Na respiratoru

Na respiratoru

Na samom početku, prije nego što se usmjerimo na načela i pristupe pružanju psihološke prve pomoći, važno je objasniti koje su to okolnosti koje uvjetuju potrebu za psihološkom prvom pomoći. U uobičajenom, svakodnevnom životu često susrećemo pojam STRES koji se odnosi na svaku promjenu kojoj se moramo prilagođavati. Stresni događaji na nas djeluju svakodnevno, u većoj ili manjoj mjeri, i na njih reagiramo stresnim reakcijama, čiji intenzitet ovisi o našoj osobnoj procjeni prijetnje i štetnosti stresnog događaja, o uspješnosti naših mehanizama kojima se s njim suočavamo, kao i o našim drugim osobinama. Kad je stres u pitanju, najčešće ćemo ga uspjeti prevladati samostalno ili uz pomoć bližnjih te nećemo trebati psihološku pomoć.

Za razliku od stresa, KRIZA je puno intenzivnije psihičko stanje. Nju najčešće uzrokuje krizni događaj koji je iznenadan i/ili rijedak događaj te izrazito uznemirujući i vrlo stresan (a često i traumatski), jer predstavlja prijetnju ili doživljaj gubitka osoba, stvari ili vrijednosti za većinu ljudi. Krizni događaj izaziva takozvane „šok krize“. Osim njih, mogu se pojaviti i „krize iscrpljivanja“. Njih uzrokuje niz stresnih događaja koje proživljavamo kroz duže vrijeme i koji imaju kumulativni učinak na nas. Iako stres doživljen u pojedinačnim stresnim situacijama ne mora biti intenzivan, ako smo mu dulje vrijeme izloženi, njegov se učinak može kumulirati, zbrajati, sve dok ne prijeđe onu mjeru s kojom se čovjek može nositi (“kap koja je prelila čašu”).

U krizi imamo osjećaj da sve to što se događa ne možemo sami svladati koristeći uobičajene mehanizme i strategije suočavanja sa stresom. Zbog toga je osoba u krizi izuzetno ranjiva, preplavljena osjećajima, često misaono smušena, što dovodi do dezorganizacije ponašanja te otežava uspješno rješavanje krizne situacije. Uobičajene krizne reakcije stoga mogu biti: misaone ili kognitivne (pogreške u zaključivanju, teško donošenje odluka, slaba koncentracija, zaboravljanje), čuvstvene ili emocionalne (napetost, ustrašenost, tjeskoba, osjećaj bespomoćnosti, bezizlaznosti, besmislenosti i gubitak kontrole), tjelesne ili fiziološke (tjelesni nemir, teškoće spavanja)  i bihevioralne reakcije (besmislene radnje, nagle promjene odluka ili blokada ponašanja). Najveći uzrok takvoj vrsti ponašanja u 75% slučajeva upravo je stigmatizacija okoline.

Osim što se u krizi može naći pojedina osoba, u krizi se mogu naći i skupine, organizacije i veće društvene zajednice. Krizne reakcije mogu se pojaviti neposredno nakon kriznog događaja i odgođeno. One su u većini slučajeva normalne i prolazne, s većinom pozitivnim krajnjim ishodom, a samo kod manjeg broja ljudi one mogu biti vrlo intenzivne i dugotrajne te poprimiti i oblike koji zahtijevaju stručnu psihološku i medicinsku pomoć. Većina osoba će se nakon krize relativno brzo oporaviti i funkcionirati jednako kao i prije krize, ili čak možda i kvalitetnije.

Psihološka prva pomoć

Psihološka pomoć podrazumijeva pružanje podrške osobi ili osobama u nevolji, suočenima s nerazriješenim problemom ili bolnim gubitkom, u razrješavanju problema psihičke ili fizičke prirode primjenom psiholoških mehanizama i tehnika.

