sasvim u šali”.

Posve je pogrešno prevoditelj doživio ovu rečenicu: The man’s quiet diligence, combined with his wardrobe of plain black suits, had earned him the nickname The Quaker. > Čovjekova tiha predanost, kombinirana s običnim crnim odijelima priskrbila mu je nadimak “Potres”. Teško da bismo nekoga tko je tih, predan i skroman nazvali Potres. Zvali su ga naime Kveker, kao da pripada sekti koju odlikuju te vrline.

Slijede najavljene pogreške kao rezultat nepoznavanja biologije, odnosno nekonzultiranja sa stručnjakom. Riječ phylum u nomenklaturi znači “koljeno”, ali u prijevodu je ona shvaćena kao sastavni dio imena kukca: Insects were members of the phylum Arthropoda > Insekti su bili iz roda phylum arthropoda; They’re a suborder of the phylum Arthropoda > Oni su podvrsta u rodu phylum artropoda (u potonjem primjeru pogrešno prepisano kao *artropoda bez h, a suborder je preveden kao “podvrsta” umjesto “podred”); plankton u prijevodu ima uglavnom množinski oblik (omogućava planktonima, planktoni koji su ušli, planktoni bi uplivali) premda imenica plankton već ima množinsko značenje. Umjesto riječi “kukac”, “grabežljivac” i “morski mlat” koristi se insekt, predator i morski pas čekićar. U prijevodu sklopa several metazoans > nekoliko metazoana stvoreni su nekakvi metazoani, no to su višestanični životinjski organizmi ili metazoa; polychaetes se u prijevodu nazivaju *poliokete mj. “polihete”; a copepods *kopeopode mj. “kopepode”. Umjesto Celzijevih stupnjeva koriste se *stupnjevi Celzija: minus stotinu stupnjeva Celzija; tisuću stupnjeva Celzija.

U ranijim verzijama romana stajao je cirkonij tamo gdje danas piše titanij. Vjerojatno je riječ o ispravku koji bi trebalo unijeti i u sljedeća domaća izdanja, no u prijevodu do daljnjeg stoji cirkonij.

Robovanje engleskom vidljivo je iz primjera Pobješnjeli Max susreće Pillsbury dječaka od slijeza (uz pogrešno napisano *slijeza mj. “sljeza”) mj. npr. “križanac Pobješnjelog Maksa i dječaka od tijesta”. Nadalje, glagol moći svaki put je preveden: mogao je osjetiti, mogao je čuti… što u hrvatskom nije potrebno, nego se kaže “osjetio je”, “čuo je”…

Loše baratanje engleskim vidljivo je iz prevođenja izraza after all kao nakon svega umjesto “uostalom”, kao u primjeru After all, a submarine was built to be strong in only one direction. > Nakon svega, podmornica je napravljena da bude snažna samo u jednom pravcu.

Loše baratanje hrvatskim prisutno je u mnogim primjerima: uzbudljivo je promatrao mj. “uzbuđeno”, ultimativni marketinški pritisak umjesto “krajnji”, i ovdje s pogrešnom upotrebom pridjeva ultimativan; čini se da ti nisi na tapeti mj. “na tapetu”; odluka koju si jutros napravila mj. “donijela”. U primjeru odahnut što je podmornica u jednom komadu prisutna je pogrešna upotreba izraza relieved kao da i hrvatski glagol odahnuti može stajati u pasivu, kao da umjesto “pao mi je kamen sa srca, odlanulo mi je, laknulo mi je, odahnuo sam…” možemo reći “odahnut sam” (I am relieved). Nezgrapne su rečenice Osjetila je da se nalazi u maloj sobi. Pretrpanoj niskim stropovima, kao da stropovi mogu nešto pretrpati. Mislila sam da će do sada već skočiti ispod autobusa. mj. “da će se baciti pod autobus”; Herney’s eyes scanned the room prevedeno je Herneyeve oči skakale su s osobe na osobu pri čemu je pohvalno što nije upotrijebljen glagol “skenirati”, ali ne i doslovna upotreba očiju umjesto pogleda, pa ako se zamisli ili nacrta ova scena, rečenica postaje apsurdna kao i ova: vratio je oči natrag na ekran i gledao. Rečenica Izgledali su u potpunosti u kontroli očito slijedi engleski in control umjesto da npr. “drže sve pod kontrolom”. Kod rečenice …and made his way unseen onto the starboard gangway treba shvatiti da se netko ušuljao na brod mostićem s desnog boka, što je teško shvatljivo iz prijevoda: …neopažen iskrao prema desnim (starboard) stepenicama. Nema dakle stepenica, no neobično je u hrvatskom prijevodu vidjeti u zagradi ostavljenu englesku riječ, kao da prevoditelj čitatelju nudi mogućnost da sam provjeri u rječniku kako se nešto točno kaže. Isto se ponavlja u poglavlju 133 gdje se spominje rezbareni Rosewood krevet, dakle čitatelju je opet prepušteno na volju da provjeri što to znači rosewood pa će revni čitatelj eventualno saznati da je riječ o “krevetu od palisandrovine”. Isto se drvo spominje u 44. poglavlju Da Vincijevog koda kao palisandrovina. Tako su uz katabatic barem tri riječi ostale neprevedene bez vidljive potrebe.

