U jednom od svojih ranijih napisa, spomenuo sam da nisam ljubitelj licemjerja.
Ni tuđeg, ni svog. Jedan od vidljivijih primjera osobnog i društvenog licemjerja u novije vrijeme je teniski Adria Tour u Zadru. Prvi je reket svijeta, k tome i srpske nacionalnosti, pretežito o svom trošku organizirao je humani teniski turnir nakon Beograda u Zadru, želeći da u ovom slučaju donese nakon početnog razdoblja korona virusa radost i nadu puku u regiji i usput promovira i Hrvatsku, odnosno hrvatski turizam. I dogodilo se to što se dogodilo. Nesretni je bugarski tenisač, sudionik turnira, nerazboritošću zarazio dio igrača i pratnje. I, eto ti plodnog tla za licemjerje svih vrsta. Svalila se kuka i motika na srpskog tenisača i njegov plemeniti pokušaj. Da nismo prihvatili organizaciju turnira – počele bi priče kako smo nesposobni prihvatiti vrhunski sportski komunikacijski dar odnosno događanje. Da prvi čovjek Vlade RH kojim slučajem nije došao pozdraviti skup, opalili bi po njemu da ne shvaća trenutak u kojem je potrebno promovirati Hrvatsku i hrvatski turizam. Kada je to ipak učinio i kada se ustanovilo da je bugarski tenisač bio zaražen, svi brže bolje napuštaju brod i kritiziraju premijera i to svatko za što nađe shodnim.
Te koliko se gdje zaustavio, koliko je koga tapšao, zašto ne ide u samoizolaciju usprkos testiranju koje je obavio i koje je na koncu i sam za sebe platio. Neprimjereno i ljudski nekorektno. Posebno kada znamo da su se u to vrijeme, nažalost, pojavila višestruko veća žarišta u samostanu u Đakovu uslijed posjete časnih sestara kolegicama u Kosovu te u samom Zagrebu i Kninu kod mladeži koja je nahrupila sve u šesnaest u noćne klubove pretežito turbo folk orijentacije, u koje znaju doći pjevači upravo iz nama susjednih zemalja s trenutačno daleko lošijom zdravstvenom slikom od naše.
S prašinom koju podižemo – pokrivamo svoju golotinju
Istodobno su u medijima na svakodnevnom repertoaru sučeljavanja u kojima voditelji nacionalnih TV postaja pod egidom ” što gore – tim bolje” naprosto tjeraju političke protivnike u klinčeve i neugodne situacije s najčešće za budućnost Hrvatske perifernim pitanjima. Zaboravljajući pritom da oni nisu ”kadije koje tuže i sude”, odnosno arbitri, već samo medijski moderatori. Pritom javno demonstrirajući sve manje elementarnog odgoja i ukusa, koje svaki od nas treba steći prije svega u vlastitoj obitelji.
Tu osjećam licemjerje svih onih u širem i užem smislu, koji bi trebali biti nositelji, a ne uništavatelji kulture društvenog ophođenja i onih koji uživaju u tom spektaklu, nesvjesni činjenice da time u konačnici unazađuju sami sebe.
Ne zanima me tko u trenutačnoj političkoj areni navija za koga – želim samo u ovom konkretnom slučaju da se svi javni razgovori sa svim sudionicima u političkim nadmetanjima vode s dignitetom i uvažavanjem te u pozitivnom ozračju. Nažalost oni, koji su za to plaćeni, rade upravo suprotno, gotovo natječući se tko će od njih biti agresivniji i provokativniji. Za mene osobno – otužno i neprihvatljivo. ”S prašinom koju podižemo pokrivamo svoju golotinju’’, rekao bi njemački humoristički melankolik i pisac Herbert Heckmann.
Neke, pak, posljednje snimke pokazuju da frontmanima pojedinih nacionalnih TV postaja u pojedinim slučajevima nedostaje i osnovne osobne kulture u komuniciranju i prije samih intervjua.
To i sve ostalo što doživljavamo u dnevnom ritmu – rezultira u nama pojedincima, ali i u društvu u cjelini – odgovarajućim emocijama. U pravilu – negativnima.
Negativne emocije su između ostalog – ljutnja, bijes, ljubomora, mržnja i strah.
Riječ je o nisko frekventnim energetskim tokovima koji snižavaju frekvenciju svijesti.
A kada bismo u ljudima budili pozitivne emocije, u njima bi se budile pozitivne misli kao što su – radost, zahvalnost, ljubav i opraštanje, koje, podrazumijeva se – podižu frekvenciju u našem tijelu.