Psihološka prva pomoć skup je mjera i postupaka kojima se nastoje ukloniti ili ublažiti posljedice krize. Može se najjednostavnije definirati kao potpora, utjeha, razumijevanje koje osobi pruža netko drugi ili kao niz postupaka koje osoba sama poduzima kako bi se suočila sa svojom nevoljom. U društvima koja su sklona stigmatizaciji, to je relativno teško izvedivo.
Način suočavanja s krizom, različit je od pojedinca do pojedinca, sve dok određeni način pomaže i nije destruktivan, a pogotovo stigmatiziran, što je česti slučaj u manjim, slabije informiranim područjima. Ljude treba ohrabrivati da rade ono što smatraju da im najviše koristi tj. ono što za svakoga od njih najbolje djeluje u suočavanju s teškim situacijama.
Budući da prisjećanje na (krizne) događaje izaziva nelagodu, čovjekova prirodna reakcija jest da ono što se dogodilo gura pod tepih. Međutim, s vremenom hrpa pod tepihom postaje sve veća, i u jednom trenutku više ne vidimo na drugu stranu. Razgovor o teškim događajima ljude uznemiruje, ali to je poput rane koja boli dok je čistimo alkoholom. Ako to ne učinimo, vjerojatnost infekcije je mnogo veća, a zacjeljenje traje mnogo dulje. Ne treba se bojati sredstva za dezinfekciju, već posljedica rane kojoj nismo pružili prvu medicinsku pomoć.

Ljudi koji su u stanju psihičke krize pokazuju da se velika većina njih (oko 90%) oporavlja spontano, zahvaljujući samo vlastitim snagama i uz pomoć podrške bliskih osoba (ukoliko ih ima), a samo manji broj (oko 10%) treba pomoć stručnjaka. Što su krize intenzivnije ili dugotrajnije, omjeri ovih postotaka se mijenjaju. Povećava se postotak onih kojima je nužno pružiti neki oblik stručne pomoći, dok pravovremena i adekvatna pomoć smanjuje taj postotak.

Pružanje psihološke prve pomoći treba započeti što brže, odmah nakon kriznog događaja, a što ranije kod dugotrajnih, kumulativnih i višestrukih kriza (poput ove s koronavirusom, istovremeno, s npr. nedavnim zemljotresom u Zagrebu). Ljudi su tada “najotvoreniji” za primanje pomoći. Pomoć im je najpotrebnija. Svaka odgoda rezultirat će pogoršanjem i produženjem oporavka.

Psihološka prva pomoć je usmjerena na „ovdje i sada“, na aktualnu situaciju i njeno rješavanje (bavim se samo sadašnjošću a ne psihičkim poteškoćama koje netko ima neovisno o krizi). Ona ubrzava proces oporavka, smanjuje vjerojatnost nastanka težih posljedica i potrebe za lijekovima. Zato ona ima preventivni karakter (psihološka prva pomoć nije psihoterapija niti liječenje nego prevencija težih posljedica!). 

Psihološku prvu pomoć može učinkovito pružati bilo koja osoba, bez obzira na stručnu spremu, struku i formalno obrazovanje, koja je educirana i trenirana za to i poznaje osnovna načela psihološke prve pomoći (laici, bližnji, radni kolege, medicinsko osoblje,…). Kao i kod pružanja medicinske prve pomoći, i ovdje educirani laici mogu biti jednako učinkoviti kao i profesionalci.

Naravno, najčešće će psihološku pomoć pružati profesionalni pomagači (psiholozi i drugi). No, u situacijama koje pogađaju velik broj pojedinaca i cijelu zajednicu ( kao što je ova kriza vezana uz COVID-19), broj raspoloživih profesionalaca je često nedovoljan za velik broj ljudi koji imaju potrebu za psihološkom pomoći. Zato je u tim situacijama vrlo djelotvorno educirati volontere laike za pružanje psihološke prve pomoći.

Pomagač koji pruža psihološku prvu pomoć, bez obzira bio on profesionalac ili volonter i laik, trebao bi imati neke osobine koje imaju neposredan učinak na osobe u krizi. Izrazito je važna iskrena zainteresiranost za pomaganje i empatija (emocionalno razumijevanje) bez vrednovanja događaja ili postupaka. Također je važno da se može suočiti s jakim čuvstvima poput tuge, bijesa, bespomoćnosti, pesimizma i svih drugih oblika negativnih reakcija. I naravno, strpljenje, strpljenje, strpljenje…

Jedna od najvažnijih tehnika psihološke prve pomoći je aktivno slušanje. Važno je stvarno slušati osobu i kroz to joj omogućiti emocionalno rasterećenje, a to možemo jedino uz pomoć empatije. Psihološke prve pomoći nema bez empatije. Empatija je sposobnost uživljavanja u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje njenog položaja (npr. patnje, ugroženosti). Kažemo da je empatija osjećanje S drugima, ali ne i osjećanje ZA druge. To je ponekad teško, ako je iskustvo drugog previše bolno ili u suprotnosti s našim etičkim vrijednostima. Samo zamišljati kako je drugome bez emocionalnog uživljavanja nije empatija. 