Lako je pronaći primjere za siromaštvo hrvatskog rječnika u prevedenom tekstu. Kao što se u drugim spomenutim prijevodima rabio kolut za kucanje umjesto “alke” i “zvekira”, ovdje stoje oštri šiljci na čizmama i sjekira za led umjesto “krampona” i “cepina”. Prevoditelj je impresioniran riječju “impresioniran”: nije bio impresioniran; impresionirano je kimnuo prema Rachel; Neimpresionirano, biće je nastavilo dalje. I ovdje se koriste izrazi bingo, WC (za restroom i bathroom), silueta, preferirati te nepostojeći glagol doprinijeti. Obilno se i bespotrebno koristi glagolski prilog sadašnji umjesto pridjeva i drugih izraza: razarajući gubitak mj. “razorni”; stroj je bio zastrašujući mj. “strašan”, ponavljajući zvuk mj. “zvuk koji se ponavljao”, trepereće signalne svjetiljke mj. “treperave”; posrćuću svemirsku agenciju mj. “posrnulu”; prema bliještećem brodu mj. “blistavom”. Glagolski prilog sadašnji koristi se i umjesto prošlog: jedva promašujući potkoljeničnu kost mj. “jedva promašivši”; naglo otvarajući vrata mj. “naglo otvorivši vrata ”. I u ovom je prijevodu prisutan izraz “učiniti koga kakvim” ili “učiniti da”: učinio ga je hiperosjetljivim; s ljupkošću koja je učinila da je još više zavoli; pritiskala joj je uši čineći sve zvukove prigušenim; slika na papiru učinila je da se strese od strave; Sextonov poziv učinio ju je još nemirnijom mj. npr. “…postao je…prigušujući zvukove…tjerajući je da se strese…uznemiri je još više”.

Delta-2 promijenio je spol u primjeru ravno na Deltu-2 zarobljenu u njegovim rukama. I imenica primat mijenja rod u ovoj nimalo hrvatskoj rečenici: Plašim se da ne znam puno o primatama (< I’m afraid I don’t really do primates). Čak je i mito muškog roda: prima tako veliki mito. Promjena roda očituje se i u neslaganju riječi unutar izraza npr. svi troje mj. sve troje; neslaganje je prisutno u rečenici Zach Herney, kao i većina predsjednika prije njega, preživljavalo je s četiri ili pet sati sna mj. “preživljavao je”.

O degramatikaliziranim konstrukcijama i obrnutom redoslijedu već je bilo riječi i one su i ovdje prisutne u primjerima HH-65 Dolphin helikopter mj. “HH-65 Dolphin”; Dolphin helikopter Obalne straže; fosil u Milne meteoritu; na slavne dane Apollo programa mj. “programa Apollo”; kod primjera Osprey zrakoplov zanimljiv je izbor riječi “zrakoplov” u takvom moru nemarnog odnosa prema jeziku. 

Nisu svi navedeni primjeri pogreške, katkad su samo lošija rješenja, a kao i u drugim analizama, ne predstavljaju kompletan popis, nego pogrešaka zacijelo ima još i stoga se prijevod u trenutnom obliku ne može smatrati prihvatljivim.