A naše tijelo, ponovimo to još jednom ”radi na frekvenciji” svemira.
Dakle, nisko frekventna energija slabi, a visoko frekventna energija jača naše tijelo.
Sjetite se onih riječi iz kolokvijalnog žargona: ”Ovaj čovjek je poput vampira. Osjećam da mi
isisava energiju”.
Da ne bi ostali na općenitom, spomenimo da u starim kineskim traktatima navode kako, citiram: ”Gnjev razjeda jetru, prekomjerni ushit ranjava srce, utučenost i zamišljenost štete slezeni, a strah uništava bubrege.” Ključni uzrok je u našim emocijama koje su svjesno ili nesvjesno potaknute i generirane našim percepcijama.
Narodski rečeno, uništavamo sami sebe na makro i mikro razinama.
Vrijeme je da nešto poduzmemo da ne bismo i sami sebe, ali i kao društvo do kraja dezintegrirali.
Kako postupiti?
Pažljivim odabirom misli i emotivnih strujanja koje oslobađamo, možemo osnažiti sami sebe i odrediti kvalitetu vlastite Svjetlosti (čitaj: duše).
Jer, kako uči Gary Zukav, prenosim njegovo pojašnjenje u cijelosti da ne izgubi na jasnoći, ”Energije koje izviru iz naše duše su trenutačne, a energije koje potječu iz naše ličnosti idu putem materijalne Svjetlosti. Tako je strah – doživljaj ličnosti. Duša tako može biti zbunjena i udaljena od Svjetla, ali ne doživljava strah. Ako u nekom od svojih dijelova duša ipak doživi nedostatak Svjetla, ličnost će nedostatak Svjetla doživjeti kao strah. Strah pripada ličnosti, prostoru i vremenu, a duši – bezuvjetna ljubav, trenutačnost, sveoubuhvatnost, nevezanost.”
Drugim riječima, sami određujemo posljedice koje želimo ostvariti u kontaktu s drugima te prirodu iskustava u životu.
Cilj na koji se usredotočujemo mora biti, prema principima metapozitivnog razmišljanja Tonya Buzana, pozitivan, jasno određen i trebali bismo ga usmjeravati prema željenom pozitivnome ishodu.
Na tom vrtoglavom i neravnom putovanju postoje dva puta – vodoravni i okomiti.
Kako to dalje slikovito na jednostavnom primjeru pojašnjava Zukav, osoba koja ulazi u veze da bi zadovoljila samo emotivne ili pak tjelesne potrebe, dakle u vezu radi veze, a ne unutarnjeg ispunjenja, otkriva nakon izvjesnog vremena ”da su sve veze u biti identične, da su ljudi u njegovu životu zamjenjivi te da su iskustva koja slijede sa sljedećim partnerom u biti jednaka iskustvima doživljenima s prethodnim partnerom”. Riječ je o vodoravnom putu koji je u biti proširenje starog, odnosno u konačnici – svojevrsni začarani krug.
Okomiti put je kada želimo doživjeti kvalitetan i dubok odnos sa drugom osobom ili osobama. Okomitim putem razvijamo svijest i brigu za druge. Iskreno i bez osobnog licemjerja, u potaji potaknutog uvijek našim strahom od gubitka novca, ljubavi, pažnje odnosno materijalnog i nematerijalnog interesa bilo koje vrste. U tom je slučaju riječ o pravom iskoraku izvan začaranog kruga.
A, kad reagiramo na takav način, dakle iz ljubavi, a ne zgrčeni u strahu, odbacujemo početnu masku osobne licemjernosti, postupamo svjesno i dolazimo do – osobne autentične snage.
Atribut ”licemjerno” zapeče i ošine na trenutak svakog osobno, pa tako i mene.
Ali, to je naša neumitna i nezaobilazna stvarnost.
Put ka osnaživanju je borba s moći
Dobro se sjećam jednog dugog, dugog poslijepodnevnog i noćnog razgovora s akademikom Miroslavom Radmanom, u povijesti poslije Ruđera Boškovića, drugim Hrvatom u Francuskoj akademiji znanosti. Njegova jasna i u mom sjećanju zauvijek zacementirana poruka glasi:
”Kada nešto ugledamo i pomislimo na to, naša prva reakcija je izvorna i iskrena.