Kako pružiti psihološku prvu pomoć

Kako bi zaštitili osobno mentalno zdravlje pružatelji psihološke prve pomoći trebaju:
1. Biti osposobljeni za pružanje prve psihološke pomoći.
2. Biti educirani iz područja psihološke samopomoći.
3. Imati dostupnu superviziju i po potrebi psihološke krizne intervencije za sebe i biti osposobljeni za prepoznavanje simptoma osobnog izgaranja na radnome mjestu (tzv. „burnout“) i sprječavanje razvoja sekundarnog PTSP-a koji može biti posljedica tog izgaranja.

Osoba u krizi često sama poseže za psihofarmacima (lijekovima za smirenje i dr.) bez konzultacije s liječnikom. Kod laika se vrlo često čuje preporuka kako treba uzeti “nešto za smirenje”, kao da će to riješiti sve probleme. Tu je važno naglasiti da psihofarmake može propisati samo liječnik. 

Stručnjaci naglašavaju kako anksiolitički i sedativni lijekovi neće riješiti krizu u kojoj se osoba nalazi te su vrlo oprezni u davanju lijekova. Kad je indicirano, davanje anksiolitika i sedativa kroz kraće razdoblje smirit će osobu i smanjiti tjeskobu, ali time kriza neće biti riješena, već je samo omogućeno njezino rješavanje. Dati osobi u krizi veliku količinu sedativa kako bi “prespavala krizu” znači osobu dovesti u stanje tuposti za zbivanja u njoj samoj i u njezinoj okolini te joj na taj način oduzeti mogućnost suočavanja s krizom i zdravim načinima njezina razrješenja.

Ovo stanje vezano uz koronavirus zasigurno ima obilježja krize, ponajviše „krize iscrpljivanja“, jer traje dugo i ima kumulativni učinak na nas i izaziva krizne reakcije. U ovoj krizi nekima će trebati i psihološka pomoć. U ovoj specifičnoj krizi vezanoj uz pandemiju koronavirusom važno je psihološku prvu pomoć pružati u skladu s aktualnom situacijom i preporukama zdravstvenih stručnjaka i kriznog stožera. Dakle, to će biti psihološka prva pomoć na daljinu: telefonom ili internetom (razgovor, e-mail, video-pozivi, razne aplikacije za kontakt u realnom vremenu, Skype, videokonferencije i dr). 

Za one koji pomoć pružaju, kao i za one koji je primaju, to može biti veći izazov i zahtjevnije od psihološke prve pomoći uživo, zbog toga što je teže uspostaviti kontakt, jer nedostaje dio neverbalne komunikacije.

Preko telefona postoji samo glasovna, govorna komunikacija, preko e-maila samo pisana verbalna komunikacija, koja se temelji na jezgrovitom izražavanju, kod video-poziva je manje ograničenja jer i čujemo i vidimo osobu i ona nas, ali je i dalje reducirana i ograničena, a česte su i razne tehničke poteškoće, pucanje veze, zamrzavanje slike i sl.

Iskustva pokazuju da je na daljinu teže pružiti podršku i iskazati empatiju. To predstavlja veći izazov i traži specifične vještine koje se mogu razviti kroz edukaciju. S telefonskim i internetskim psihološkim savjetovanjem u mirnim vremenima pokazalo se da taj oblik savjetovanja omogućuje brzu i učinkovitu pomoć, olakšava motiviranje za pomoć uživo, a često predstavlja i most prema ustanovama za pružanje pomoći. Čini se da su na daljinu manji otpori klijenata i da je kasnije savjetovanje uživo puno lakše, jer su puno manji problemi s uspostavljanjem kontakta i odnosa, a u radu nastavljamo i produbljujemo započeto. Stoga je e-savjetovanje jako dobro za početak rada.

Iskustva također pokazuju da su za internetsko i telefonsko savjetovanje nužne stručne kompetencije savjetovanja te sustavna edukacija o tehnikama i intervencijama savjetovanja.
Naročito su važne tehnike “aktivnog slušanja” jer je njihov značaj puno veći nego kod savjetovanja uživo, naročito u uspostavljanju kontakta i povjerenja s klijentom. Takvo savjetovanje mora biti jasno, ali ne previše direktivno, uz optimalan omjer kognitivnih i emocionalnih poruka. 

Korisnici e-savjetovanja često naglašavaju kako se na ovaj oblik lakše odlučuju nego na savjetovanje uživo, da im je puno lakše nakon što opišu svoj problem u mailu, jer se osjećaju rasterećeno što su nekome mogli povjeriti svoj problem. Manji broj korisnika ističe da im je važno da mogu ostati anonimni i da im je anonimnost posebno važna u početnom, prvom kontaktu, u izlaganju svojih problema, da se tako osjećaju manje anksiozni i izloženi.

Od svih ljudi izloženih nekoj infekciji samo će se neki razboljeti. Jedan od razloga tome je i smanjena otpornost organizma nastala uslijed psihološkog stresa. Psihološki stres je povezan s promjenama imunološkog sustava. Stres na imunitet djeluje putem limfnog sustava ili djelovanjem hormona tako što remeti proizvodnju leukocita, bijelih krvnih stanica važnih u zaštiti tijela od bakterija i virusa. Osim toga, stres može djelovati na imunitet putem promjena u ponašanju izazvanih stresnom situacijom, npr. prekomjernom konzumacijom alkohola i cigareta, lošom prehranom i smanjenom tjelesnom aktivnošću.

Odavno je poznato da su muškarci osjetljiviji na infekcije od žena. Na primjer, u epidemiji španjolske gripe 1917.-1918. godine, umrlo je više muškaraca nego žena, a u mnogih se sisavaca pokazuje kako paraziti češće naseljavaju organizam mužjaka, koji sukladno tome imaju i teže posljedice. Mehanizam odgovoran za ovu razliku u osjetljivosti na infekcije nije poznat, ali čini se da bi ženski hormon estrogen mogao biti važan faktor. Pokazuje se, naime, kako žene prijavljuju manje simptoma tijekom sredine ciklusa kad je razina estrogena najviša, a čini se i kako estrogen sprječava ili ublažava upalne reakcije. No, iako su muškarci općenito osjetljiviji na zarazne bolesti, muškarci i žene su jednako podložni stresu koji oslabljuje imunološku reakciju.

Općenito gledano, imunološki sustav starijih osoba je oslabljen u odnosu na mlađe, pa dugotrajno stresno razdoblje može dodatno oslabiti organizam. Primjerice, uočena je slabija reakcija na cjepivo kod starijih osoba koje su dugoročno uključene u brigu o svojim supružnicima oboljelim od demencije, nego kod starijih osoba koji nisu u situaciji kroničnog stresa. No, to ne vrijedi za sve starije osobe, jer pokazuje se kako raspoloženje može igrati važnu ulogu. Emocionalno stanje je, naime, povezano s radom imunološkog i endokrinog sustava. Primjerice, kod starijih je žena utvrđena povezanost depresivnosti, ljutnje i umora s lošijim zdravstvenim statusom, a pozitivan afekt kod starijih muškaraca povezuje se s boljom procjenom zdravstvenog stanja, vitalnosti i mentalnog zdravlja

Koronavirus i mentalno zdravlje

Psihološki aspekti, savjeti i preporuke zaključuju kako optimizam ima zaštitnu ulogu u imunološkom funkcioniranju, jer u starijoj dobi može osnažiti imunitet. Pritom, naravno, optimizam nije jedini način nošenja sa stresom – svatko može za sebe pronaći ono što mu najbolje pomaže. Optimizam se definira kao opće pozitivno očekivanje od budućnosti. Veći optimizam je povezan s mentalnim i fizičkim zdravljem, a već sam spomenuo da je povezan s nižom depresivnosti i snažnijim imunološkim reakcijama. Intervencije za osnaživanje optimizma koriste različite pristupe, a uglavnom se temelje na razvijanju budućih ciljeva i često na tehnici vizualizacije, tj. zamišljanja, najbolje buduće verzije sebe. 

Ove intervencije obično uključuju ovakvu uputu: „Zamislite sebe u budućnosti, nakon što je sve što se trebalo dogoditi završilo najbolje što može. Trudili ste se i uspjeli postići svoj cilj/ciljeve…“. Sudionici tako zamišljaju svoje buduće osobine, odnose, uspjehe. Potom je potrebno navesti svoja zamišljanja koristeći rečenice poput „U budućnosti ja ću biti/raditi…“ te potom te rečenice složiti u povezanu priču i zapisati ih. 