Međutim, u neizrecivo kratkom djeliću sekunde naš um počinje procesuirati, prerađivati tu inicijalnu misao. Na izvjestan način naš um počinje arbitrirati i time kontaminirati tu de facto izvornu reakciju sukladno našem dosadašnjem odgoju, navikama, običajima okruženja ili pak strahu uslijed mogućih konzekvenci zbog neispunjavanja zadatih svjesnih ili nesvjesnih normi.”
Prevedeno, priznali mi to ili ne – za čas gubimo autentičnost i zaplovimo brodom licemjerja.
Ako vam je lakše – konformizma. I tu nastaju brojne manje kvalitetne osobne interakcije i odgovori na pojedine situacije koje nas odvedu u vrtoglavi ponor nerazumijevanja, a samim time u konačnici i do osobnog nezadovoljstva i neispunjenosti.
Da bi se to smanjilo, valja se osobno duhovno osnaživati.
Zato je, kako kažu, put ka osnaživanju ujedno i borba pojedinca i širih grupa sa samim karakterom moći u sebi i okruženju oko sebe. Borimo se tako s nedostatkom vlastite ili grupne moći, pa stjecanjem moći, s našim neznanjem kako se moć koristi kada se dobije ili osvoji i kako ju, što je isto tako važno, zadržati.
Da bi što uspješnije odgovorili tom izazovu moramo hrabro prodrijeti i pogledati u sebe, uspješno ustanoviti sve vlastite unutarnje obrambene brane i prepreke – i zaploviti iznad njih.
Filteri za pomoć i energetsko disanje
Evo nekoliko misli koje nam pritom mogu biti od pomoći:
- Da li zaista shvaćam/mo osobu ili osobe s kojom/jima razgovaram/mo?
- Koji argumenti mi/nam potvrđuju da ju/ih shvaćam ili ne shvaćam?
- Da li ako ju/ih ne shvaćam, to više govori od meni/nama ili o njoj/njima ?
- Što sam/smo o tome spoznao ovaj konkretni tjedan?
- Da li bilježim/o pomak u svojim spoznajama u odnosu na protekli tjedan?
- Osjećam/o li da se tijelo osjeća dobro ili loše kad sam/smo pritom ljut/i, bijesan/ni i razočaran/i?
- Osjećam/o li da se tijelo osjeća dobro ili loše kad sam/smo radostan/ni i vedar/ri?
- Što mi/nam je draže i što poduzimamo da se moje/naše tijelo osjeća dobro?
A da bi naši odgovorili bili što iskreniji, nužno je umiriti na neki način naše misli, stišati se.
Kako? Evo jedne, između brojnih drugih, lako savladive i primjenjive tehnike.
Pri samom preispitivanju, odnosno prije preispitivanja i promišljanja korisno je primijeniti vrlo jednostavnu i učinkovitu tehniku disanja po sustavu legendarnog Katsuzo Nishija, koji je upravo u iscjeljujućem disanju otkrio iscjeljujuću snagu koju ne sluti niti prakticira većina ljudi.
Pravilno energetsko disanje, uči nas Nishi, potiče u nama kretanje energije poznate pod raznim imenima ” ki”,”ći” ili ”prana” razlivene po svijetu oko nas.
No, oprez, nemojte se zaletjeti. Tražimo ju isključivo – unutar sebe. Jer, sve što se događa izvan nas ne liječi. Disanje, kao put ka zdravlju, podrazumijeva dakle uzimanje ”prane” odnosno energije iz neposredne okoline.
Legnite stoga, ako je moguće na tvrdu podlogu, opustite se, udahnite zrak kroz nosnice ( 5 sekundi), držite uzdah ( 7 sekundi) i potom izdišite kroz usta u obliku slova O (do 8 sekundi). Radite ovu vježbu 12 puta ujutro i 12 puta navečer. Osjetit ćete pomake, u raspoloženju i u pozitivnim emocijama.
Ima naravno i drugih vježbi, ali o njima kada bude vrijeme.
Stoga za kraj i početak – ”prodišimo” kao pojedinci. Počesto je to jednostavno – najbolje!
To će nam pomoći da bolje vidimo svijet oko sebe, a samim time i da bolje komuniciramo, koliko sa samima sobom, toliko i s drugim ljudima.
”Prodišimo” potom korak po korak kao pojedinci, kao društvo, pa čim više i kao svijet u cjelini.
Vrijeme je.
Jer, kako bi to rekao američki pisac Richard Bach – ”Jedina tvoja obveza u bilo kojem životu jest da ostaneš vjeran samom sebi.’’ Naše društvo i ovaj svijet trebaju svakoga od nas u najvećoj mjeri upravo onda kada smo vjerni sebi.