Na primjer: „U budućnosti, kad prođe ova epidemija, ja ću naći više vremena za susrete sa svojim prijateljima. Kad se sve opet normalizira, ja ću jednom tjedno ići u poslijepodnevnu
šetnju sa svojim djetetom/suprugom. Ja ću svaku drugu nedjelju pozvati prijatelje na ručak. Kad sve prođe, ja ću biti organiziran i brže ću rješavati poslovne obaveze te ću na taj način biti znatno učinkovitiji i neću trebati kod kuće dovršavati zadatke. Kad sve prođe, ja ću biti zadovoljna osoba, jer ću znati da sam odgovorno prošao kroz ružan period i dobro se brinuo o sebi.“

Ne možemo utjecati na to koliko godina imamo, kao ni na to jesmo li muškarac ili žena. Ne možemo ni na to hoće li se u svijetu pojaviti virus. Ali zato možemo utjecati na to kako se s određenom situacijom nosimo. Naše psihičko stanje može u velikoj mjeri utjecati na naše zdravlje i zdravstveni ishod, kako kod žena, tako i kod muškaraca, kako kod mlađe, tako i kod starije populacije. Optimistične osobe imaju manje šanse razviti depresivne simptome, pa samim time imaju i manju šansu za zarazu, jer njihovo psihičko stanje doprinosi tome da imaju bolji imunološki sustav.

 

Optimizam se može naučiti i vježbati. Ajmo!

U javnom prostoru ovih dana povodom virusa najčešće čujemo kako se borimo protiv virusa, svi zajedno – izbjegavanjem fizičkog kontakta i pojedinačno – oni koji su zaraženi (samoizolacijom). I onda nam daju uputu da ćemo se najbolje boriti tako da ne činimo ništa, da ostanemo u kući/stanu – dakle da se pritajimo, proglasimo bespomoćnima, izvjesimo bijelu zastavicu virusu i čekamo da opasnost prođe. Da zamrznemo, blokiramo svoj život na nekoliko tjedana/mjeseci. 

Objašnjenje zbog čega je važno ostati kod kuće kaže da je tako najmanja šansa da susretnemo virus i da on „skoči“ na nas. Dakle, važno je da mu se izmaknemo, pobjegnemo od njega. Neki od nas krenuli su bježati od virusa (na otok, u vikendicu u šumi), ali čak i kad bi nam Nacionalni stožer to dopuštao, nemamo baš kud, jer je virus brži od nas i rasprostranio se svuda, pa nam je bolje biti tamo gdje ga najviše ima, zato što tamo ima i najviše zdravstvene pomoći, za slučaj da mu ne umaknemo. Dosta je zbunjujuće i našoj biologiji (energiji koja se podigla od straha od ugroze) i našem razumu i razumijevanju situacije da se borimo blokirajući život, pritajivši se, proglašavajući vlastitu bespomoćnost koja zapravo nije bespomoćnost, jer je to način bijega od virusa.

Jedna od najgorih stvari koja ti se može dogoditi dok se nalaziš kao pozitivan na virus u samoizolaciji je “malograđanska primitivna predrasuda”, gdje te okolina, počevši od susjeda, pa preko prijatelja, sve do daljnje i naposljetku, bliže rodbine doslovno “odbaci” (ne mogu naći adekvatniji termin) i gdje si na neki način prepušten sam sebi. Osjećaj tretiranja takve osobe “kao kriminalca” ili “pedofila” kojeg je odbacila cijela zajednica je verbalno neopisiv. Postaješ “persona non grata” i kod osoba slabijeg ili oslabljenog živčanog sustava taj osjećaj odbačenosti i stigmatizacije može doista biti poguban. Iz toga razloga apeliram na sve nas, da ne zanemarujemo sve ono što svakodnevno obećavamo jedni drugima: “Ma ništa nas ne može razdvojiti i uništiti naše prijateljstvo, ljubav i podršku”. 

Kada dođe “ono najgore”, tek tada se na vlastite oči možeš uvjeriti tko ti je pravi prijatelj, a tko spada u kategoriju – “ma znamo se samo u prolazu”. Ista stvar vrijedi i za ljubav. Kažu da ljubav pobjeđuje sve. Tko i dalje vjeruje u tu “floskulu”, zamoliti ću ga da stane pred ogledalo, dobro se pogleda i lupi sam sebi šamarčinu. Toliko za sada od mene “KORONAŠA”, po slavonski. Čuvajte se. Ostanite kući. ALEA IACTA EST!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp